Subota, nešto poslije pol 9 Ana, Tamara (AO Velebit), Koti (AO Željezničar) i ja nalazimo se na Decathlonu i idemo za Povčeno. Iako putujući vlažnom cestom, vjerujemo da će nas dočekati suh pješčenjak tog Velebitašima dragog slovenskog penjališta. Nakon kratkog pristupa Opremljevalskom sektoru i zagrijavanja “na suhom”, ulazimo u prve pretežito suhe “petice”, a zatim opušteniji i u već tada suhe “šestice”. Uvjeti su odlični, a atmosferu na penjalištu dižu penjači i penjačice iz AO Željezničar. Berni (AO Željezničar) penje smjer No Mg (sektor A), nakon toga i njegov partner i ostavljaju uže za projektiranje na top rope svojim supenjačima, a tu se uključujem i ja. Opipavanjem smjera odlučujem da je izvediv uspon u vodstvu. Nakon prvog neuspješnog pokušaja spuštam se i kuham kavu za ekipu, ali prvenstveno za sebe da kofein odradi onaj prljavi dio posla koji ja ne uspjevam.

Tamara me stavlja na osiguranje i ambiciozno krećem u još jedan pokušaj, ali ruke postaju sve kiselije i hvatam komplet u detalju kako ne bih pao. Ukopčavam se, sjedam u pojas i nakon kratkog odmora nastavljam preko trbuha po tramvajcima blago u lijevu stranu. Taman kad sam digao nogu da prebacim trup iznad trbuha, povlačim komad stijene veličine natrpanog ruksaka od 20ak litara. Nakon mog luđačkog deranja, Tamara izvanrednom reakcijom skače pod previsnu stijenu, a odlomljeni dio uz tup udarac ostavlja trag u zemljanom tlu i nastavlja se kotrljati još koji metar prije nego što stane. Nakon početnog šoka svih penjača, svjestan da bih opremu ostavljenu u stijeni iznad mene trebao skupiti, shvaćam da mi ruka otiče i da ne mogu nastaviti. Berni ulazi u smjer, skida opremu dok se mi ostali spremamo i mijenjamo planirani odlazak na klopu u Celje za odlazak na Rebro kako bih provjerio što je sa šakom (nije ništa, samo natučenje).

Penjanje sa sobom nosi određene opasnosti. Subjektivne možemo minimizirati svojom voljom i znanjem, ali one objektivne uvijek su tu. Pješčenjak je ipak krušljiviji od popularnijeg vapnenca. Zahvalan sam što je ovaj incident prošao bez poslijedica. Zahvalan sam na iznimnoj Tamarinoj reakciji i što nitko u tom trenutku nije bio na mjestu udarca. Svjestan sam da ovo nije prvi odlomljeni komad stijene na Povčenu, a i svjestan sam da penjači i zihrači ne vole nositi kacige na sportskim penjalištima. Nismo odgovorni samo za sebe, već i za našeg partnera. Možda nas kaciga neće spasiti od većeg komada stijene, ali kaciga stvarno glavu čuva. I našu i partnerovu.