Sve je počelo još jednim ranim buđenjem i skupljanjem suputnika (u jednini). Na već dobrih pola puta stiže poziv nepoznatog broja. “Jutro ekipa di ste?” s drugog kraja linije čuo se Jurin glas. U tom trenutku mislio sam da je Jurina sudbina, u Mislavovim očima, toga dana bila najgora, a nisam znao da će i moja uskoro krenut nizbrdo.

Tko ne voli rano buđenje kada je u pitanju penjanje? Ima nas koji bismo voljeli malo duže spavati, ali sve se može kada se popije kava, a pogotovo kada se dođe ispod stijene na kojoj trebamo penjati. Krenuli smo oko 5:30, što možda nije tako rano za neke, a putovanje nas je vodilo kroz loše vrijeme, kišu i maglu. Bilo nam je onda nestvarno da nas na Čikoli čeka sunčano vrijeme. Znali smo, doduše, da će nakon tunela Sv. Rok sve biti drugačije. I stvarno, čim smo ga prošli, bilo je sunčano i temperatura je bila 10 stupnjeva viša.

Prvi vikend izlet Velebitaške alpinističke školice! Plan je bio subotu i nedjelju provesti penjajuči pod kulama starog grada Kalnika ali i drugi alpinistički odsijeci su imali iste planove.

Jedan od mnogih vtoreka u Velebitu, u trenutku prisebnosti ili neprisebnosti, izjavila sam da bih ove godine mogla voditi školu nakon što je Ivan rekao da ove godine sigurno ne može toliko vremena izdvojiti za druge i da mu je potrebna godina u kojoj će se posvetiti sebi. Već se neko vrijeme ta želja kuhala u meni, a sada mi se otvorio i prozor „slobodnog“ vremena.

Ima nešto što se zove LJAŠ, ili u prijevodu ljetna alpinistička škola. E to kompleksno čudo traje malo više od dva mjeseca, jedno barem 8 dvodnevnih izleta, puno predavanja utorkom i još više vježbi četvrtkom... (a i košta nešto stotina €). Uglavnom kad si svojevoljno (i pri punoj svijesti) odlučio upisat dotičnu školu valja ti se pripremiti na poprilično intenzivan raspored pristizanja potpuno novih informacija/vještina/tehnika/pravila/protokola.

7. vikend ljetne alpinističke škole proveli smo na kultnim stijenama Kleka. Prvi put sam iskusio Klečki dužinac pred nešto više od godinu dana. Tada sam upoznao tu famoznu krušljivu stijenu i svo neočekivano padanje koje uz to dolazi (onako kao neka Klečka vještica uzmeš dio stijene, pogledaš ga sa svih strana, vratiš nazad kao da se ništa nije dogodilo…) Sad se vraćam s malo većom dozom opreza i iskustva, pripremljen da se neki grifovi jednostavno odšarafe, pa moram reći da sam stvarno uživao.

S obzirom da mi je ovo, igrom prilika, treći dan koji izvještavam, ovaj će biti kraći od mog penjanja 7a smjera. Tulove grede.. Veličanstvene Tulove! Koliko god puta bio na Tulovima, uvijek se iznova naježim dok im se približavam Majstorskom cestom. 

Još jedno rano subotnje jutro započinje toplim čajem i posljednjom inspekcijom stvari koje sam pripremio večer prije. Težina ruksaka na pospanim leđima govori mi da je sva kamperska i penjačka oprema unutra. Lupkanje na torbi obješenih penjačica šalice i kacige dodatno me razbuđuje i budi misao da prvi put idem na Dabarske kukove! Te iste kukove koje mi je i Maki opisivao uz Zeppelinove riffove na prijašnjim vožnjama na izlete.

Budim se oko 2 ujutro, nakon cijele noći igranja žestoke bele sa frendovima s faksa. Jedva gledam i odlazim potpuno ne entuzijastičan pod mrzli tuš ne bi li se malčice osvijestio. Nakon što je mozak malo proradio, nabrzinu se spakirao i pojeo zobenu kašu prije polaska na maraton koji se održavao u Paklenici.