Velebitova opća planinarska škola

  • 48. opća planinarska škola PDS-a Velebit

    Dragi zaljubljenici u planine ili koji to želite postati, Planinarsko društvo Sveučilišta (PDS) Velebit, tradicionalno organizira jesensku planinarsku školu. Ako se želite naučiti snalaziti u planini, želite uživati u društvu istomišljenika i planinarskih duša, uživati u usponima na planinu, šumi, svježem zraku i čarobnim pogledima sa vrhova, PDS Velebit Vam želi dobrodošlicu i želimo sa vama podijeliti dobri planinarski duh i ljubav prema planinama. Priča počinje još davne 1950.-te godine, otkada je PDS Velebit osnovan, izdvajanjem skupine sveučilištaraca iz tada jedinog planinarskog matičnog društva „Zagreb“.

  • 8. izlet 47. VOPS – Zavižan

    Došao je kraj planinarskoj školici. U subotu, 25.11., ponovno smo se okupili iza Lisinskog gdje započinje nas posljednji izlet. Usprkos ranim satima prevladavalo je uzbuđenje i radosno žvrgoljanje pri išcekivanju busa da nas odveze na nas posljednji školski izlet. Nakon tri sata vožnje provedene u spavanju, pričanju ili ponavljanju prve pomoći napokon smo stigli do našeg odredišta - Oltari - od kud je počinjala naša ruta prema planinarskom domu Zavižan. Dok smo se mi veselo uspinjali po snijegu koji je hroptao pod nogama, stariji velebitaši su se vrijedno pripremali za kuhanje kojekakvih delicija. Na putu prema planinarskom domu, koji je [...]

  • 7. izlet 47. VOPS – Dinara

    Približavanjem kraju službenog programa opće planinarske škole, školarci pokazuju brojne vještine u prepoznavanju objektivnih i subjektivnih opasnosti kod planinarenja. Nakon prošlog tjedna kada smo savladavali vještine u relativno nepredvidljivim vremenskim uvjetima, ovaj tjedan smo se nosili s očekivanim fenomenom našeg podneblja – vjetrom s Dinare radi uspješnog osvajanja planine s najvišim hrvatskim vrhom te impozantnog Troglava (1913 metara). Krenuli smo iz Zagreba prije zore (u 5:00) s dobro poznatog stajališta, opremljeni standardno visokom razinom energije, punih ruksaka, debljih i višestrukih slojeva odjeće. Neki su pripremili jakne i hlače iz zimske kolekcije, poučeni iskustvom s proteklog izleta. Put do početnog odredišta [...]

  • 6. izlet 47. VOPS – Paklenica

    Kao novopečeni Velebitaši, prošli vikend konačno smo se dočepali Velebita. Dva dana proveli smo u NP Paklenica. S ličke strane krenuli smo preko Svetog brda do Vlaškog grada pa sutradan nastavili do najvišeg vrha Velebita – Vaganskog vrha, završivši opet na ličkoj strani. Na Vlaškom gradu isprobali smo koji je maksimalni kapacitet skloništa gdje je spavalo malo više od polovice grupe. Ostatak se šćućurio po šatorima. U subotu nas je autobus ostavio na cesti Lišćani bunari odakle smo krenuli prema Svetom brdu. Vrijeme je bilo obećavajuće, prohladno i poluoblačno te smo se bez problema uspeli na vrh. S 1751 metra [...]

  • 4. izlet 47. VOPS – Julijske Alpe

    Nakon temeljitog proučavanja vremenske prognoze koja je izgledala kao da ju je napisao netko tko se šali s našim ambicijama, hrabro smo odlučili upustiti se u avanturu planinarenja po Julijskim Alpama u hladnom studenom. Četvrti izlet planinarske škole PDS Velebit, ništa nije moglo zaustaviti. Mjesto polaska, standardno: iza Lisinskog. Vrijeme,7 ujutro, za neke očito prerano. Naša je avantura za neke započela tako s manjkom sna i viškom uzbuđenja. Jedna od polaznica, očito žrtva eksplozije adrenalina i kašnjenja u pakiranju, završila je na nepredviđenom "power napu". Na sreću, dvoje članova izvidnice koji su odlučili ići automobilom, spasili su situaciju i pokupili [...]

  • 5. izlet 47. VOPS – Cres

    Peti školski izlet bio je na otok Cres. Prognoza koja nije bila baš obećavajuća nije dopustila da odemo na Paklenicu i posjetimo planinu po kojoj naše društvo nosi ime, ali nitko od nas nije bio razočaran time što je izlet na Cres došao malo ranije nego što je bio planiran. Sastanak za polazak na dogovorenom mjestu u 5:45 većini je bio velik izazov, no ipak svi su svladali tu prvu prepreku. Ono što nas je veselilo bio je dosta manji ruksak budući da se radi o jednodnevnom izletu i spoznaja da ćemo za tri sata ugledati more. Ovaj izlet se [...]

