Kako su Velebitaši proslavili Uskrs u Kiti Gaćešini ( 03. – 06.04. 2015. )

Tekst: Stjepan Dubac, Ana Bakšić

Moj prvi ulazak u Kitu bio je u lipnju 2014. (28.-29.06.) kada sam u društvu s kolegama špiljarima iz SO Velebit; Daliborom Paarom i Tomom Feregom te s dva inozemna gosta Gilly Elor (USA) i Franci Gabrovšekom (Slovenija) posjetio ovaj respektabilni objekt. Cijeloj ekipi, osim Daliboru, bio je to prvi susret s Kitom. Ranije sam o Kiti čuo raznorazne priče koje bi se mogle svesti na: „A tek kad vidiš Kitu…“. Stekao sam dojam da se ne možeš baviti speleologijom, a da barem jednom ne posjetiš Kitu. I zaista je tako.

Nakon što sam prošao ulaznu vertikalu te nastavio dalje na prvoj etaži odmah mi je bilo jasno da se radi o respektabilnom objektu i da sve one priče što sam ih ranije čuo nisu bile pretjerane. Kanali koji se granaju u svim pravcima i smjerovima, prema gore i dolje, desno, lijevo… samo su potvrđivali moje oduševljenje. Nakon tog prvog boravka govorio sam da je Kita idealna za osobnu afirmaciju svakog speleologa, za daljnje učenje i nadogradnju. Uglavnom Kita ima sve što je speleologu pripravniku, a i onima iskusnijima, potrebno.

Dok bi svoj prvi boravak u Kiti mogao opisati kao turistički, sljedeći je već bio značajno drugačiji. U sastavu Marin Glušević & Katja Milišić (SO Mosor ), Ana Bakšić i moja malenkost (SO Velebit) posjećujemo Kitu (04.-05.10.2014.). Tom prilikom bivakiramo ispod Grlića te istražujemo, crtamo, mjerimo, zatvaramo i otvaramo upitnike. U šibenskom kanalu započinjemo s istraživanjem vertikalnog kanala kojeg nazivamo Hello Kita. Istraživanje je prekinuto zbog nedostatka opreme. Isto kao i prvi put, ostao sam zatečen veličinom i raznolikošću objekta. Nema sumnje Kita me ponovno oduševila i osvojila.

Iako sam osjećao da se radi o velikom objektu još uvijek nisam imao onaj pravi dojam koliko je velika Kita. Došao je skup speleologa u Lepoglavi, moj prvi. I tek sam tamo gledajući nacrt što su ga prezentirali Teo i Aida Barišić, a uredio Branica uvidio o kakvom se objektu radi. Gledajući tri ogromna postera s nacrtom svih etaža u Kiti polako sam stjecao dojam o njenoj veličini. Zurio sam kao opčinjen. Zar sam tu bio??? Stavio sam prst lijeve ruke na ulaz, a desnim povlačio crtu po nacrtu prve etaže i zaustavio se tamo do kuda smo došli tijekom prvog posjeta. Potom sam napravio isto s trasom drugog boravka. Tada sam shvatio da sam vidio mali, ali zaista mali dio Kite. Pomislio sam da će mi trebati godine da obiđem cijeli objekt. Kud li se protežu svi oni kanali koje sam vidio, svi oni upitnici….Mili Bože, pa to je ogromno! Potom sam na predavanju čuo podatke o istraživanjima…i tek mi je tada sve sjelo u glavu. Trebam li dometnuti da se moje oduševljenje još više povećalo.

Mjeseci su prošli, planovi se stvaraju i mijenjaju. Neki su se realizirali, modificirali, a Kita je uvijek negdje u glavi. Pao je snijeg pa smo svi guštali, neki hodajući, drugi skijajući, a onda svi sve pomalo kombinirali. I dan po dan približi nam se Uskrs i gdje ćemo, kuda ćemo, ajmo u Kitu. Super. Moj treći posjet.

Ovaj put ide nas više, čak devetero. Sastav: Tea Selaković, Ana Bakšić, Vinka Dubovečak, Luka Havliček, Marko Rakovac, Edo Vričić, Nenad Suvajac, Vedran Ferenčak i ja, uglavnom svi Velebitaši, Vinka je dušom naša, ali brani i boje Kraševskih zviri. Atmosfera prava špiljarska. Danima smo osjećali radost i uzbuđenje jer konačno prava špiljarska akcija i idemo u Kitu.

