Subotnje jutro za školarce i instruktore započelo je s iznenađenjem, uz miris svježe pečenih palačinki. Na stolu su se redali namazi od Nutelle do pekmeza od šljiva i marelice. Bogat doručak bio je tek uvod u penjačku, ali i gastronomsku avanturu koja stoji ispred nas.

Dan je započeo sastajanjem kraj Planinarskog doma Kalnik, organiziranjem potrebne opreme i pripremom za penjanje. Notorni smjerovi Kalnika nisu se smilovali na novopridošle alpiniste školarce, ali ni na one sa malo više iskustva. Tog nas je vikenda vrijeme blagoslovilo i penjati smjerove okrenute jugu značilo je cijelodnevni provod na suncu, kao i neiscrpni predivni pogledi od početka do kraja smjerova.

Kao što izvještaji sa škole već tradicionalno kasne, tako i ovaj. Ovaj će vjerojatno ionako pročitati tek slučajni nalaznik ili neka duša koja će se sljedeće godine htjeti prijaviti za LJAŠ. Iako je Mislav, voditelj ovogodišnje škole, trebao napisati ovaj izvještaj, zamolio je mene da to odradim, a ja sam uz kašljanje, to i prihvatio.

Taman kad smo pomislili kako se napokon nećemo morati ustati prije zore i rano krenuti, javili su nam da prije Kleka idemo u posjet muzeju te da tamo moramo biti već u 7:30. Polazak je bio u 6 sati, što mi je teško palo jer sam večer prije bio kod frenda na tulumu pa baš nisam bio najodmorniji. Ali, uz dobro društvo ništa nije problem, pa tako nije bilo ni ovo.

"Nije što je namijenjeno, nego što je suđeno" — rekli su mudri ljudi (ili prijašnji izvještaj, hmmm..), a meni je sudbina odlučila servirati baš ovaj izvještaj. Iako sam se mislio izvlačit na to da već drugi put radim večeru, da nemam olovku i slične fore, znao sam da Mislavova tekica ne prašta pa sam pomiren sa sudbinom samo potvrdno kimnuo i preuzeo zapisničku štafetu.

Radosni proljetni dani produženog vikenda osvanuli su u životima zaljubljenika u prirodu. Ipak, penjati se za vrijeme škole NE SMIJE, a snagu valja čuvati za dva dana na Dabarskim Kukovima. Nameće se pitanje: “Tko je vidio stajati doma na produženi vikend?”. Odgovor je naravno “Nitko!” pa se tako Matej i ja odlučujemo za malo kondicijskog planinarenja kroz kružnu turu na Begunjščici. Živa je istina da ljudi prilikom tako intenzivnih aktivnosti gube dosta soli, koje bi u jednom trenutku trebalo nadopuniti.

To je navodno neka stara narodna poslovica, ali ja ju nikad nisam čula ni od koga osim svojih doma. Naravno da je prikladna baš za ovaj vikend kad je mene dopalo pisanje izvještaja i to zato što sam htjela pisati izvještaj nakon prve Paklenice kad me Flex&Rex prožvakao i ispljunuo pa mi je to bilo baš smiješno, ali je sudbina htjela da to bude ovaj pa da svi čitaju moju sramotu.

Došao je i taj dan: četvrti izlet LJAŠ-a nas dovodi u Nacionalni park Paklenice. Od svih izleta, ovome sam se najviše veselio iz dva razloga: idemo u svojevrsnu meccu hrvatskog penjanja i uz to, ovaj vikend ulazimo u naše prve dužince!

Sve je počelo još jednim ranim buđenjem i skupljanjem suputnika (u jednini). Na već dobrih pola puta stiže poziv nepoznatog broja. “Jutro ekipa di ste?” s drugog kraja linije čuo se Jurin glas. U tom trenutku mislio sam da je Jurina sudbina, u Mislavovim očima, toga dana bila najgora, a nisam znao da će i moja uskoro krenut nizbrdo.