Kao što izvještaji sa škole već tradicionalno kasne, tako i ovaj. Ovaj će vjerojatno ionako pročitati tek slučajni nalaznik ili neka duša koja će se sljedeće godine htjeti prijaviti za LJAŠ. Iako je Mislav, voditelj ovogodišnje škole, trebao napisati ovaj izvještaj, zamolio je mene da to odradim, a ja sam uz kašljanje, to i prihvatio.

Taman kad smo pomislili kako se napokon nećemo morati ustati prije zore i rano krenuti, javili su nam da prije Kleka idemo u posjet muzeju te da tamo moramo biti već u 7:30. Polazak je bio u 6 sati, što mi je teško palo jer sam večer prije bio kod frenda na tulumu pa baš nisam bio najodmorniji. Ali, uz dobro društvo ništa nije problem, pa tako nije bilo ni ovo.

"Nije što je namijenjeno, nego što je suđeno" — rekli su mudri ljudi (ili prijašnji izvještaj, hmmm..), a meni je sudbina odlučila servirati baš ovaj izvještaj. Iako sam se mislio izvlačit na to da već drugi put radim večeru, da nemam olovku i slične fore, znao sam da Mislavova tekica ne prašta pa sam pomiren sa sudbinom samo potvrdno kimnuo i preuzeo zapisničku štafetu.

Radosni proljetni dani produženog vikenda osvanuli su u životima zaljubljenika u prirodu. Ipak, penjati se za vrijeme škole NE SMIJE, a snagu valja čuvati za dva dana na Dabarskim Kukovima. Nameće se pitanje: “Tko je vidio stajati doma na produženi vikend?”. Odgovor je naravno “Nitko!” pa se tako Matej i ja odlučujemo za malo kondicijskog planinarenja kroz kružnu turu na Begunjščici. Živa je istina da ljudi prilikom tako intenzivnih aktivnosti gube dosta soli, koje bi u jednom trenutku trebalo nadopuniti.