Uvod

Ovo je svakako bio nešto drugačiji izlet od naših uobičajenih visokogorskih tura. Krenuli smo relativno rano, ali ni blizu uobičajenom „alpskom startu“ – hodati smo počeli tek u 9:00. Mene je osobno pomalo brinulo sunce, pogotovo s obzirom na to da je bio 22. lipnja, dan poznat po dugom trajanju dnevne svjetlosti i manjku hlada na izloženim dionicama.

Priprema za feratu

Vrlo brzo stigli smo do skloništa, gdje su nas dočekala uobičajena upozorenja o potrebnoj opremi – kacigi, pojasu i tzv. Y-setu za feratu. Tu smo se zaustavili i provjerili imamo li sve navedeno, uključujući rukavice i sastavljeni paničar.

Imali smo sreću što nam se pridružio i Leonardo, s bogatim iskustvom u feratama, te nam održao kratki uvod u sve što trebamo znati o usponu koji je bio pred nama.

Devet tornjeva

Sama ferata na Dinari podijeljena je u dva dijela. Prvi dio, „Devet tornjeva“, dug je 650 m, s visinskom razlikom od 350 m. Počinje laganim horizontalnim pomakom po stijeni koji se vrlo lako savladava. Međutim, ubrzo se lagana osigurana šetnja po kamenu pretvara u vertikalni uspon, uz povremene prevjese koji nerijetko zahtijevaju korištenje klinova, ljestvi i drugih pomagala karakterističnih za ferate.

Posebno nas se dojmio most od ljestava, postavljen iznad nekoliko desetaka metara duboke provalije, na kojem smo svi testirali granice svoje ugodne izloženosti.

Na nekim su mjestima klinovi, nažalost, rasklimani, a poznata je i priča o prepirci vezanoj uz Dinarsku feratu. Bili smo zato posebno zahvalni što smo ipak uspjeli iskoristiti priliku i proći ovaj prekrasan uspon, jer ga vrlo vjerojatno uskoro više neće biti.

Pogledi i bivak

Svako toliko iz stijene bismo izašli na manje police s kojih pucaju nevjerojatni pogledi koje je fotografijama teško opisati. Drveće koje uspijeva rasti u malim džepovima zemlje između stijena, razne zanimljive geološke formacije ili jednostavan pogled u daljinu – ništa od toga nikoga od nas nije ostavilo ravnodušnim.

Nakon prvog dijela ferate stigli smo do bivaka, gdje smo napravili kratki predah. Nismo se dugo zadržavali, već smo nastavili prema drugom dijelu ferate, „Vjetru s Dinare“.

Vjetar s Dinare

Drugi dio ferate dug je 1050 m, uz 380 m visinske razlike, i nešto je zahtjevniji od prvoga. Više je dijelova označeno težinom D zbog značajnih vertikalnih uspona od više desetaka metara, koji povremeno završavaju prevjesima pa je potrebno izvući se i na ruke.

I ovaj dio donio nam je dovoljno zanimljivih i zahtjevnih dionica, ali i nove poglede na krajolik koji nas je okruživao.

Na jednom je mjestu moguće skrenuti desno i vratiti se natrag, no mi smo nastavili dalje. Nakon što smo prošli i drugi dio ferate, stigli smo do dijela gdje se put nastavlja prema Sinjalu, najvišem vrhu Dinare.

Odluka o odustajanju od Sinjala

Međutim, pogled prema nebu nije nam ulijevao previše povjerenja, a pri kraju smo osjetili i nekoliko kapi kiše. Izgledalo je kao da bi se nevrijeme moglo približiti, pa smo odlučili ne nastavljati prema vrhu.

Iako osvajanje Sinjala ovaj put nije bilo u planu do kraja, odluka se pokazala razumnom – planina neće nikamo pobjeći, a sigurnost je ipak na prvom mjestu.

Najviša točka i odmor

Najvišu točku našeg puta označio je karakteristični spomenik alpinistima: veliki klin s karabinerom! Nedaleko od njega nalazi se vrh Ošljak, na kojem je podignut Spomenik domovini, a na njemu je uklesan dio stihova pjesme „Moj dom“ Silvija Strahimira Kranjčevića.

Zaustavili smo se radi odmora, popili vodu iz bunara i nešto pojeli. Nakon toga krenuli smo prema dolje.

Spust

Spust se pokazao kao možda i najneugodniji dio cijelog izleta. Sipar je tražio dodatni oprez i koncentraciju, a svaki korak po rastresitom kamenju trebalo je dobro odmjeriti. Nakon tehnički zanimljivog i atraktivnog uspona, upravo je taj završni dio tražio najviše strpljenja.

Zaključak

Iako se ovaj izlet razlikovao od naših uobičajenih visokogorskih tura, upravo zbog toga ostao je posebno zanimljiv. Ferata, izloženost, prekrasni pogledi, druženje i odluka da zbog vremena ne nastavimo prema Sinjalu pokazali su da cilj izleta ne mora uvijek biti najviša točka.

Ponekad je najvažnije znati kada stati, uživati u onome što smo prošli i vratiti se kući s dobrim osjećajem da smo napravili nešto što ćemo dugo pamtiti.

Izvješće sastavio: Ivan Graziani