Totes Gebirge (u prijevodu "Mrtvo gorje") je najveća krška visoravan u Istočnim Alpama, smještena u Austriji, između regija Gornja Austrija i Štajerska. Naziv je dobilo po svom pustom, bezvodnom i ogoljenom krajoliku koji podsjeća na mjesečevu površinu.
Evo ključnih informacija o ovom fascinantnom planinskom masivu:
🏔️ Geografija i reljef
- Najviši vrh: Großer Priel (2.515 metara).
- Karakteristike: Izraziti krški reljef s dubokim jamama, špiljama, škrapama i vrtačama.
- Voda: Na samoj visoravni gotovo uopće nema površinske vode jer se snijeg i kiša odmah procijeđuju kroz porozni vapnenac. Ipak, u podnožju planine nalaze se prekrasna jezera poput Almsee i Grundlsee.
🥾 Planinarenje i skijanje
- Planinarski domovi: Područje je izvrsno povezano mrežom planinarskih staza i skloništa (npr. Priel-Schutzhaus, Pühringerhütte).
- Aktivnosti: Popularno je odredište za višednevni trekking, penjanje via ferrata (osiguranih klinčanih putova) te turno skijanje zimi.
- Podzemlje: Ovdje se nalazi špiljski sustav Schönberg-Höhlensystem, koji je s više od 150 kilometara duljine jedan od najduljih u Europi.
(Generirao AI)
ponosna čertvorka: Ivana Fundurulić, Zoran Marković, Igor Robić, Dragan Skorosavljević
Prvi dan
Vlakom preko Graza dolazimo do Schladminga, i odmah po izlasku hvatamo bus do Ramsau am Dachstein. Tamo nas je odmah trebao dočekati turistički bus do Flizmoosa ali naravno da nije pa smo proveli neko vrijeme na klupi pored ceste. S idućim busom dolazimo u Flizmoosa te tamo radimo pauzu za odličan ručak. S obzirom na to kako je vozni red jako zbunjujući na webu, uzimamo taksi do okretišta, iako taj isti bus s kojim smo došli do Flizmoosa vozi i dalje do tog odredišnog mjesta. Ali vrijedilo je napraviti pauzu zbog ukusnog ručka. Nešto više od sat vremena penjemo se do doma te putem nailazimo na grupicu krava, te jedna hrapavim jezikom pozdravlja Ivanu. Dolazimo do ogromnog doma koji nije bio previše krcat. Uz pivo, divimo se pogledima s vanjskih klupa. Provjeravamo prognozu te se odlučujemo za rani pokret, već u 5:30 jer bi nas moglo sačekati grmljavinsko nevrijeme, iako nam domaćica uopće ne vjeruje i rado očekuje svaku kap kiše s obzirom na to da je već dugo nije bilo.
Hofpürglhütte
Ogroman planinarski dom, ima sobu za sušiti cipele te normalne cijene pića. Hranu nismo imali prilike probati jer samo bili u žurbi ali smještaj s Alpenverein nas je izašao 15 eura. Vrlo je čist, ali za odlaganje toalet papira koristi se kanta.
Drugi dan
Dok čitav dom spava, kupimo svoje stvari i pokušavamo što manje šuškati po sobi i s kacigama na glavama izlazimo ispred doma, palimo lampe i krećemo prema prijevoju. Iza nas ostavljamo dom koji uskoro započinje radni dan te u daljini vidimo kuhinjska svjetla. Staza je kamena, što od krupnog, a što od sitnog kamenja, najprije se nešto spušta ali pred sam prijevoj nas čekaju serpentine. Poprilično je široka i na dijelove sajlom osigurana, u slučaju kiše kako bi imali za što primiti kada hodate po skliskom i ogromnom kamenju. Jedan mali dio puta izgleda kao da se nedavno odronio, ali je i dalje prohodan. Na sedlu nas dočekuje vjetar ali i s njime je došla i neočekivana kiša. Na mahove je sitno padala, prekidala s padanjem, naglo lila. Spust sa sedla je nešto blaži, ali sklizak kamen ga nije činio ništa lakšim. Nakon otvorenog kamenjara najprije ulazimo u nisko raslinje te potom u borovu šumu krcatu crnim daždevnjacima na koje smo morali paziti kako ih ne bismo pogazili. Kiša nas i dalje prati a pred kraj nas je oprala do kože i jedva se čekamo dovući do sljedećeg doma. Do njega, preko prečaca, kroz sipar, vodi strmi put, visine koju moramo proći nešto kao jutrašnje sedlo. Pokraj nas se naziru i ljestve Donnerskogel Ferate. Napokon nad nama se nebo otvara te zadnji dio penjemo ispod njegovog plavetnila. Presvlačimo se u domu Gablonzer Hütte, ručamo i kratimo vrijeme do večere, što društvenim igrama, što kratkim popodnevnim snom. Sutradan nas čeka loša prognoza tako da imamo vremena za doručak.