  • 3. izlet 47. VOPS – Bijele i Samarske stijene

    Novi vikend, novi izlet. Ovaj put išli smo na jednoipodnevni izlet na Bijele i Samarske stijene, strogi rezervat prirode smješten u srcu Gorskog Kotra. Bio je to poseban izlet, ne samo zbog činjenice da je to jedna od najljepših i najatraktivnijih planinarskih staza u Hrvatskoj, već zbog puno prvih iskustava: prvo spavanje u skloništu, šatoru ili bivku, prvo roštiljanje i druženje uz vatru i prvi izlet na kojem nam je trebala kabanica. Ali krenimo od početka. U subotu 14.10, oko 7:00h, nas 40ak Velebitaša, školaraca i instruktora, sastalo se iza Lisinskog. Ni loša prognoza nas nije uspjela preplašiti! Uzbuđenje je [...]

  • 2. izlet 47. VOPS – Hahlić i Risnjak

    Blizu pola sedam je i sunce još nije stiglo počastiti Zagreb svojim prisustvom. Pedesetak Velebitaša, školaraca i instruktora, okuplja se na parkiralištu iza Lisinskog. Zagreb - Podkilavac - PD Hahlić - Fratar - PD Platak - Veliki Risnjak - Crni Lug - Zagreb. Ovako je u grubo isplaniran drugi izlet 47. planinarske škole PDS Velebita. Ovo nam je ujedno i prvi dvodnevni izlet. Uzbuđenje je na vrhuncu. U Podkilavac, poznato planinarsko polazište tih krajeva, dolazimo oko 9 i 30. Nitko više zasigurno ne izgleda pospano. Stavljamo ruksake na leđa, napuštamo asfalt i krećemo prema prvom današnjem cilju - dom Hahlić. [...]

  • 1. izlet 47. VOPS – Medvednica

    Subotnje jutro, 30.9.2023., nadobudna 47. generacija opće planinarske škole PDS Velebit budi se uz izlazak sunca, obuva gojzerice, stavlja ruksak na leđa pa kreće veselo prema Glavnom kolodvoru kako bi vlakom stigli na startnu poziciju svog prvog školskog izleta. Svi su stigli na vrijeme, neki u ono dogovoreno a neki 5-10 minuta kasnije, no svi na vrijeme da se stigne na vlak u 7:44. Vlakom putujemo do Stubičkih toplica gdje započinjemo hike avanturu preko naše svete gore Medvednice do Zagreba. Rutu su odredili voditelji škole, dok je za sve ostale bitne elemente izleta bila zadužena 1. izvidnica. Izvidnica je popularni [...]

  • 47. opća planinarska škola PDS-a Velebit

    Planinarsko društvo Sveučilišta Velebit osnovano je još davne 1950. godine izdvajanjem skupine sveučilištaraca iz tada jedinog matičnog planinarskog društva Zagreb. PDS Velebit i danas okuplja mlade i sve koji se tako osjećaju. Uvijek nas veseli dolazak novih ljudi, na koje nastojimo prenijeti svoj entuzijazam, pozitivnu energiju i ljubav prema prirodi. To činimo, između ostalog, kroz škole, pa tako ove godine održavamo i jesensku opću planinarsku školu.

Pod stopalima osjećam drobljenje tankog sloja prhkog snijega. Zrak je svjež i bistar, a okolo su samo brda, stabla i snijeg - osim nas samih, nema tragova ljudskog pristustva. Cijela scena bi mogla izgledati točno ovako kako izgleda sada i puno godina prije i poslije. Iako znam da smo u kvartu risa i mede i ostalih, daleko od gradskog asfalta koliko možemo biti, imam blagi osjećaj kao da je 3. dan školskih praznika neke davne godine, a ja se vraćam sa cjelodnevnog sanjkanja i grudanja upravo po tom asfaltu.

Žurno gazimo Premužićevom stazom, pokušavamo doći do doma što prije - naša grupica je prva krenula jer nam je zadatak napraviti večeru za ostatak školice. Navodno spremamo bolonjez; samo smo čuli - nitko od nas ne zna koji su točno koraci koji će nas dovesti do tog bolonjeza za 60ak ljudi, jer ispada da glavni kuhar (i začetnik ideje o bolonjezu) nije završio u našoj grupi. Ne brinemo puno o tome - prema dosadašnjem iskustvu, nešto ćemo složiti i ispasti će ok.

Teško mi je vjerovati kako sam prije nepuna dva mjeseca sjedio doma i vagao da li da protegnem noge do KSETa na uvodno predavanje planinarske škole ili možda ipak ne. Kada probam dati neke dimenzije priči koja je od tada nastala, mentalno proći sva nova mjesta, scene, ljude, smjehove i dogodovštine; čini mi se kao da traje već odavno. S druge strane, kada se sjetim da za dva tjedna diplomiramo, dobijem osjećaj da smo na jednom jedinom dugom izletu koji samo što nije završio.

