Ratkovo sklonište

Ratkovo sklonište po svojoj slikovitosti jedan je od najoriginalnijih planinarskih objekata u Hrvatskoj. To je drvena kuća smještena u polušpilju ispod okomite stijene Šerpas koja je nadvisuje kao prirodni krov. Sklonište je dobilo ime po članu društva alpinistu Ratku Čapeku koji je poginuo u Alpama. Sklonište je otvoreno stalno, ima 12 ležajeva te je neopskrbljeno. Voda odnosno kišnica skuplja se u cisterni uz sklonište.

Ratko Čapek bio je alpinist, speleolog i planinar, utjelovljenje naše tri najvažnije discipline u PDS Velebitu. Iz priča koje se pričaju uz logorsku vatru znamo da je bio i prijatelj, romantičar, sportaš, vjernik, zaljubljenik u prirodne ljepote i generalno- velika ljudina. Živio je ono nešto neopisivo, mistificirano, kompleksno i apstraktno što u našem društvu kratko i slatko zovemo Velebitaškim duhom a umro je vrlo mlad (i vrlo sretan) podno stijene koja mu je do tada značila život. Kada posjetite naše sklonište ne zaboravite se zabuljiti u fenomenalnu sliku lijevo od ulaza (autor misterij). Iako ispod slike piše velikim štampanim slovima RATKO ČAPEK- svi mi koji smo dogurali do polušpilje u srcu Samarskih stijena na slici možemo prepoznati samoga sebe. Stopljeni s gustim labirintom stijena, prašume i vrtača, uviđamo napokon da nas iskonska ljepota ovog područja obuzima i da smo napokon Doma.

Povrh Ratkovog skloništa dominira vrh Šerpas koji slavi sve one koji su nesebično pridonijeli gradnji naše male kućice ali i one koji to i dan danas rade. Već sedamdeset godina čuvamo naše utočište kako to znamo i umijemo što ponekada čini naše dogodovštine manje veselima ali više smiješnima. Neće taj dan doći a da neću tvrditi da ljudsku percepciju na Ratkovom skloništu ne uzurpiraju Šumske dekle i noćni Jagari. Na kraju dana, kako drugačije objasniti da čak niti nadmorska visina skloništa nije konzistentna- dok na jednoj ploči piše 1174m, na drugoj piše 1200m a bogme na trećoj veli 1184m. Je li bitno? Planinaru nije a izletniku neće biti jer uz pejzaže i puteve koje područje pruža čovjek zaboravi na ono mjerljivo. Uz zvuk gitare naša je kućica manje škripava a uz sjaj vatre je manje nakrivljena. Iskustvo Ratkovog skloništa nastaviti će pružati sigurnost čovjeku u nesreći i čovjeku u sreći.

Izgledalo je nevjerovatno i ludo, izgleda mi to na mahove i danas! Ta padala je kiša, padao je snijeg, bilo je mokro, naporno, bili smo umorni, gladni i žedni, no što je to sve? Zar to nije žrtva i spomen kao kap vode u odnosu na more, prema onom što je naš Ratko bio, što je on zaslužio? Koliko puta je on kisnuo i zebao s nama istima, koji digoše tu kućicu?! Zar nije on uvijek bio voljan dati od sebe sve za drugog? Mnogi ga nismo poznavali za života, no poznamo ga sad, jer živimo s onima koji su živjeli s njim.

• Odlomci iz članka „Ratkovo sklonište“, Ž. Cernić, NP 1952.

Foto: Vanja Šiljak