Gablonzer Hütte
Nalazi se na livadi s pogledom na obližnja brda. Do njega se može doći i žičarom. Posluga je vrlo profesionalna, sobe su jako uredne, a posjeduje i sobu za sušenje te prostoriju za pranje s toplom vodom. Meni nije pretjerano bogat, ali je hrana ukusna. Doručak je švedski stol s vrlo bogatim izborom hrane.
Treći dan
Očekujući cjelodnevnu kišu, nakon doručka polako krećemo prema Vorderer Gosausee jezeru te na pola puta srećemo jedan par koji se uz pomoć papirnate karte pokušava navigirati prema Hofpürglhütte, domu s kojeg smo mi dan ranije došli. S obzirom na to da znamo put, pokušavamo im objasniti što im je činiti, ali ih onako zbunjene ostavljamo uz kartu u daljnjem proučavanju. Ne zadugo, počinje lagana kišica koja strmi kameni put čini izazovnim te nas prati sve do jezera kod kojeg trebamo uhvatiti autobus za Hallstatt. Kako je vozni red zbunjujuće napisan, propuštamo prvi autobus jer smo u međuvremenu sjeli na kavu u restoranu pokraj jezera, ali vrijeme do autobusa kratimo uz prekrasan pogled na jezero i strma brda koja ga okružuju. Ukrcavamo se u bus, presjedamo u drugi te se dovlačimo do Hallstatta. S obzirom na tijesan vremenski raspored, jer zbog kiše preskačemo planinarenje te se odlučujemo za opciju žičare do idućeg doma, radimo brzi turistički obilazak gradića te s malo većim brodotaksijem prelazimo na drugu stranu obale gdje je smještena stanica za vlak kojim idemo do Bad Ausseea. S obzirom na to da je u Austriji javni prijevoz odlično posložen, hvatamo idući bus do stanice žičare te nas tamo dočekuje iznenađenje. Na žičari nema niti jedne gondole. Žičara ne vozi, a vani lije kiša, a mi bismo trebali hodati još 3 sata do doma... Kako je blagajna još radila, mlada djevojka nam kaže kako zbog lošeg vremena ne voze, ali kako imamo već rezerviran smještaj u domu do kojeg žičara vozi, ona telefonira svom kolegi koji nas kombijem po zavojitoj cesti prebacuje pred sama vrata doma. Za tren smo bili mokri, a imali smo samo nekoliko metara za pretrčati od auta do ulaznih vrata doma. Tamo nas dočekuju Filip i Sergej, dva konobara iz naših krajeva te se s njima, nakon jako ukusne večere koju radi Ruža, družimo do kasno uvečer.
Loserhütte
Ogromna planinarska kuća koja je zimi krcata jer pored nje se nalazi skijaška staza. sobe su vrlo uredne te posjeduje tuš, 5 eura žeton za 4 minuta tuširanja. S obzirom na domaću poslugu, moguće je komunicirati i na našem jeziku. Cijene su nešto više od prosjeka, ali je zato gostoprimstvo naših ljudi neopisivo. Do doma se može doći žičarom koja radi do 16:30 ili pak autom nakon što se cesta otvori kada žičara prestane s radom. Do dole se može spustit i s kartingom na gravitaciju. Oko doma ima nekoliko lijepih vrhova za posjetiti.
Četvrti dan
Upozorenje: ovaj dan je trebao biti podijeljen u dva dana!