Sada, dvije godine kasnije, i dalje ne znam.. diplomirali smo davno, ali nam je školica i dalje u živom sjećanju, i sudeći prema starijim članovima, tako će i ostati. Onaj dugi izlet kao da još uvijek traje - drago mi je da sam protegnuo noge do KSETa onaj dan, ispalo je sasvim u redu.

Stanko Arbutina, 42VOPS

45. VOPS bila je jedno odlično iskustvo! Već na prvom izletu vidjelo se da će biti izazovno, ali i da je velebitaška ekipa odlična, pozitivna i uvijek spremna pomoći. Tako se nastavilo i dalje, po različitim terenima i vremenskim uvjetima - jedan vikend uspon po snijegu na Kleku, drugi vikend sunce pa bura kroz kanjon Vrženica na Krku. Osim tih izleta, posebno pamtim i planinarenje po srednjem Velebitu, roštilj, logorsku vatru i gitaru, te predivan, ali i zahtjevan uspon do koče na Golici uz miris narcisa.

Kroz gust raspored dvodnevnih vikend izleta i predavanja četvrtkom u prostorijama Društva, dobili smo jako puno praktičnog i teorijskog znanja, upoznali se s osnovama svega što planinarenje obuhvaća, a i kao grupa se dobro povezali i sprijateljili. Tih dva i pol mjeseca život se intenzivno vrtio samo oko planinarenja - priprema za vikend, savladavanje terena, i zatim razmjene dojmova, slika i anegdota.

Krenuli smo kao potpuni početnici, a školu završili puno iskusniji i uz još veću ljubav prema planinama!

Jelena Šverko, 45VOPS

Na nizu vrlo atraktivnih izleta moje 45. VOPS imali smo prilike iskusiti apsolutno sve vremenske uvjete, a vjerujem da svi koji su bili prisutni najbolje pamte tuču i grmljavinu usred otoka Krka :D osim toga, uživali smo u pogledima na beskrajna polja šafrana na Velikoj Planini, opijali su nas mirisi narcisa na Golici, roštiljali smo ispod najljepšeg zvjezdanog neba na Ravnom Dabru, prvi put se uspeli iznad 2000 metara na Begunjščicu, nosili drva na Ratkovo, vozili se “cickom” preko Save i ubijali krafnama u Zidanom Mostu…Školica je bila izvrstan uvod za sve što je kasnije uslijedilo, od raznih dogodovština do prijateljstava od kojih će neka još dugo, dugo potrajati (barem se tome nadam!). I ove redove tipkam u maloj pauzi od pakiranja ruksaka za još jedan izlet na koji idem sa svojim Velebitom, koji je velikim dijelom zahvaljući upravo školici postao neizostavni dio mog života.

Darija Mužinić, 45VOPS

Prije upisivanja opće planinarske školice bilo je potrebno proći “audicijski” uspon. Huk vjetra kroz borove grane, pahulje snijega u kosom silasku s neba obasjane čeonom svjetiljkom, topla štrudla u Puntijarki i silazak s derezama. Bilo je jasno od samog početka da sam na pravom mjestu i da će školica biti fenomenalno iskustvo. 

Školica je bila koncipirana tako da se na svaki izlet išlo vlakom. To je malo ograničilo izbor mjesta na koja se može ići, ali je dalo jedan poseban štih. Prije toga nisam pretjerano putovao vlakom, ali putovanje s planinarima, guštanje u pogledima na krajolike i pokoja pivica ostavljaju dubok trag. 

Teško je u par rečenica sažeti sve doživljeno, ali krafne u Zidanom Mostu, najavljena kiša prije svakog izleta, okus kave u nedjeljno jutro, pogledi s prekrasnih vrhova, cuge u Cugu, snijeg na Kleku, kava u Rock Caffeu poslije Kleka, hrkanje u zajedničkim spavaonama, povrataka u školske klupe četvrtkom, pregršt zanimljivih predavanja i šlag na tortu jedna neopisiva fešta nakon što smo svi položili ispite na Boču. 

Za one koji još nisu upisali školicu a čitaju ovo, preporučujem u svakom slučaju, pogotovo ako postoji barem malo ljubavi prema prirodi. A za one s kojima sam imao priliku proživjeti ovo iskustvo, nadam se da ste se prisjetili nekih od trenutaka s naših izleta. Vidimo se u planini! 

Mario Volarić, 46VOPS

Što reći? ☺ Ostala sam iskreno zatečena entuzijazmom voditelja i svih koji su pomogli u organizaciji školice. Do tada nisam vjerovala da su u današnjem svijetu ljudi ipak spremni uložiti toliko svoga vremena i truda kako bi nas uveli u društvo te prenijeli svoje znanje i iskustvo. I ne samo kada je organizacija planinarske školice u pitanju. Tako mi je drago da su me razuvjerili. 

