Kao što to biva kod nas koji putujemo u subotu, došli smo na parking ujutro. Čak 20 minuta prije dogovorenog vremena. Suputnici su izrazili svoje nezadovoljstvo činjenicom da ćemo sad vjerojatno čekati jos barem 50 minuta da se prvi alpinisti počnu pojavljivati, ali nastupilo je iznenađenje.

Otkako smo na ‘školici’, instruktori nas obasipaju tim legendarnim i mističnim pripovijestima o mjestu nedaleko tunela Sveti Rok. O njemu su uvijek govorili s velikim poštovanjem i divljenjem – alpinistička oaza čijem toplom dodiru svatko treba težiti; i stvarno, Tulove Grede nas nisu ostavile ravnodušnima.

Na ovaj izlet uputio sam se u funkciji vozača (konačno) tako da sam imao priliku putne priče dijeliti s ekipom iz škole s kojom još nisam putovao. Inicijalni plan bio je da putem osmislimo pjesme za svirku oko logorske vatre nakon odrađenog dana, no Ivi se više pjevalo u autu, a Ceki je inzistirao da ponovimo komunikaciju u navezu pa smo iskoristili priliku da usvojimo gradivo.

U subotu ujutro krenuli smo u 5 ujutro iz Zagreba. To je bila prva pogreška tog dana, kolektivno smo zaključili da bi bilo značajno ugodnije krenuti u petak navečer i provesti noć više u kampu.

Subotnje jutro za školarce i instruktore započelo je s iznenađenjem, uz miris svježe pečenih palačinki. Na stolu su se redali namazi od Nutelle do pekmeza od šljiva i marelice. Bogat doručak bio je tek uvod u penjačku, ali i gastronomsku avanturu koja stoji ispred nas.

Dan je započeo sastajanjem kraj Planinarskog doma Kalnik, organiziranjem potrebne opreme i pripremom za penjanje. Notorni smjerovi Kalnika nisu se smilovali na novopridošle alpiniste školarce, ali ni na one sa malo više iskustva. Tog nas je vikenda vrijeme blagoslovilo i penjati smjerove okrenute jugu značilo je cijelodnevni provod na suncu, kao i neiscrpni predivni pogledi od početka do kraja smjerova.

Kao što izvještaji sa škole već tradicionalno kasne, tako i ovaj. Ovaj će vjerojatno ionako pročitati tek slučajni nalaznik ili neka duša koja će se sljedeće godine htjeti prijaviti za LJAŠ. Iako je Mislav, voditelj ovogodišnje škole, trebao napisati ovaj izvještaj, zamolio je mene da to odradim, a ja sam uz kašljanje, to i prihvatio.

Taman kad smo pomislili kako se napokon nećemo morati ustati prije zore i rano krenuti, javili su nam da prije Kleka idemo u posjet muzeju te da tamo moramo biti već u 7:30. Polazak je bio u 6 sati, što mi je teško palo jer sam večer prije bio kod frenda na tulumu pa baš nisam bio najodmorniji. Ali, uz dobro društvo ništa nije problem, pa tako nije bilo ni ovo.

"Nije što je namijenjeno, nego što je suđeno" — rekli su mudri ljudi (ili prijašnji izvještaj, hmmm..), a meni je sudbina odlučila servirati baš ovaj izvještaj. Iako sam se mislio izvlačit na to da već drugi put radim večeru, da nemam olovku i slične fore, znao sam da Mislavova tekica ne prašta pa sam pomiren sa sudbinom samo potvrdno kimnuo i preuzeo zapisničku štafetu.