Video s izleta: https://youtu.be/t3JACWxVENs

Na drugi izlet naše Visokogorske škole Alen nas je odlučio voditi u Gorski kotar do Kule, njegovog najvišeg vrha. Išli smo nas šestero tečajaca ovogodišnje škole: Matija, Ivica, Tomislav, Nikola i ja. Pridružili su nam se četvorica prošlogodišnja tečajca: Dinko, Slaven, Robert i Igor te četvero instruktora. Žana je provjeravala imamo li svi prvu pomoć u ruksaku,a kako je Nikola ostavio dereze u autu, odmah mu je za kaznu dala zadatak da piše izvještaj o izletu, no ako Nikola nešto ne voli, to je pisanje građevinskog dnevnika . Pisanje mu je nešto najmrže, radije će raditi bilo što drugo, ali papirologija :/ tako da je ta čast pripala meni. ☺

Početna točka je bila HOC Bjelolasica u mjestu Vrelo. Okupili smo se u 8h na parkingu ispod žičare. Osim nas bilo je nekoliko planinarskih grupica koji su se u isto vrijeme spremali za planinarenje. Dan je bio lijep sunčan, temperatura u plusu. Na startu odmah uspon po kamenitoj padini s tek ponekom naznakom snijega. Krenuli smo se lijepim tempom uspinjati za čas mi je postalo vruće te sam bila ljuta na sebe što sam se pretoplo obukla.

Ubrzo smo došli do snijega koji je bio bar do koljena, ali su ga već hodači prije nas proprtili te smo nastavili njihovim stopama. Na jednom dijelu ukazao nam se medo koji je odlučio malo protegnuti noge na suncu. Srećom po nas bio je daleko. Mi smo se nastavili uspinjati, samo bi na čas stali uživati u pogledu koji je sezao daleko. Lijepo su se mogle vidjeti Julijske i Kamniške Alpe, neki naši otoci kroz izmaglicu, Risnjak, dobar dio Velebita… oblaci…

Nakon uspona, do zadnje stranice žičare dolazimo do uskog hrpta ispod kojeg se prostire šuma i kako sam već rekla, prelijepi pogledi na koju god stranu gledali. Dok tako hodamo jedan iza drugoga ja jedva čekam neku pauzu za kavicu, ali ekipa ne staje sve do kraja grebena gdje Alen nalaže da je vrijeme da navučemo dereze i tu velikodušno daje svoje dereze zaboravnom Nikoli. Hvala mu od srca!

Tu ostavljamo štapove i slijedi zadnji dio, uspon do vrha Kule. U to vrijeme počinje puhati vjetar. Ubrzo stižemo na vrh gdje je gužvica. Slikica, dvije na vrhu…I kavica. Zasluženo.

Vjetar pojačava, planina nam pokazuje svoju promjenjivu ćud. Oblaci se skupljaju i začas smo u magli. Vraćamo se do mjesta gdje smo ostavili štapove, skidamo dereze i slijedi vježba samozaustavljanja uz pomoć cepina. Kako nam se na spustu pridružio jedan crni pridošlica uz malo šarma i mahanja repićem užicao je nešto hrane i maženja.Tada nam Alen pokazuje vježbe samozaustavljanja cepinom. Jedan po jedan pokušavamo uglavnom uspješno.

Tu nastupa mali crni koji kako se tko spušta trči za njim i pomaže u zaustavljanju naskakujući. To je bilo presmiješno. Vjetar se pojačava i u jednom trenutku diže u zrak Tonijevu jaknu, a spretan Toni trk za jaknom 50 metara nizbrdo u uspijeva ju srećom uloviti. Svi smo probali par puta se zaustaviti na različite načine padanja i vrijeme je da krenemo natrag.

Sada već dosta puše (tu mi je dobrodošlo što sam se toplo obukla). Vjetar doste otežava hodanje i to je dobra priprema za buduće zimske uspone. Malo smo propadali…. malo padali… Svi se sretno i spretno spustili. Ovo je bila jedna lijepa tura od 15-ak kilometara, 1200 metara nadmorske visine, dobra kondicijska vježba tehnički umjereno zahtjevna. Bjelolasica nam je pružila prekrasan zimsko-snježni dan. Velika je šteta što je trenutno u takvom derutnom stanju, ali se nadam da će ubrzo doći neka bolja vremena i da ćemo se moći nagraditi pivicom.