Kao rezultat imamo niz izleta, predavanja i druženja, lijepe uspomene i nova prijateljstva. Drugačija je dinamika kolektiva kada se ljudi nađu negdje sami usred šume, otvorniji su, povezaniji. Novo okruženje i nove situacije izvuku prisnost iz ljudi koje gradska rutina rijetko uspijeva. Svi smo se vratili bogatiji za prekrasna nova prijateljstva. 

Bio je to period od dva i pol mjeseca u kojem smo svi petkom navečer ostavili svoju rutinu u Zagrebu i upustili se u nova iskustva, sa novim ljudima, na novim mjestima, u novim situacijama, bez jasnih očekivanja. Vratili smo se fizički umorni, psihički odmoreni i širih vidika. Vrijedilo je.

Barbara Bošković, 42VOPS
Ove godine sam bio na Dugom otoku s ekipom iz Velebita i imao priliku upoznati kolegicu od prijateljice Velebitašice koja je nju nagovorila na to da se učlani u Velebit, krene planinariti i pohađa našu VOPS 42. školicu. Nakon zabavnog druženja jedne večeri prijateljica je podijelila kako ju je njena kolegica, također dugogodišnja Velebitašica, uspjela nagovoriti da se i ona učlani u PDSV. Budući da smo tu večer bili pošteno začinili s nekoliko piva ne sjećam se svega, ali najglavniji dio priče i rečenica koja mi se urezala u sjećanje išla je ovako: “Znaš kaj Marica, ja sam ti došla na jedan sastanak u Velebit, vidla tam da su svi otkačeni i čaknuti ko i ja, pa sam skužila da je to društvo idealno za mene”.

Kad malo razmislim o svojih dvije godine u Velebitu i svojoj školici, shvaćam da je ovo jedan od najboljih opisa našeg društva. Nigdje nisam upoznao toliko raznolikih, a opet ujedinjenih ljudi, toliko oprečnih karaktera, a zajedničkih strasti, toliko nabrijanih hardcore sportaša i opuštenih chill  planinara, otvorenih i pričljivih te posve tajanstvenih i zatvorenih ljudi. Svatko je na svoj način poseban i bavi se planinarenjem iz raznih razloga ali ljubav prema prirodi, planini kao objektu divljenja i poštovanja te dobrom društvu, zafrkanciji i pivi kao svetom eleksiru okrijepe visokogorskih i niskogorskih pohoda, svima nam je zajednička.

Iako sam školicu upisao kao jedan od potrebnih koraka za neke ambicioznije planinarske pothvate, školica me naučila uživati u malim stvarima i svim blagodatima planinarenja. Naučio sam da i niski vrhovi mogu ponuditi impresivne poglede, da i najsporiji planinar u društvu na kraju dođe na vrh planine, da je piva na svakom vrhu uvijek nekako najslađa, te da ima divnih ljudi neiscrpne energije i ljubavi prema svemu vezanome za planinarenje.

Svaki od 8 izleta koja su činila našu školicu bio je poseban na svoj način i donio je neka nova iskustva, nova poznanstva, spoznaje, prijateljstva, ljubavi i puno dobrih priča. Od početnog Sljemena i neumornog pljuska koji nas je sve namočio do kože, parti destinacije Kleka s najboljim grahom u ponoć, hladnog i avanturističkog Zavižana gdje smo pošteno promrzli instruktore, bivakiranja na Papuku s posebnom atrakcijom Mega-bivka, Ravnog Dabra gdje je bio jedan od jačih partija u Pušnici, pa do Zelenice gdje smo imali naš ispit, a poslije i dobru zabavu kojom smo proslavili prolazak.

Unatoč COVIDu i situaciji koja nas je jedno vrijeme natjerala da se primirimo i objesimo naše vjetrovke o klin a gojzerice pospremimo u ormariće, mnogi članovi naše školice sada su instruktori koji pomažu novim sjajnim generacijama planinara koji tek započinju svoju priču u našem društvu i na taj način doprinose održavanju našeg odličnog društva i planinarenja kao jedne od aktivnosti koja je najbliža letenju, po osjećaju koji daje. U planini svatko nađe svoj neki smisao a mnogi se kunu kako je planinarenje lijek za sve bolesti i terapija nad svim terapijama. Za kraj bih još samo, svima koji razmišljaju o tome da li trebaju krenuti u planine, poručio nešto što je rekao Jack Kerouack, a glasi ovako: “Jer na kraju se nećete sjećati vremena provedenog radeći u uredu ili koseći travnjak. Popnite se na tu prokletu planinu”.

Marko Bregović, 42VOPS

Ova Planinarska škola pružila nam je izvrsno iskustvo istraživanja prekrasnih planinskih područja u Hrvatskoj i Sloveniji. Izleti su bili vrlo dobro organizirani, omogućujući nam da uživamo u raznovrsnim ljepotama prirode i stvaramo trajne uspomene.

Instruktori su se istaknuli svojim znanjem i predanošću, pružajući nam potrebne vještine i informacije kako bismo sigurno uživali u planinarenju. Njihova stručnost bila je ključna za samopouzdanje polaznika dok smo prolazili kroz različite terene. Također upoznali smo nove ljude koji su nam poslali prijatelji.