Krenuli smo iz Zagreba u dva automobila, neki ranije, neki malo kasnije. Luka, Marko, Vedran i ja dijelimo Višnju i jurimo prema jugu.

Uobičajen stop u Gračacu u Zvonimiru. Potom uspon prvo cestom potom drumom do okretaljke. Tu srećemo grupu Mosoraša, Marina Gluševića, Katju Milišić, Franu Kozemelja pojačanih s Bugarinom Tsvetanom Kosturkovom. Dok mi drhturimo na hladnoći, Bugar skakuće okolo naokolo u majici kratkih rukava. Hm…komentar suvišan!

Mosoraši su već spremni. Kreću prije nas. Mi se ne žurimo s opremanjem, vrijeme kratimo razgovorom i grijanjem u autu. U neko doba zaključujemo da su Mosoraši i Bugar dovoljno odmaknuli i da možemo krenuti. Za tili čas dolazimo pred ulaz i odmah određujemo redoslijed ulaženja. Uglavnom ja krećem posljednji. Mic po mic, netko brže, netko sporije uz malo čekanja svi smo u bivku oko 01 sat. Ostatak ekipe pristigle ranije već je u debelim snovima. Malo toplog čaja, rakijica….i sanak nas zove.

Jutro je. Ustaj radni narode. Gledam i gotovo da ne vjerujem. Mrak, mrak i samo mrak. Niti znam koje je doba dana, niti imam pogled na vuru, samo svjetlo na kacigi i mrdanje neke siluete daje mi do znanja da je vrijeme za ustajanje. Sa spavanjem nije bilo problema. Samo par uobičajenih okretanja i sve u svemu osjećam se dobro i odmorno.

Trk na jutarnji pišanac dok se ostali još nisu probudili. Malo pomalo svi se bude, sprema se doručak, snene okice se razbuđuju i osjeća se radostan žar. Dan je na početku, a mi čili i orni za rad. Ponovno se određuju ekipe i zadaci. Nekima je ovo prvi susret s Kitom. Negdje oko desete ure krećemo u akciju. Nedaleko od bivka tik uz sralište je prvi penj. Polako se svi okupljamo i nastavljamo dalje. Ubrzo prva ekipa u sastavu, Ana, Edo i Neno, dolazi na svoje odredište, na ulaz u vertikalni kanal Hello Kita.

Dogovaramo se za vrijeme prestanka rada (najkasnije do ponoći ) i povratak (svi moramo biti u bivku u 02 sata). Nastavljamo dalje i dolazimo do točke gdje se iz šibenskog kanala skreće u kanal Hrvatska. Odlazimo na izviđanje u kanal, provjeravamo na nacrtu jesmo li na pravom mjestu i tek kad je kapetan Marko iznio da smo u pravoj luci krećemo s radom. Prošli smo cijeli kanal i vizualno odredili upitnike. Luka i Fero započinju s pripremom za penjanje, a ostatak rošta u kanalu. Penjem se uz zid nastojeći doći do otvora iz kojeg curka voda. Put je blatan, a što se više penjem sve je opasnije jer ako se poskliznem slijedi ne baš ugodan pad kojih desetak metara. Adrenalin pere, znatiželja na visini i dolazim do samog otvora. Zagledavam se i vidim da se kanal proteže dalje no ne usuđujem se zaći dublje u njega zbog blatnog i skliskog tla. Kanal je dovoljno širok da se može provući i vodi dalje prema gore, blaga kosina koja završava zaravnanjem. Kanal ide dalje. Dakle, ostaje za istražiti (istočno od točke 209).

Oprezno se vraćam nazad i još malo švrljam po kanalu. Slijedim tok vode koji ide ispod gomile glonđi. Njuškam dalje. Kanal se sužava i ne mogu dalje. No, zato Tea može. Skida opremu sa sebe i začas je dublje u kanalu. Slijedi ju Vinka, dok Marko i ja mjerimo i crtamo spoj točke 205 u kanalu Hrvatska s točkom 202 (Šibenski kanal kod vertikale Vibrator).

Luka i Fero još nisu gotovi s penjanjem te Marko i ja odlučujemo nastaviti dalje s izviđanjem po šibenskom kanalu.