Jutro je jako brzo svanulo, spuštamo se na doručak kojeg nam Filip priprema, jaja na oko sa šunkom, uz okrugla peciva, namaze i, nećete vjerovati, rajčicu. Kao u kakvom hotelu. Kava je vrhunska, gostoprimstvo kao da smo kod kuće. (Hvala Filipe!) Stavljamo ogromne ruksake na leđa, na čuđenje Filipa, jer tko bi još normalan to teglio po brdima, i započinjemo svoj najteži dan čitavog puta. Vijugavom cestom uspinjemo se do prekrasnih livada ali nedugo nakon livade su zamijenjene s preskakanjem kamenja po uskoj stazi koja vijuga gore-dolje. Na dijelovima je izložena ali ništa prestrašno. S naše strane se otvara pogled ka Altausseer jezeru u čijoj daljini se nazire Hoher Dachstein. Nakon iscrpljujućeg preskakanja kamenja, nešto slično Samarskim stijenama, dolazimo na livade pune krava različitih uzoraka. Sigurno ih prolazimo, nailazimo na prekrasno pastirsko selo prepuno drvenih kućica, a zatim kroz borovu šumu sakriveni od užarenog sunca dolazimo do Albert Appel-Hausa. Umorni i iscrpljeni od hoda dobrim tempom, jer nas još čeka pola puta za prehodati, radimo pauzu za ručak. S obzirom kako nije bilo gužve kada smo došli, upoznajemo se s konobaricom koja je iz Škotske, ali razgovor kratko traje jer se ubrzo čitava terasa puni raznim planinarima. Put pod noge, kreće nam uspon po nešto blažem terenu, sada imamo više travnatu stazu, a krave zamjenjuju krda divljih koza. U večernjim satima se dovlačimo do doma Pühringerhütte pokraj jezera Elmsee. Putem prelazimo preko mostića sagrađenog od kamenja poput onog na Premužićevoj stazi. Uspijevamo dobiti nepalsku vegetarijansku večeru, rižu uz razno povrće uz tipične nepalske začine. Važno je napomenuti da na svim domovima radi barem jedan Nepalac. Nakon večernjeg promatranja prometnog noćnog neba nad Austrijom, idemo spavati ali niti to ne prolazi s lakoćom, jednom od nas netko s lakoćom miče liner s kreveta i radi nekulturnu deložaciju, na svu sreću ima dosta slobodnog mjesta pa nije bilo problema.
Püfringerhut
Jedna velika drvena planinarska kuća koja je osvježena s par detalja. Sobe su vrlo skučene tako da stvari ostavljamo u prostoriji koja ujedno služi i kao drvarnica. Uz regularni WC s minimalnim protokom vode u umivaoniku koji radi samo kada je slavina pritisnuta, imaju i vanjski poljski WC za nuždu. Hrana nije nešto bogata, doručak su dvije šnite kruha s malo sira uz namaze. Lokacija je prekrasna, uz jezero Elmsee. Kao što je netko od nas komentirao, ljudi koji tamo rade izgledaju kao dio neke komune.
Peti dan
Prije polaska provjeravamo prognozu te naše fizičko stanje istrošeno jučerašnjim odužim planinarenjem. Prognoza s kišom se pomaknula nešto ranije te nemamo previše vremena za gubljenje, dok se mi pakiramo, djevojka koja tamo radi vodi u šetnju tri domaće koze s koje se razlikuju od mnogih drugih koza koje smo svako malo sretali na stazi po tome što su imale zvonca oko vrata. Iznad doma ulazimo u visoku travu koja obično raste oko jezera i potoka a nedugo nakon dolazimo na segment vapnenačkih stijena i stepenica, tu nam započinje uspon i test izdržljivosti. U međuvremenu, u daljini gledamo vojni helikopter kako vježba slijetanje na različitim lokacijama, obližnjim vrhovima koji su pogodni za sletjeti. Dok se pomalo povlačimo do kraja težeg dijela uspona, taj isti helikopter radi prelet nad nama, nekoliko metara od nas. Oduševljeni nastavljamo dalje, a pred nama se otvara krš, bijele stijene, kamenjar po kojem iskusnim korakom dolazimo na mjesto odvajanja prema Grosse Prielu, a nad nama dva vojna mlazna aviona rade ples, izvodeći manevar vrte se u krug. Odlučujemo ipak preskočiti vrh te ga ostaviti za neki drugi put s obzirom na najavljenu kišu i dva mala oblaka koja su se u pola sata pretvorili u ogroman oblak a za nešto malo vremena iznad nas se nadvilo tamno nebo, ali na sreću kiša nas je uhvatila nekoliko metara prije samog planinarskog doma. Na najvišoj