Općenito, Opća planinarska škola pružila nam je ne samo potrebne vještine za sigurno planinarenje, već i nezaboravno iskustvo koje će ostati urezano u našim sjećanjima. Hvala organizatorima i instruktorima na fantastičnom programu koji nam je omogućio da se povežemo s prirodom i jedni s drugima.

Meni najdraži izleti su bili Velika Planina i Kum u Sloveniji.

Luka Eršte, 45VOPS
Planinarsku školu sam upisao da upoznam nove ljude i zanimljive osobnosti. Ispalo je pun pogodak jer sam vidio kolekciju ambicija na licima raznolikog društva. Svi su sudionici podijelili znanja o planinarenju, špiljarenju, alpinizmu, zabavi, poslu i svoju interpretaciju pravila Una. Otkrio sam svakakve grane kretanja po prirodi koje su mi sve prije spadale pod "planinarenje" i malo si preoblikovao želje za svoj provod slobodnog vremena. Povezao sam se sa nekim ljudima, naučio čvorove i stvorio nova prijateljstva. Na Zavižanu su se školarci i instruktori nasmrzavali i namočili od divljih pljuskova, gubili i penjali na nepredviđene vrhove. Istina je da sam ja taj vikend proveo na vjenčanju zbog kojeg sam propustio izlet, ali nikad mi nije bilo toliko žao ne biti mokar na nula stupnjeva sa ostalih pedeset prijatelja koje sam stekao kroz tih nekoliko tjedana.
Marko Naglić, 42VOPS

Iako je prošlo već skoro dvije godine od početka 45. VOPS-a i dalje se sjećam svakog izleta, pa i prvog inicijalnog uspona na Bikču, razlog tome su prvenstveno divni ljudi koje sam upoznao “na putu prema gore”, posvećeni voditelji škole i tadašnji pr(o)čelnik koji su se maksimalno dali u cijelu organizaciju i logistiku (neki su putem na žalost ostavili i zdravlje) i zato ću im biti zauvijek zahvalan. Školicu sam upisao na nagovor cimera iz Nepala i krenuo sam na izlete/predavanja bez nekih očekivanja, ali mogu reći da me je razdoblje za vrijeme trajanja 45. VOPS-a dosta promijenilo i od tada sam aktivan član planinarskog društva Velebit i želim pridonijeti u narednim školicama i omogućiti sadašnjim i budućim školarcima da dožive lijepo iskustvo kao što sam i ja doživio u svojoj školi. Svaki put kad obučem majicu 45. VOPS-a kroz glavu mi prođu bura na Krku, pogled na dom na Golici, gacanje po snijegu na Kleku, uspon na prvi 2-tisućnjak sa doma na Zelenici (gdje je održan ispit, ali i nakon toga nezaboravan tulum školaraca gdje je Darko u maniri pobjednika tour de France “proslavio” pad na ispitu) i brojne druge uspomene koje će mi definitivno ostati urezane za vijeke vjekova.

Hrvoje Bukovec, 45VOPS

Dok sam tromo sjedila na svojem kauču jednog vikenda na zlu svih zala, aplikaciji zvanoj Instagram izletio mi je video nekog sarkastičnog tipa u prirodi koji sjedi na panju, gleda u pitoreskna planinska prostranstva oko sebe i komentira da planinarenje nije planinarenje ako svako malo ne sjedneš i pogledaš malo oko sebe. Jer ako se samo krećeš to je onda trening. A tko zapravo želi trenirati?! Upravo tu temu smo, uz smijeh, obrađivali večer ranije, na druženju nakon planinarskog sastanka Velebita. I zaključila sam da je to istina, i vjerojatno jedan od razloga zašto se toliko ljudi iz različitih konteksta odlučuje baviti planinarenjem. Većina tih ljudi su pritom poprilično fit ljudi koji se uz planinarenje bave različitim drugim sportskim aktivnostima. Ali planinarenje je drugačije. Jer to nije zapravo sport. Ili je? Zaboravila sam što su nam rekli o tome na predavanju. Ali u svakom slučaju, planinarenje je ponekad lakša a ponekad teža fizička aktivnost u najljepšem okruženju prirode, nekad pitome nekad divlje, ali uvijek impresivne. To je fizička aktivnost boravka u toj prirodi sa samim sobom ali i s drugim ljudima kojima je u tom trenutku boravka u prirodi potrebno vjerovati. I nigdje nećete brže upoznati osobu nego tamo. Nigdje nećete brže vidjeti tko je nestrpljiv, tko je brižan, tko je tvrdoglav ili tko je sebičan. Iako ovih zadnjih nema baš puno u planinama jer ne opstaju tamo. U grupi ljudi na zahtjevnom terenu se sebičnost ne tolerira. I to je otprilike sažetak toga zašto je vrijeme uloženo u 46. Planinarsku školu Velebita bilo dobro uloženo vrijeme. Da, hodali smo po planinama. Da, naučili smo se orijentirani. Da, naučili smo prvu pomoć. Ali možda najviše od svega naučili smo imati strpljenja usvojiti i podijeliti neka znanja. Osobno znam da bez takve podrške koja je započela upravo u 46. VOPSu ne bi sigurno od osobe koja je prije dvije godine bila nervozna na malo izloženijim dijelovima Samoborskog gorja postala netko tko se vuče po nekim talijansko – austrijskim sajlama i propada po sipru. Ne tvrdim da sam pritom  oduševljena sajlama i siprom i da ponekad ne pomislim da mi je ovo zadnji uspon u životu. Ali pogledi s vrha su stvarno vrijedni toga. Osim kad se popnete u oblak. Onda je boravak na vrhu ili introspektivan ili sarkastičan. Dakle ili zabavan ili ljekovit. Ili oboje. Srećom nema tog oblaka koji može omesti druženje i razgovor u domu s Velebitašima, nakon uspona.

