I šećer na kraju naše školice - noćni uspon na Zavižan. Dom Zavižan nalazi se u nacionalnom parku Sjeverni Velebit gdje se nalazi i najstarija visinska meteorološka postaja u Hrvatskoj, a pun je legendi, zapisa i doživljaja planinara koji su došli „na kratko“, a ostali satima.

Izlet 49. opće planinarske škole Velebit na Svilaju 22. i 23.11.2025. bio je prava zimska avantura. Svilaja, planina smještena između Sinja i Knina, poznata je po širokim travnatim padinama i otvorenim vidicima koji sežu sve do mora i Dinare, a tijekom zime poprima visokogorski ugođaj zbog vjetra i snježnih nanosa. Njezin najviši vrh Bat (1508 m) prepoznatljiv je po blagom, ali dugom završnom usponu, s kojeg se pruža panoramski pogled na cijelu Dalmatinsku zagoru, Peručko jezero i okolne planinske masive.

Večer prije izleta sam spakovao stvari i sebe spremio u krpe. Legao sam rano, oko 10 kako bi se lako ustao na vrijeme i stigao na bus koji je s Glavnog kolodvora kretao u 6:00. Malo prije ponoći dok sam polu razmišljao, a polu sanjario o sutrašnjem izletu i spavanju u šatorima mi je sinulo kako nisam spremio podlogu te sam se cimnuo, nosferatovski skočio iz kreveta i svog napuhanca stavio kraj ruksaka kako ga sutra ne bi zaboravio. Vratio sam se spavati, ali san se nije vratio sa mnom.

U subotu, 25. listopada okupili smo se u ranim jutarnjim satima na Glavnom kolodvoru u Zagrebu s ciljem da vikend provedemo u planinama Julijskih Alpa. Nakon dolaska u Kranjsku Goru, krenuli smo na uspon od jezera Jasna prema Erjavčevoj koči na Vršiću.

U subotu, 18. listopada, u ranim jutarnjim satima skupili smo se na glavnom kolodvoru u Zagrebu kako bismo još jedan vikend proveli u planinarskoj avanturi. Oko sedam sati autobus je krenuo put Istre, a dobro raspoloženje i mirisi jeseni najavili vikend ispunjen prirodom, druženjem i učenjem.

Do Planinarskog doma Bijele stijene u Tuku smo stigli oko 10:30h i krenuli smo makadamom prema Ratkovom skloništu. Prva točka je bila Matić poljana: spomen-područje uređeno u čast 26 partizana, koji su se zbog ekstremno niskih temperatura smrznuli tijekom noći 1944. godine.

Okupili smo se, već standardno, u subotu ujutro na Glavnom kolodvoru, ovoga puta u 6:30 uz tek nekoliko stupnjeva iznad nule. Naš prvi izlet i planinarenje Medvednicom u kratkim rukavima i uz ljetnu sparinu činio se nekako nestvarno, kao da se dogodio prije nekoliko mjeseci, a ne prije samo dva tjedna.

U subotnje jutro, skupilo se nas 40ak (i par golubova) nešto prije 8:00 na glavnom željezničkom kolodvoru. Krenuli smo vlakom u 8:25 za Ogulin.

U ugodno svježem subotnjem jutru okupili smo se u 7:30 ispred glavnog kolodvora, puni iščekivanja za prvi izlet planinarske škole. Vlak nas je preko Zaprešića odveo do Stubičkih Toplica, gdje smo, uz mirisnu šalicu kave, razgovarali o planu dana i vježbali prve čvorove. Vesela atmosfera pratila nas je od samog početka, a cilj je bio ambiciozan: prijeći Medvednicu u smjeru Zagreba.