Na samom izlazu iz kanala nalijećemo na Teu i Vinku koje su taman izašle iz kanala ispod glonđi. Tea nas izvještava o prekrasnoj dvorani punoj speleotema, bubrega, saljeva i ostalog što i nije uobičajeno u Kiti. Zove nas da to vidimo no s pravom sumnja da ću ja moći proći. I doista, širina ramena mi ne dozvoljava uživati u toj ljepoti. Marko prolazi bez problema. Tražim neki obilazni put, no ne nalazim ga. Ubrzo se vraćaju te Marko i ja nastavljamo dalje. Dvorana dobiva ime točkica, a do nje se može doći iz šibenskog kanala i kanala Hrvatska. Oba pravca su zabilježena i nacrtana (put do kanala točkica).

Šibenski kanal pun je iznenađenja. Posvuda otvori, neki jasno vidljivi, a neke otkriješ tek kad im se dobrano približiš. Zavlačimo se svako u jedan kanal. Vjerojatno inspiriran ranijim otkrićem ponovno se zavlačim ispod glonđi. Na žalost kanal se sve više sužava i na kraju je potpuno zarušen kamenjem i neprolazan (kanal sa sjeverne strane točke 222). Slično je i s točkom 221 (T9).

Bacamo oko na nacrt i nastavljamo dalje. Valja napomenuti da je pretraživanje jednog takvog kanala po mnogočemu specifično. Hodaš i paziš da ne ljosneš na njušku i vjerojatno propustiš vidjeti neki otvor. Potom ti se na povratku čini da taj otvor ili kanal nisi provjerio, no radi se o drugom (drugačijem) kutu gledanja.

Gledamo, zastajemo, bacamo oko na nacrt i tako se pomičemo do početka sipara pri kraju koliko toliko ravnog dijela šibenskog kanala., Strmi sipar vodi prema gore dok su na desnoj i lijevoj strani otvori koji vode u dubinu.. Na početku otvora na desnoj strani je uže. Dok Marko po ne znam koji put pregledava nacrt, mene noge same nose uz sipar prema gore. Samo da bacim pogled, kažem sebi, a noge koje vole hodati, znatiželja u duši i glava koja vuče naprijed povukle su me uz sipar pa se penjem i penjem dok mi u ušima odjekuje:

“… Run to the hills, run for your lives,

Run to the hills, run for your lives…“ (Iron Maiden)

Uspinjem se polako, noge propadaju u krhko kamenje. Osjećam kao da sam negdje u Alpama. Nisam ni slutio da ću u Kiti planinariti. Zaista, Kita je puna iznenađenja.

Na vrhu sipara obli zid. Na desno udubina, palim najjači snop i ugledam otvor kroz koji se cijedi voda. Na stijeni direktno ispred mene, ali nekako više prema desnoj strani vidim stopinke po kojima očito curi voda. Izgleda kao da ih je netko napravio i po njima se penjao. Uspinjem se po njima no sve je blatno i sklisko i ne usuđujem se nastaviti. Vidim da stopinke vode do nečeg što se čini kao mali otvor. Oprezno otpenjavam i krećem se više udesno da pogledam tu stranu. Voda se cijedi niz stijenu i na tom mjestu stijene su nazubljene, oštre kao škrape. Iznad je otvor kroz kojeg curi voda. Dakle, to je to. Odlučujem se za povratak. Negdje na pola puta srećem Marka koji se počeo penjati. Razmjenjujemo zapažanja, a on ih upisuje u svoju tekicu. Sjurimo se do dna sipara i komentiramo kako nam izgleda kao da smo negdje u planinama. Obojica smo oduševljeni, na čas mi na um pada suluda ideja o skijanju po tom siparu. No, tko zna….

Krećemo nazad. Usput se pitamo jesmo li pogledali onaj kanal, otvor…kako sam već rekao sad je kut gledanja drugačiji pa ti se čini da je sve novo, drugačije, da to nismo ranije uočili.

Vraćamo se do kanala Hrvatska. Ne nalazimo drugove, pomišljamo da su otišli prema bivku, no tada u šibenskom kanalu ugledamo transportke. Znači tu su negdje. Uskoro čujemo glasove i vidimo snop svjetla. Zavukli su se u kanal do dvorane točkica. Izlaze van i govore nam što su vidjeli i što bi trebalo napraviti. U kanalu točkica treba priječiti jer je u sredini vertikale otvor. Odvajamo dio opreme koju ćemo trebati sutradan, ostatak trpamo u transportke i krećemo prema bivku.

Dolazimo do otvora Hello Kita. Oprezno se navirujemo da ne bi srušili koji kamen. Ugledamo svjetlo. Znači idu van. Ha, kako to fantastično zvuči. U jami izlaze iz jame. Da, to je Kita. Oni su se spustili 30-tak metara dublje u kanalu i stali na uskom prolazu u meandru, U kanalu Hello Kita ostao im je jedan manji upitnik u gornjem kraku kanala.