Vedrana Klepica, 46VOPS

Ovo je kao ono kad sam napisao simpatičan sastavak u osnovnoj, pa sam morao pisati za školski list. Divno vrijeme, jedina briga je bila jesam li spakirao dobro torbu za školu, ista muka me dočekala i u ovoj školi. Dođe ti na isto – planinarenje i osnovna škola; puno druženja, nešto i naučiš usput, a roditelji su sigurni da netko pazi na tebe dok su oni na poslu. I naravno, moraš odraditi ovo za nagradu, jer si dobro napisao tamo neki izvještaj s izleta. Hajdmo onda napisati to dan prije predaje kako bi upotpunili taj osnovnoškolski doživljaj.

Uf, zloglasno planinarenje, vlada neko opće mišljenje po internetu da je planinarenje sve samo ne planinarenje. Uglavnom dosta polarizirajuće: ili da su tamo isključivo penzioneri, ili da je planinarenje i ples izvrsno mjesto za upoznati srodnu dušu. Tako sam od upisa škole muku mučio što je zapravo planinarenje. Tinder u živo. Uber na budžetu. Pedeset nijasni sive bez luksuza. Nažalost na Tinderu nisu iskakali super izleti, Uber nije nudio mogućnost hodanja do željene lokacije, a Christian Grey nije objasnio kako da vežem polulađarac. Velebit je ipak sve to, ali i ništa od navedenog.

Ono što čini Velebit su ljudi. Mala grupa zaljubljenika u prirodu koji, koliko vole dane provoditi na izoliranim mjestima, toliko vole i dobro druženje. Brzo sam se počeo osjećati kao ravnopravan član, trebalo je tu i tamo ispustiti dušu na nekom usponu, oznojiti pokoju majicu i na kraju dana zapjevati koju pjesmu. Imamo čak i tjedni sastanak, osjećam se kao da sam na nedjeljnom ručku kad se okupi cijela obitelj. Ovaj Velebit mi dođe kao druga obitelj. Najbolje sam učio uz primjere u školi.

Probali smo spavati u improviziranim skloništima i sreću pronašli u ruganju jedni drugima tko je lošije spavao; to je planinarenje. Kiša nas je sprala s planine, a vjetar nam utisnuo tu vodurinu kroz sve slojeve odjeće. Takvi promrzli smo se ugrijali grleći se i pjevajući pjesme; to je planinarenje. Iz mlitavih komada najlona smo pravili leptire i brodice; to je planinarenje. Jedni su brojali svaki gram koji nose u ruksaku, a drugi su nosili četkicu koju nisu prerezali na pola da uštede na masi. Taj spoj ležernosti i profesionalnosti; to je planinarenje.

Škola je dala i tehničko znanje. Odgovorila je na pitanja kada i zašto nešto nositi, kako postupati u situacijama s kojima se susrećemo i sva ostala što bi jednostavnom čovjeku pala na pamet. Taj dio je bio vrlo simpatično odrađen; neka faca bi pohvatala od starješina kako nešto napraviti, pa bi objašnjavala laicima. Tu se gradilo zajedništvo. Bilo je prekrasno gledati tu spontanu koordinaciju. Taj proces učenja je planinarenje. Složit ću se s onom izrekom da su planine ljudi.

Hvala milim voditeljima škole za najbolje krafne, vožnju preko Save u željeznoj kanti, usponu na skoro dvatisućnjak, beskonačno hodanje i neumorno hrkanje. Hvala ostalima što su se prigodno i skladno napili nakon ispita. Za ona drva koja smo morali nositi do Ratkovog se ne želim zahvaliti, to se ipak vi zahvalite nama. U kupaoni društva je prozor u obliku onog na brodu ili kakvoj podmornici. Ako vas sad nisam nagovorio da upišete opću školu planinarenje onda partnera potražite na plesu.

Pozdrav za Azimuta i redakcije!
Meni je bilo lijepo.

