Eto nam i prvog „pravog
(dvodnevnog) izleta“, čak i u rano, rano jutro, 05:00, uzbuđenje nadvladava
umor te se, gotovo veseli, skupljamo na parkingu. U 7 treba biti na dogovorenom
mjestu u Sloveniji, nema puš niti piš pauza, točni biti moramo, Žani se nitko
ne usudi kasniti. Čak i nakon dva sata vožnje nije se razdanilo, mora da smo
ludi, ili barem tako moja žena kaže. Natovareni do ili preko glave, krećemo
prema domu, čim se razdanilo bilo je
očito da smo u prekrasnom krajoliku pa uz lagani hod stigosmo do doma na kratku
okrijepu. Tamo nas dočeka veselo društvance kolega i instruktora iz Velebita
koji su, mudro, došli dan ranije. Nadređeni nas podijele u naveze, pa veselo na
juriš krenusmo osvajati svoj prvi zimski vrh, Begunjščicu.
Još smo, kao dodatnu ispomoć,
imali iskusniju visokogorsku ekipu za formiranje staze, tzv. prtjenje snijega,
koje je, naravno, najteže. No, usprkos
svim pogodnostima, zelenim đacima-polaznicima, Begunjščica se, iako slatka na
pogled, pokazala poprilično gorkom pa uz škrgut zubi i tihi jauk, teškom mukom
dođosmo do pred vrh. Hodanje u derezama, mišljah, najlakše je na svijetu, možda
po tvrđoj podlozi, ali na mekoj nikako nije, još kad dereza dođe do dna, do
sipara, hodanje postaje nalik Bambiju na ledu, hvatanje ravnoteže treba dodati
u jednadžbu ionako napornog uspona. Još
treba paziti da uže naveza nije niti prenategnuto niti preveć labavo, nagaziti
ga derezom nije uputno. Taman ga osvojismo kad stiže informacija s vrha da je
put k vrhu lavinozan, proklinjajući sudbu kletu, ipak odustajemo od uspona te
se vratismo, uz par sitnih lavinica, u dom.
Nakon ručka nema odmora, višak
vremena upotpunit ćemo vježbanjem zaustavljanja cepinom, u raznim smjerovima,
na glavu, naopako na glavu i drugim zanimljivim smjerovima koje vježbom postaju
sve smisleniji i pravilniji, popraćeno bodrenjem i smijehom za svaki hrabriji
pokušaj ( za veću brzinu koristeći i vrećice, sve, samo da bi dobili
vjerodostojniju simulaciju). Tu smo već dobro promrzli te nam humani dio
nadređenih ipak dopušta povratak u grijani dom. Taman se osušismo i najedosmo
kadli slijedi kratak ali obavezatni tečaj čvorova svih vrsta, valjda da nam ga
utabaju u DNK, bogme, zahvaljujući čvor-masterima, Hess, Evi i Tihani, su i
uspjeli.
Tek tada smo zaslužili subotnju
zabavu, koju nismo propustili uveličat. Nedjelja je, po Bibliji, dan za odmor,
ali ne i za nas zagrižene, greenhorn, visokogorce, već kad smo tu slijedi lavinozni
tečaj. Moram priznati da je to bio najzanimljiviji a vjerojatno i najkorisniji
dio vikend vježbe. Lopate u ruke, đaci, i testirati lavinoznost snijega, osjetiti
razliku nabijenog od rahlog snijega, ali
precizan treba biti i uredan, iskopati svoju rupu, tri lopate široku, stup oformiti, lagano ga
tupkati trostukim načinom, iz šake, iz lakta te i ramena, zamkom ga sa stražnje
strane nježno prepiliti, pa ćeš saznati vjerojatnost da te na tom putu lavina
pojede. Saznasmo, kasnije, i sve moguće načine osiguranja u snijegu, probasmo
napraviti čvrstu točku na sve načine, deadman, cepin, skija, torba, vrh lopate,
gljiva, šifra je: snađi se, druže, s onim što imaš, a sve može poslužiti uz
pravilnu uporabu.
Nakon što smo odvalili pol brda
vježbajući stiglo je vrijeme i za igru skrivača lavinski prijamnicima.
Pištajući aparati dadoše nam puno veselja, prvo treba naći signal pa kad ga
nađeš, jur niz strminu a aparatčik pišti sve jače i jače, tako i naše uzbuđenje
raste, 20m, 15m, 10m, 5m, 2m, pa na koljena, 1m, 0,5m, križ koordinatni radeći
dođosmo i do 0,2m, pa tu kopaj, zakopano biće spašeno je s 100%-om uspješnošću
i to sve debelo ispod 15 minuta koliko prognoziraju preživljavanje u prirodnoj
nepogodi. Širokog osmjeha vratismo se u krcati dom na zadnje sažimanje
impresija s vikenda.
Za nekoliko zainteresiranih, par
interesantnih informacija o turnom skijanju i sadržajan vikend približio se
svom kraju. Oh, lijepog li vikenda na metar i nekaj snijega, jedva čekam
daljnja iznenađenja (ugodna i manje ugodna), a bit će ih, uvjeravaju me starije
kolege.
Pozdrav,
Juraj Mihaljević