26.-27. srpnja 2013. skupina od deset članova PDS Velebit te još troje Velebitaša u svom aranžmanu uspješno se popela iz pravca Kalsa na najviši vrh Austrije, Großglockner (3,798 m).
Dogovor finaliziran prethodni četvrtak u prostorijama društva, oprema razdijeljena iako se tražilo vodičko uže više (oružaru PO-a na znanje za neka buduća popunjavanja inače vrlo bogatog i kvalitetnog oružarstva planinarskog odsjeka) i polazak u subotu u jutarnjim satima iz Zagreba. Sastanak je za sve sudionike bio na Voklu u 8.30-9.00 odakle nas je iduća etapa vodila do Lienza. Oko 13.00 dolazimo do parkirališta kod Lucknerhausa (1.920) gdje srećemo Nemanju, Doktora i Domagoja koji već kreću put današnjeg cilja, Erzherzog Johann Hütte (3,454 m).
S parkinga se vidi i krajnji cilj. Masiv Großglocknergruppe nadiže se nad dolinom Ködniztal kojom moramo proći u početku ravnim putom i vijugavim strmim makadamom do planinarskog objekta Lucknerhütte (2.241 m) za što nam je trebalo smo 45 min. Dakle ekipa je željna hodanja i ima ponešto i kilometara i visinskih metara u nogama. Usput budi rečeno, poprilično je vruće, a sunce prži naše gole nogice jer je odluka pala, idemo u kratkim hlačama pa ako treba i do vrha J.
Nakon kratke pauze na Luckneru, opet poprilično brzo stižemo i do prve stepenice na našem putu, kraja zelenog pojasa (tu smo imali i prvog kolateralca Srkija kome se probudila ozljeda tetive te je odlučio odvojiti se i guštati na «Štrudli» gdje nas je drugi dan i pričekao) i odvajanja markirane staze lijevo za Studlhütte (2,802 m) te puta ravno po siparu na stazu podno Schere (3.031) gdje opet malo odmaramo. Kako i ne bi, iza nas predivan pogled na dolinu, pored nas pogled na lijepi objekt «štrudlhite», a pred nama ledenjak Ködnizkees, ove godine dobro zasnježen ali i mekan za hodanje. Podno ledenjaka otvaraju se i nekoliko jezeraca, a cijela dolina ispresijecana je ledenjačkim potocima i slapovima. Vode koliko želiš, punimo spremnike cijelim putom.
Na posljednjem kamenom otočiću na ledenjaku montiramo dereze no ne navezujemo se. Stvarno nema potrebe. Već pomalo se osjeća i visina ali solidnim tempom napredujemo do kraja ledenjaka tj. do prve male «ferate» s desne strane i početka grebena koji vodi do doma. Feratu ispresijeca dosta aktivni potok i malo se gunđa što se ide tuda a ne lijevim krajem ledenjaka no dolaskom na vrh ferate vidi se da je odluka donesena temeljem promatranja lokalaca na stazi bila ispravna jer na tom mjestu na ledenjaku otvara se nekoliko pukotina i bolje je ne riskirati ako već postoji alternativa.
Dolazimo do početka grebana i ulaska u drugu «feratu» koja vodi do doma, kad tamo, desno, s druge strane, poznata lica. Velebitaški trojac upravo izlazi iz ferate do koje se iz doline Mürzlaler Steig smjerom i svaka im čast, nije to baš pre-jednostavna osigurana staza. Još malo puhanja i nešto prije posljednjeg zvona za večeru stižemo i do «orlovog mira», doma Erzherzog Johann Hütte. Noćenje od 14 eura, večera, pokoji radler i u 22.00 trpamo se u «lager».
Točno u 06.00 drugog predivnog dana krećemo put vrha. Obzirom na dostupnost užeta i penjačkog iskustva u grupi dijelimo se u tri naveze. Prva naveza Ljubo, Ines, Salković i Pletikosa, druga Dorijan, Marina i Eduard te treća Ana, Anita i Trošelj. Vrlo brzo kvalitetno zaleđenim kuluarom stižemo i do stijene gdje skidamo dereze i spremamo cepine (hodačke cepine koji bi nam u slučaju nekog problema pri vršom dijelu kuluara vjerovatno bili beskorisni obzirom na tvrdi led) te krećemo put vrha.
Kako smo i predvidjeli, na grebenu gužva i kreće se vrlo sporo, no pazimo jedni na druge, osiguravamo se i do 10.00 sve tri naveze stižu, naslikavaju se i guštaju na vrhu! Usput srećemo i navezu s Krka i navezu iz Ogulina pa smo sve skupa u podjednako vrijeme 20 «zemljaka» na grebenu, brojka koju zasigurno nadmašuje broj mađara i «čehoslovaka» koji plaze i bore se za prostor s gomilom lokalnih komercijalnih vodiča koji guraju sve pred sobom. Ipak, pogled koji seže na sve strane, divni zasnježeni vrhovi i ugodna temperatura nekako liječe gorak okus koji ostavlja borba i guranje po grebenu. Do 14.00 stižemo i natrag do doma.
Pauza, sabiranje opreme i utisaka i u manjim grupicama spuštamo se do Studlhütte. Usput nas je dobro oprala kiša i solika najavljena za to poslijepodne no dobrim tajmingom izbjegli smo je na vrhu. Na «štrudli» opet sunce! Presvlačenje u tenisice i dugi trek do parkinga do kojeg stižemo do 19.00. Kobaje i pommes pred Lienzom i dugi, umorni ali i puni dojmova put Zagreba. Do idućeg planinarenja s najboljim društvom, PDS Velebitom!