Marin Jovanović, 44VOPS

Život jako malo puta dopusti uspomenama da dođu u velikom paketu. Planinarska škola bila je upravo to – otvorila je put uspomenama. Školu sam upisao jer sam i inače nešto laganije planinario, a prijatelji su mi bili u Velebitu, pa je to bio neki logični korak.

Iskorak tog koraka za mene je bio nepoznanica i samo se produljivao sa svakim novim izletom. Život u prirodi, beskrajni razgovori, biti na osami usred tuče, biti mala voćka poslije kiše, provesti noć u šatoru tijekom bure, svirati gitaru usred Velebita do 3 ujutro. Pa se probuditi lagano dehidriran od sinoćnjeg feštanja. U konačnici sam gojzericama zakoračio u novo prostranstvo, puno novih poznanstava.

Osim vrijednog planinarskog iskustva, planinarska škola otvorila je vrata šarenijem svijetu, dalje od zatvorenog kruga ljudi iz vlastite struke, dalje od zone komfora. Tamo negdje, iza drugog vrha. Jer obaranjem svakog novog vrha obaramo i novi dio sebe; a koliko su vrhovi ljepši kad ih podijelimo s dobrom ekipom?

Mihael Varga, 45VOPS

U planinarskoj školi sam naučio da su vlakovi više od samo hrpe metala na kotačima. Povezanost s prirodom nije samo slikanje zalaska sunca, a slojevita odjeća nije modni izričaj, nego je umjetnost preživljavanja s osmijehom! 

Iskustvo planinarenja je teško svesti na jasne i sustavne opise. Mogao bih pokušati pohode naše škole rastaviti na tehničke aspekte i podsjetiti se kuda smo hodali, koliko dugo smo hodali i što smo sve naučili (puno toga). Ali prava suština leži u dubokim osjećajima i emocijama koje nas preplave kada se odmaknemo od poznate rutine i okružimo isključivo prirodom.

Čak i najpoznatije staze, prijeđene mnogo puta neizbježno iznenade novim spoznajama i svježim doživljajima. U nekim trenucima izleta sam se pronašao uvjeren da ne postoji ništa drugo osim nas planinara PDS Velebita i prirode. U tom trenutku osjetila postaju oštrija, vrijeme malo uspori i svaki dio prirode djeluje kao da je tu samo za nas. Svijet tada postaje jednostavniji.

Tih deset tjedana u planinarskoj školi zadovoljilo je potrebu duha za avanturom, uma za mirom i tijela za aktivnošću, stvarajući pritom duboku povezanost među svima koji su sudjelovali, što je učinilo svako naše iskustvo još intenzivnijim.

Nikola Jurgec, 46VOPS
Odluka da upišem planinarsku školu bila je jedna od najboljih poteza u zadnjih par godina. Znanje i iskustvo koje sam stekla, ljude koje sam upoznala, prijateljstva koja sam izgradila i koja traju i danas su jednostavno neprocjenjivi rezultat jedne, tada, neozbiljne ideje i pothvata.

Nisam znala što me čeka, nisam ništa niti očekivala, jednostavno sam odlučila probati, sa rukom u gipsu, i napraviti novi izazov u ustaljenom životu.

Kroz ovaj put od 9 izleta kojim sam koračala, prirodu sam zavoljela do neopisivih granica, prema planini sam stekla neopisivo strahopoštovanje, shvatila sam koliko je čovjek malen i koliko trebamo biti ponizni sa jedne strane, a zahvalni sa druge, jer život je jednostavno toliko prekrasan i nudi bezbroj mogućnosti da rastemo, razvijamo se i uživamo u njemu.

Dan danas sa smiješkom na licu sjetim se dva izleta koja su mi se urezala u pamćenje. Medvednica, kao prvi izlet moje planinarske školice, bio je vatreno krštenje svima nama. Nakon cjelodnevnog hodanja po kiši i vjetru, bez kabanica i kišobrana (greška početnika je klasična nepripremljenost i vjerovanje u prognozu), ovaj izlet nas je sve u startu naučio da prirodu i planinu treba poštovati i da nismo jači i pametniji od nje. Drugi izlet koji ću pamtiti još dugi niz godina je Zavižan, šesti u nizu naše planinarske škole. Zavižan dugi niz godina zovem svojim drugim domom, jer to je mjesto na kojem se osjećam toliko sigurno, zaštićeno i sretno, tako da je riječima teško opisati divljenje i ljubav koju osjećam prema ovom mjestu. Osim po ljepoti prirode koje sam se nagledala dva dana u skafanderu, hodajući po snijegu do koljena, ovaj izlet bio je jedan od luđih provoda. Subota na večer obilježena je temom 'Cirkus' i planinarskim domom prepunim balona od kojih smo izrađivali kojekakve oblike/skulpture/pomagala. U tom trenutku vrijeme je stalo, glad je bila zaboravljena, umor i bol nisu postojali, samo smo ostali mi, usred ničega i bilo je savršeno.