Polako kapamo u bivak. Razvrstavamo opremu dok drugi dio ekipe priprema objed. Kuha se juhica, talijanete, špageti, potići s čajem (sa i bez ruma) i kuhanim vinom kruže okolo. Istovremeno se jede juha, mrkva, čokolada i pije medica.

Stisnuti u krug, grijemo se u dobrom društvu, komentiramo, razgovaramo, pravimo planove za sutrašnji dan. I tako sve do neke ure kad se društvo polako prorjeđuje. Jedan po jedan odlazimo na spavanje. Uvlačim se dublje u vreću, na nogama tople ličke čarape, počinjem osjećati onaj pozitivan sportski umor i odoh u carstvo snova.

Novi dan. Uskrs. Ustajemo, objedujemo, pripremamo opremu i stvari. Pokret. Nastavljamo s radom. Prva ekipa: Tea, Vinka i Luka odlaze u kanal prema dvorani točkica. Cilj je priječiti negdje na sredini 15 metarske vertikale radi istraživanja otvora. Ostali nastavljaju dalje. Dolazimo do školskog kanala ispod kojeg je kanal kojeg treba izmjeriti i nacrtati. Ana i Edo prvo crtaju i mjere točku 228 – vertikalu koja ide prema Jajetu gaćešinom, dok Marko radi prečnicu kako bi se mogli popeti u školski kanal. Nakon izviđanja školskog kanala Marko silazi niz saljev, a Fero i ja ulazimo u kanal na mjerenje i crtanje.

Taman kad smo završili s mjerenjem i crtanjem i namjeravali se spustiti niz saljev, dolazi Marko i izvještava nas da je Neno nezgodno pao i vjerojatno iščašio ili čak slomio prst. Imobilizirali su prst i Neno se uputio prema bivku.

Već je 17 sati te Marko i ja razmišljamo što dalje. Fero uređuje nacrt, a mi odlučujemo otići do Totem dvorane. Na nacrtu smo vidjeli nekoliko upitnika i valja ih provjeriti. Taman smo mislili krenuti kad čujemo da nas Edo doziva i traži pomoć. Marko uzima prvu pomoć i juri prema njemu, ja ga slijedim.

Ana i Edo mjerili su i crtali kanal kod točke 216. Crtali su od kraja kanala i dok je Edo crtao Ana se zaletjela pogledati što ima u rupi. Stavila je gurtnu oko ne baš sigurnog prirodnog sidrišta i otpenjala tri metra do rupice. Kada se nagnula opteretila je sidrište koje se odlomilo, dva velika kamena pogodila su je u noge, zatrpala joj stopala i onu rupu gdje se trebala spustiti. Otkopala se, popela i otpuzala do Ede i dalje uz njegovu pratnju do Šibenskog kanala.

U trenutku kad sam došao do njih provodila se imobilizacije noge.

U prvi mah sam pomislio da je u pitanju vanjski prijelom noge. O ne…tada me Ana pogleda i na licu joj vidim osmjeh. Pogled na njeno lice potpuno me smirio. Unatoč nezgodi vladala je smirenost i optimizam. Dok su Edo, Marko i Ana imobilizirali ja nisam imao što raditi osim slikati. Uskoro stižu Tea i Luka.

Donosimo odluku o prekidu daljnjih aktivnosti i odlučujemo se na povratak u bivak. Odlazim po Feru, izvještavam ga o događajima, trpamo stvari u transportke i krećemo nazad. Uskoro prestižemo Anu i Marka koji se kreću sporije od nas. Fero hita naprijed da do dolaska Ane skuha nešto toplo. Uskoro smo svi pred bivkom. Ana odmah ide van, Tea pakira svoje i njezine osobne stvari u dvije transportke i kreće za njom. Taman kad se počela penjati stiže poziv na večeru.

Raspoloženje je, unatoč nezgodama koje su se taj dan dogodile, na zavidnoj visini. Šalimo se, razgovaramo, atmosfera je topla i prisna. Naše oduševljenje izletom i Kitom nije splasnulo. Dapače, osjećamo još veće poštovanje i respekt prema jami kao i prema aktivnosti kojom se bavimo. Nesreće su u sastavni dio speleologije. Nadamo se da ih neće biti, no kad se već dogode želimo da posljedice budu što je moguće manje.

