Sve je počelo još jednim ranim buđenjem i skupljanjem suputnika (u jednini). Na već dobrih pola puta stiže poziv nepoznatog broja. “Jutro ekipa di ste?” s drugog kraja linije čuo se Jurin glas. U tom trenutku mislio sam da je Jurina sudbina, u Mislavovim očima, toga dana bila najgora, a nisam znao da će i moja uskoro krenut nizbrdo.

Tko ne voli rano buđenje kada je u pitanju penjanje? Ima nas koji bismo voljeli malo duže spavati, ali sve se može kada se popije kava, a pogotovo kada se dođe ispod stijene na kojoj trebamo penjati. Krenuli smo oko 5:30, što možda nije tako rano za neke, a putovanje nas je vodilo kroz loše vrijeme, kišu i maglu. Bilo nam je onda nestvarno da nas na Čikoli čeka sunčano vrijeme. Znali smo, doduše, da će nakon tunela Sv. Rok sve biti drugačije. I stvarno, čim smo ga prošli, bilo je sunčano i temperatura je bila 10 stupnjeva viša.

Prvi vikend izlet Velebitaške alpinističke školice! Plan je bio subotu i nedjelju provesti penjajuči pod kulama starog grada Kalnika ali i drugi alpinistički odsijeci su imali iste planove.

Jedan od mnogih vtoreka u Velebitu, u trenutku prisebnosti ili neprisebnosti, izjavila sam da bih ove godine mogla voditi školu nakon što je Ivan rekao da ove godine sigurno ne može toliko vremena izdvojiti za druge i da mu je potrebna godina u kojoj će se posvetiti sebi. Već se neko vrijeme ta želja kuhala u meni, a sada mi se otvorio i prozor „slobodnog“ vremena.

Ima nešto što se zove LJAŠ, ili u prijevodu ljetna alpinistička škola. E to kompleksno čudo traje malo više od dva mjeseca, jedno barem 8 dvodnevnih izleta, puno predavanja utorkom i još više vježbi četvrtkom... (a i košta nešto stotina €). Uglavnom kad si svojevoljno (i pri punoj svijesti) odlučio upisat dotičnu školu valja ti se pripremiti na poprilično intenzivan raspored pristizanja potpuno novih informacija/vještina/tehnika/pravila/protokola.