Upravo zbog ovakvih trenutaka, koje čovjek doživi u kolektivu koji je prepušten sam sebi u divljini, uvijek bih preporučila svakom zainteresiranom da proba i da se odvaži, jer ono što dobijete nakon završetka školice je neprocjenjivo i neponovljivo.

Danas, kao instruktor novih generacija, sa užitkom gledam kako nastaju nova prijateljstva, kako naše Društvo dobiva odlične članove i shvaćam koliko je malo dobre volje potrebno kako bismo mijenjali svijet i živote drugih na bolje.

Karla Sedak-Benčić, 42VOPS

Za mene je 45. VOPS bio jedno prelijepo iskustvo. Planinarila sam na mjesta na kojima nisam nikad prije bila, upoznala ostale polaznike školice, uživala u zajedničkim druženjima i jedva čekala sljedeći izlet. Najviše mi se svidio izlet na Baške Oštarije, gdje sam se prvi put uspješno susrela s alpinističkim vještinama penjući se po sajli i klinovima na Bačić kuk, što mi je bilo vrlo zanimljivo. Svaki izlet je bio jedna posebna priča i još uvijek se sjećam svakog detalja sa svih izleta.

Iva Puškar, 45VOPS

VOPS 45. definitivno jedna od najboljih odluka u životu i ponovila bih to iskustvo još puno puta. 3 mjeseca intenzivno sam planinarila i otkrivala razna mjesta u raznim uvjetima. Shvatila koliko je lijepo hodati i po dubokom snijegu na Kleku. Otkrila da se može planinariti i po otocima pa to fino spojiti s kupancem. Izdvajam Golicu sa strmijim usponom na kojem je trebalo potegnuti, a onda je došla nagrada, hod po hrptu s prekrasnim vidicima gdje god se okreneš. A gdje god sam se okrenula bila je i hrpa kvalitetnih ljudi raspoloženih za šalu i pošalicu. Upoznala sam nove prijatelje, a iznenadilo me što sam srela i neke stare s kojima me planinarenje nanovo zbližilo i s kojima sam prošli vikend pekla kestene na Gorščici :D I na kraju naravno, pohvale i zahvale našim voditeljima Filipu i Marku koji su nas malo tlačili, ali puno i naučili!Your Content Goes Here

Arijana Dubović, 45VOPS

Godinama mi je bila želja upisati se u planinarsku školu čisto da nekako zaokružim godine planinarenja. Ali sve škole su uvijek bile prepune pa je još došla i corona i nikako. Ove godine se napokon pružila šansa u Velebitu i baš mi je drago da sam se tu upisala. Došla sam bez apsolutno ikakvih očekivanja, a izašla bogatija za nova znanja i puno novih prijateljstava. Nije što je moja, ali ova generacija VOPS-a je bila odlična. Četvrtci su sad dan za druženje u Velebitu i te dane ne planiram ništa. Veselim se daljnjim druženjima i planinarenjima te bih svakome preporučila planinarsku školu, planinario on prije ili ne, i PDS Velebit.

Ivana Mudrovčić, 46VOPS

Neki ljudi misle da je ići u planinarsku školu kao recimo ići u školu za sunčanje, ili možda školu za vožnju bicikla - da je jednostavno suvišno. Opet, neki ljudi misle da je Zemlja ravna, tako da to što ljudi misle zapravo nije bitno. Ono što je bitno jest da postoje društva poput Velebita. Društva koja okupljaju entuzijaste koji su voljni - uz sve životne obveze - izdvojiti 10 vikenda u najljepše doba godine kako bi vodili na izlete hrpu nabrijanih, ne nužno u super formi i ne uvijek dobro raspoloženih školaraca i prenijeli im sve što znaju o prirodi i snalaženju u istoj. Prvi su na kolodvoru i zadnji u Cugu. Tu su da odgovore na 760 Klepičinih pitanja dnevno. Da nas bodre kad smo spori i podsjete na timski duh kad smo prebrzi.

Kroz sve te tjedne, osim što smo vikende provodili u prirodi gdje smo stjecali praktična znanja, okupljali smo se i na teorijskom dijelu školice. Tako smo svaki četvrtak u prostorijama Velebita slušali zanimljiva predavanja o ponašanju o prirodi. Učili smo o planinarskoj opremi, navigaciji, opasnostima, planiranju izleta, meterologiji, prvoj pomoći i sl. Svaka nova lekcija otkrivala mi je koliko je bitno biti dobro pripremljen i davala jači osjećaj sigurnosti i snage za sve buduće poduhvate.

Uz sve vještine i znanja koja sam navela, ono najvrijednije je da sam stekla prijatelje s kojima sam dijelila korake, rakiju, ples i padove. I s kojima ću, iskreno se nadam, dijeliti mnoge kilometre u budućnosti. 

Zahvalna sam što društva poput Velebita postoje i što okupljaju sve te pojedince koji su s nama nesebično dijelili svoje vrijeme, znanje, hranu, cugu i entuzijazam. I to baš iz srca. 

Anđela Rostuhar, 46VOPS