Grossvenediger je četvrta najviša planina u Austriji (3666 mnv), druga u Visokim Tauernima, gdje je nadmašuje samo Grossglockner. Grossvenediger je samo središte Venediger grupe (najzapadniji i s 1050 km² najveći dio Visokih Tauerna). Vrh je granica austrijskih pokrajina Salzburga i Tirola (izolirani istočni dio). Iako se ledenjaci ovdje tope kao i svugdje, to je i dalje čista ledenjačka planina. Schlaten-Kees ("Kees" je lokalni naziv za ledenjake) doseže do vrha i pruža tehnički vrlo lagan uspon pješice ili na skijama. Generacije planinara penjale su se na Grossvenediger kao svoju prvu visoku ledenjačku planinu

Cilj prvog dana - Via ferrata Bat, Crnopac - težine C/D i dužine malo preko 750 metara. Vani je + milijun stupnjeva. Tovarimo ruksake, okitimo ih lopatama i sondama kako bi pokazali ostalim planinarima da smo mi ozbiljna ekipa spremna na sve. Žolne nismo uzeli.

Za posljednju ne-glečersku destinaciju odabran je nacionalni park Paklenica. Izlet je zamišljen kao dio naše edukacije, ali ne odmaže ni sama ljepota lokacije, pogotovo u ovo doba godine (proljeće), pa nije bilo lako smisliti opravdan razlog izostanka što se i vidjelo na prisustvu svih školaraca osim “onog koji kasni”.

Nakon brojnih teoretskih predavanja, praktičnih vježbi visokogorskih tehnika, zimskih uspona, penjačkih izleta kratkih sportskih i dugih smjerova, dvoranskog penjanja i ferata, naši mudri voditelji škole Matija i Marko počastili su nas gajbom pive i rekli – spremni ste! Idemo na Wildspitze – Vaš prvi tri tisućnjak i drugi najviši vrh Austrije.

Napokon izlet na koji ne krećemo u ranim jutarnjim satima. Kretali smo kasnije jer smo u subotu samo trebali doći do doma u kojem je bilo planirano noćenje. S Mihaelom i Grofom sam se dogovorila da krenemo u 9h ujutro iz Zagreba kako bismo u 12h došli na parking s kojeg smo kretali na planinarenje. Zbog kasnijeg polaska mi se pogrešno činilo da imam više vremena pa sam se na kraju na brzinu pakirala toga jutra. Moram napomenuti da smo, na gotovo svakom izletu do sada, stali na pauzu na istoj benzinskoj kao i ostatak visokogorske ekipe, naravno, bez nekog prethodnog dogovora. „Great minds think alike!“

Nakon što smo saznali za nedostatak lijepog vremena, kako to visokogorci vole reći za lavinsku opasnost – odnosno vremenska prognoza nas nije odlučila pozivati u pohod na visokogorja i visoke nadmorske visine. A budući da visokogorci vole zajednička druženja, učenje novih tehnika i osvajanje visina, pa makar one ovaj put bile ocijenjene penjačkim ocjenama – odlučili smo vikend provesti u Rovinju. Penjanje sportskih smjerova dobar je način proslave pomicanja sata koja nas je zadesila taj vikend. Cilj izleta bilo je vježbanje sigurnog kretanja i priprema za penjanje ruta od AD do TD ocjena, a Rovinj okupan sa suncem izgledao je kao idealno mjesto za to.