Alpinistički odsjek
Alpinisti, tko smo mi?
Prije svega ljudi, kao i svi ostali, imamo svoje porive i veliku ljubav prema stijenama. Imamo svoje ciljeve i zamisli što bi htjeli postići i na koji način doći do toga. Veliki smo osobenjaci te poprilični čudaci. Pitanje je u kojoj grani aktivnosti nema takvih poput nas. Po mnogočemu se razlikujemo čak i unutar same zajednice no kad smo zajedno mogli bi danima brbljati o pozicioniranju, stiskanju, visokoj nozi, dobrom crimpu, lošim nogama, vremenskim uvjetima, opremi, novom prvenstvenom smjeru, lavinskom biltenu, kampovima, ledu, prerađenom snijegu, pristupu, odstupu, skici smjera, novom modelu penjačica, penjačkoj literaturi itd. Itd.
Prvo se dogodi ljubav (ja+penjanje), onda se dogodi ljetna alpinistička škola (mlađi alpinist pripravnik). Potom nakon barem dvije godine skupljanja dugih neosiguranih smjerova vrijeme je za zimsku alpinističku školu (stariji alpinist pripravnik). Tu doslovno poludimo od sreće (ja+cijeli svijet). Opet skupljamo i skupljamo kilometre da bi tek tad pomislili na sljedeći korak (alpinist). Sad smo već iskusni mački pa možemo birati (instruktor alpinizma).
Alpinizam=Romantika
A gdje su sportski penjači?
Tu kod nas, gdje drugdje bi bili. Doba dinosaura je iza nas, a mi smo svjesni da se vremena mijenjaju. Iako bi silno htjeli navući vodu na svoj mlin pa svakog sportskog penjača pretvoriti u budućeg alpinista, otvoreni smo za svakog tko smatra da se može uklopiti u naš boemski sklop.
Utorkom sastančimo i dogovaramo buduće izlete, vikendima se krećemo po stijenama, a u ostale dane puno puno trenkamo!
Zvuči savršeno, zar ne. Pridruži se!
50 godina od alpinističke tragedije na Kavkazu
Dana 24. srpnja 1974. prije točno 50 godina, prilikom uspona smjerom Križ Ushbe u sjeverozapadnoj stijeni Ušbe (4710 m) na Kavkazu dogodila se alpinistička nesreća u kojoj su tragično stradala četvorica istaknutih hrvatskih alpinista – Ante Bedalov, Nenad Čulić, Viktor Tabaković i Urso Vrdoljak.
LJAŠ24: Od začetka do kraja i do novog početka
edan od mnogih vtoreka u Velebitu, u trenutku prisebnosti ili neprisebnosti, izjavila sam da bih ove godine mogla voditi školu nakon što je Ivan rekao da ove godine sigurno ne može toliko vremena izdvojiti za druge i da mu je potrebna godina u kojoj će se posvetiti sebi. Već se neko vrijeme ta želja kuhala u meni, a sada mi se otvorio i prozor „slobodnog“ vremena.
Pošalji nam upit