Bez obzira na događaje toga dana mogu otvoreno reći da nema niti jednog drugog mjesta na svijetu gdje bi u tom trenutku želio bio osim tu gdje jesam, u društvu prijatelja špiljara i špiljarki. Da baš tu među svojom braćom i sestrama. Žao mi je što se moja bolja polovica ne bavi istom aktivnošću, no takvo je stanje stvari i radostan sam kad sa svojim prijateljima dijelim sve dobro i loše što nam se dogodilo kao i sve ono što će nam se još događati.

Zvuči vam sentimentalno i pekmezasto??? Pa što onda…p….A mu materina…boravite s nama u jami pa ćete vidjeti kako je to šmekasto! Zar da se sramim svojih emocija i mišljenja. E neću. I točka, zdravo, amen!

Klopamo, pijuckamo, grijemo se u krug. Sutra nas očekuje povratak na površinu pa je sada prilika da se iznesu ideje, prijedlozi, dogovore budući izleti, razne aktivnosti… I tako u ugodnom razgovoru protječe naše vrijeme. Ranije smo odredili raspored ekipa za sutrašnji izlazak, posložili opremu, raspodijelili transportke. Svatko nosi po dvije, jednu težu, jednu lakšu. Odlazimo na spavanje jer treba se dobro odmoriti, a i ranije ustati. Laku noć!

Jutro je. Prva ekipa: Vinka, Neno i Marko kreće u 06.30, ostali Luka, Edo, Fero i ja krećemo u 08.30. Večer prije pronašao sam u kuhinji malo kave i sada ju pripremam. Osim kavom krijepimo se toplom cedevitom, pripremamo griz s Nesquikom… Prva ekipa je krenula. Suđe oprano, hrana i oprema koja ostaje u jami popisana je i složena. Polako se opremamo, obavljam toaletu i već jedan po jedan krećemo na uže, ja posljednji. Vidim da je netko uzeo moju transportku s osobnim stvarima. Kasnije se ispostavilo da je to bio Edo. Pa, hvala ti brate Edo!

Dođe red i na mene. Startam posljednji i polako se uspinjem po užetu. Baj, baj bivak, idemo van! Privodim kraju vremenski dotad najduži osobni boravak u jami od gotovo dva i pol dana. U jami su ostali Mosoraši i Bugar koji će raspremati ulaznu vertikalu. Prolazim Grlić, Vrata percepcije, evo me na prvoj etaži. Tu se zajedno s Ferom provlačim kroz kanal i evo nas na dnu ulazne vertikale. I opet laganim tempom bez žurbe i nervoze uspinjemo se do otvora.

Na izlazu me čeka Marko. Slijedi malo fotosessiona, potom zajedno do okretaljke. Ana i Tea su prespavale u automobilima i ujutro dočekale ostatak suputnika pa je vozilo s ozljeđenima krenulo prema Zagrebu. Crnopac napuštamo u istom sastavu kako smo i došli.

Uzimamo pravac potok, slijedi pranje opreme. Vjetar dere sve u šesnaest, voda hladna, ruke rade užurbano, a javlja se želja za zasluženom pivom.

Nakon pranja odlučujemo se uputiti u Gračac u Zvonimir na pivu. Prilazeći gradu ugledasmo stup dima iznad krovova. Pada komentar: „Pa, to gori Zvonimir !?!. Ne samo to ne! Srećom ne gori birtija nego jedna kuća malo dalje od nje.

Budući da je Zvonimir zatvoren sjedamo u Višnju i krećemo dalje. Pivu smo popili u Slunju, potom smo Marka ostavili na autobusnom kolodvoru u Karlovcu, a mi pravac beli Zagreb grad.

Naknadni izvještaj iz bolnica: Ana – potrgani ligament koljena, Neno – napuknuta kost kažiprsta.

Impressium:

Jamski sustav KG-DP respektabilan je speleološki objekt koji zavređuje našu pozornost. Meni je svaki ulazak prilika za novo učenje i nadogradnju ne samo u speleološkom smislu već i u onom ljudskom, karakternom, emocionalnom, kako god to definirali.

Kita ima sve što nam treba za istraživanje i pruža nam uvid u naše sposobnosti i mogućnosti. Boravak u njoj postaje vremenski sve duži, rad sve zahtjevniji, time i zanimljiviji. Dakle, posla je dovoljno. Kad svemu tome pridodamo još i prijateljsko druženje nema nam druge nego ponovno doći i vidjeti što nam Kita sprema. Vjerujete neće vam nedostajati uzbuđenja i iznenađenja.