Eto nam i prvog „pravog (dvodnevnog) izleta“, čak i u rano, rano jutro, 05:00, uzbuđenje nadvladava umor te se, gotovo veseli, skupljamo na parkingu. U 7 treba biti na dogovorenom mjestu u Sloveniji, nema puš niti piš pauza, točni biti moramo, Žani se nitko ne usudi kasniti. Čak i nakon dva sata vožnje nije se razdanilo, mora da smo ludi, ili barem tako moja žena kaže. Natovareni do ili preko glave, krećemo prema domu,  čim se razdanilo bilo je očito da smo u prekrasnom krajoliku pa uz lagani hod stigosmo do doma na kratku okrijepu. Tamo nas dočeka veselo društvance kolega i instruktora iz Velebita koji su, mudro, došli dan ranije. Nadređeni nas podijele u naveze, pa veselo na juriš krenusmo osvajati svoj prvi zimski vrh, Begunjščicu.

Još smo, kao dodatnu ispomoć, imali iskusniju visokogorsku ekipu za formiranje staze, tzv. prtjenje snijega, koje je, naravno, najteže.  No, usprkos svim pogodnostima, zelenim đacima-polaznicima, Begunjščica se, iako slatka na pogled, pokazala poprilično gorkom pa uz škrgut zubi i tihi jauk, teškom mukom dođosmo do pred vrh. Hodanje u derezama, mišljah, najlakše je na svijetu, možda po tvrđoj podlozi, ali na mekoj nikako nije, još kad dereza dođe do dna, do sipara, hodanje postaje nalik Bambiju na ledu, hvatanje ravnoteže treba dodati u jednadžbu ionako napornog uspona.  Još treba paziti da uže naveza nije niti prenategnuto niti preveć labavo, nagaziti ga derezom nije uputno. Taman ga osvojismo kad stiže informacija s vrha da je put k vrhu lavinozan, proklinjajući sudbu kletu, ipak odustajemo od uspona te se vratismo, uz par sitnih lavinica, u dom.

Nakon ručka nema odmora, višak vremena upotpunit ćemo vježbanjem zaustavljanja cepinom, u raznim smjerovima, na glavu, naopako na glavu i drugim zanimljivim smjerovima koje vježbom postaju sve smisleniji i pravilniji, popraćeno bodrenjem i smijehom za svaki hrabriji pokušaj ( za veću brzinu koristeći i vrećice, sve, samo da bi dobili vjerodostojniju simulaciju). Tu smo već dobro promrzli te nam humani dio nadređenih ipak dopušta povratak u grijani dom. Taman se osušismo i najedosmo kadli slijedi kratak ali obavezatni tečaj čvorova svih vrsta, valjda da nam ga utabaju u DNK, bogme, zahvaljujući čvor-masterima, Hess, Evi i Tihani, su i uspjeli.

Tek tada smo zaslužili subotnju zabavu, koju nismo propustili uveličat. Nedjelja je, po Bibliji, dan za odmor, ali ne i za nas zagrižene, greenhorn, visokogorce, već kad smo tu slijedi lavinozni tečaj. Moram priznati da je to bio najzanimljiviji a vjerojatno i najkorisniji dio vikend vježbe. Lopate u ruke, đaci, i testirati lavinoznost snijega, osjetiti razliku nabijenog od rahlog snijega,  ali precizan treba biti i uredan, iskopati svoju rupu,  tri lopate široku, stup oformiti, lagano ga tupkati trostukim načinom, iz šake, iz lakta te i ramena, zamkom ga sa stražnje strane nježno prepiliti, pa ćeš saznati vjerojatnost da te na tom putu lavina pojede. Saznasmo, kasnije, i sve moguće načine osiguranja u snijegu, probasmo napraviti čvrstu točku na sve načine, deadman, cepin, skija, torba, vrh lopate, gljiva, šifra je: snađi se, druže, s onim što imaš, a sve može poslužiti uz pravilnu uporabu.

Nakon što smo odvalili pol brda vježbajući stiglo je vrijeme i za igru skrivača lavinski prijamnicima. Pištajući aparati dadoše nam puno veselja, prvo treba naći signal pa kad ga nađeš, jur niz strminu a aparatčik pišti sve jače i jače, tako i naše uzbuđenje raste, 20m, 15m, 10m, 5m, 2m, pa na koljena, 1m, 0,5m, križ koordinatni radeći dođosmo i do 0,2m, pa tu kopaj, zakopano biće spašeno je s 100%-om uspješnošću i to sve debelo ispod 15 minuta koliko prognoziraju preživljavanje u prirodnoj nepogodi. Širokog osmjeha vratismo se u krcati dom na zadnje sažimanje impresija s vikenda.

Za nekoliko zainteresiranih, par interesantnih informacija o turnom skijanju i sadržajan vikend približio se svom kraju. Oh, lijepog li vikenda na metar i nekaj snijega, jedva čekam daljnja iznenađenja (ugodna i manje ugodna), a bit će ih, uvjeravaju me starije kolege.

Pozdrav,

Juraj Mihaljević