točci uspona, na prijevoju Brotfallscharte, vjetar pomalo najavljuje kišu i promjenu vremena. Spust je teži i zahtjevniji, od ogromnog kamenja gdje skakućemo s jednog na drugi, do dionica gdje otpenjavamo, pa sve do sitnog i zafrknutog šodera. Pred kraj svima nama već je previše kamena i što prije bi do doma, ali svi smo zavidno psihološki jaki i s vrlo malo jadanja nosimo svoj teret na leđima koji drobi bijeli kamen pod petama naših gojzerica. Putem bježeći od nevremena nailazimo na rokera koji ide u suprotnom smjeru, zaustavljam ga te ga pitam kud ide i jeli svjestan prognoze, na što mi je pozitivno potvrdio te ide pokušati doći do Grosse Priela. Mi nastavljamo dalje te dolazimo napokon na otvor između dvije stijene koji nam ukazuje zelene livade i dom smješten u zelenoj borovoj šumi, ali do njega i dalje ima dosta hoda po sitnom bijelom šoderu. Dolazimo u dom, uzimamo sobu, ostavljamo linere na svoje krevete te večeramo. U međuvremenu se roker spušta s brda te nam kazuje kako nije uspio doseći vrh te se na sreću vratio nazad. Također u međuvremenu istu sobu dijelimo s tri mladića koji nekulturno miču naše stvari s kreveta i stavljaju svoje kao da je čitava soba njihova, što im je kao bila izlika... a s obzirom na to kako nam je krovni prozor bio otvoren te i jedan krevet mokar (njih sedam, nas sedam), zatražili smo novu sobu kako ne bi došlo do dodatnog konflikta i nesporazuma, na što su se domaćini odazvali i pobrinuli. Nakon par partija bele i lore, zatvaramo večer u svojoj novoj sobi u kojoj, nadamo se, nema stjenica, jer su par dana prije imali deratizaciju i čitav gornji kat miriše na tešku kemiju.
Pirelshutzhute
Ogromna blagovaonica, imaju posebnu prostoriju za odlaganje stvari. Sobe su uredne ali u trenutku našeg boravka, imali su problema sa stjenicama. Hrana je odlična ali zbog problema sa sušom, i ovdje je protok vode minimalan i tuševi ne rade. U razgovoru s mladićem koji tamo radi saznali smo kako se dom snabdijeva iz izvora s brda iznad doma, a kako je zima bila sušna kao i ovo ljeto, ostali su ograničeni s vodom. Doručak je obilan, švedski stol, i vrijedi svoje cijene. Polupansion nude samo grupama s više od deset ljudi. Imaju dobru ponudu raznih kolača i hrana im je jako ukusna, u ponudi imaju čak i bečki.
Šesti dan
Jutarnje nebo je potpuno plavo, sasvim neobičan prizor za nas, samo se nekoliko oblaka obavilo oko nekolicine neboderskih vrhova. Roker kojeg smo upoznali jučer, žali se na prognozu jer je propustio par sati prekrasnog dana zbog toga što se kasno probudio. Doručkujemo, pa po zadnji put na ovom izletu, pakiramo sve stvari i krećemo strmim putem prema Hinterstoder. Put je djelomice vlažan što čini kamenje izuzetno skliskim. Prolazimo pokraj prekrasnog slapa i putem nailazimo na mnoge svježe planinare. Na dnu se spuštamo do restorana na kavu kako bi dočekali bus, koji ne dolazi u svoje planirano vrijeme pa od konobarice doznajemo kako ga je potrebno prethodno naručiti, pa nam ona i pomaže u tome. Tim busom dolazimo u maleno mjesto Hinterstoder te pauzu od sat vremena između dva busa iskorištavamo u lokalnom restoranu, jer nakon toga nećemo imati previše vremena za finu hranu (iako ova koju smo jeli nije bila nešto posebno). Drugim busom dolazimo do kolodvora te se ukrcavamo u vlak za Graz i predsjedanjem stižemo u topli Zagreb.
Zaključak
Definitivno četvrti dan prepoloviti u dva dana sa spavanjem u Albert Appel-Hausa. Također vrijedi posjetiti samo dionicu BadAussee - Hinterstoder, a dodatno si možete turistički dodati Hallstatt i Vorderer Gosausee. Javni promet je fenomenalan, a mobila aplikacija mapy.cz je odlična pri planiranju javnog prijevoza, pokazuje autobusne linije bez greške. Ako želite ljeti otići na Velebit a ne podnosite vrućinu i sunce velebitskog ljeta, Totes Gebirge vam je odlična alternativa, isti reljef, sličan ugođaj, neloša hrana i smještaj.
Dragan Skorosavljević
