edan od mnogih vtoreka u Velebitu, u trenutku prisebnosti ili neprisebnosti, izjavila sam da bih ove godine mogla voditi školu nakon što je Ivan rekao da ove godine sigurno ne može toliko vremena izdvojiti za druge i da mu je potrebna godina u kojoj će se posvetiti sebi. Već se neko vrijeme ta želja kuhala u meni, a sada mi se otvorio i prozor „slobodnog“ vremena.

Ima nešto što se zove LJAŠ, ili u prijevodu ljetna alpinistička škola. E to kompleksno čudo traje malo više od dva mjeseca, jedno barem 8 dvodnevnih izleta, puno predavanja utorkom i još više vježbi četvrtkom... (a i košta nešto stotina €). Uglavnom kad si svojevoljno (i pri punoj svijesti) odlučio upisat dotičnu školu valja ti se pripremiti na poprilično intenzivan raspored pristizanja potpuno novih informacija/vještina/tehnika/pravila/protokola.

7. vikend ljetne alpinističke škole proveli smo na kultnim stijenama Kleka. Prvi put sam iskusio Klečki dužinac pred nešto više od godinu dana. Tada sam upoznao tu famoznu krušljivu stijenu i svo neočekivano padanje koje uz to dolazi (onako kao neka Klečka vještica uzmeš dio stijene, pogledaš ga sa svih strana, vratiš nazad kao da se ništa nije dogodilo…) Sad se vraćam s malo većom dozom opreza i iskustva, pripremljen da se neki grifovi jednostavno odšarafe, pa moram reći da sam stvarno uživao.

S obzirom da mi je ovo, igrom prilika, treći dan koji izvještavam, ovaj će biti kraći od mog penjanja 7a smjera. Tulove grede.. Veličanstvene Tulove! Koliko god puta bio na Tulovima, uvijek se iznova naježim dok im se približavam Majstorskom cestom. 

Još jedno rano subotnje jutro započinje toplim čajem i posljednjom inspekcijom stvari koje sam pripremio večer prije. Težina ruksaka na pospanim leđima govori mi da je sva kamperska i penjačka oprema unutra. Lupkanje na torbi obješenih penjačica šalice i kacige dodatno me razbuđuje i budi misao da prvi put idem na Dabarske kukove! Te iste kukove koje mi je i Maki opisivao uz Zeppelinove riffove na prijašnjim vožnjama na izlete.

Budim se oko 2 ujutro, nakon cijele noći igranja žestoke bele sa frendovima s faksa. Jedva gledam i odlazim potpuno ne entuzijastičan pod mrzli tuš ne bi li se malčice osvijestio. Nakon što je mozak malo proradio, nabrzinu se spakirao i pojeo zobenu kašu prije polaska na maraton koji se održavao u Paklenici.

Treći tjedan škole i na putu smo prema Paklenici. Puštao sam neku playlistu s Janovog mobitela dok je Mislav pričao o svojem prvom iskustvu na sportskom penjanju i kako mu jedna dužina nije bila dovoljna za penjanje. U nekome trenutku razgovarali smo o nekolicini dokumentaraca i poznatih penjača, bilo je tu svega od Marc Leclerca, Dan Osmana, Dean Pottera, Tommy Caldwella i Alex Honnolda kako drže rekord na nosu El Capitanu. Ostatak puta sam razmišljao kako ću prvi put ne samo penjati dužinski smjer nego kako ću i prvi put biti u Paklenici.

Nakon ovotjednog predavanja i zanimljivih vježbi u Žici, zaputili smo se nakrcani opremom do Kamenjaka. Sunce nas je grijalo, vjetar nas je tijekom jutra šamarao, a mi smo ponavljali naučeno i učili nešto novo.

Lijepo je osjetiti kada od uzbuđenja ne možeš zaspati, kao malo dijete koje prvi put ide na more. Ali tako mi bude svaki put kada idem na neki izlet ili u neku aktivnost koja mi puno znači. Zato i idem. Jer taj osjećaj znači da sam živa. Mi žene smo možda malo sentimentalnije. Ali prvi izleti su uvijek jako intenzivni. Nova iskustva, upoznavanje novih ljudi, nove energije, novi izazovi, novi ti u novim uvjetima.

Došao je red da i ja napišem jedan izvještaj, a ne da tu obvezu prebacujem na druge. Puno toga na ovoj školi nije bilo točno kako je planirano, a pogotovo izbor mjesta za izlet. U tom tonu nastavili smo do kraja.