U subotnje jutro netom prije osam sati školarci okrugle pedesete Velebitove opće škole planinarenja okupili su se kod Glavnog kolodvora s ciljem kretanja na njihov drugi izlet – slovenski Kum. Nakon prebrojavanja i provjere adekvatnosti opreme školarci i njihovi voditelji ukrcali su se u vlak koji od Zagreba vozi do Trbovlja, a samo oni najsretniji ulovili su sjedeće mjesto u vlaku da ukradu još koju minutu odmora i napune baterije za nadolazeći pohod. Vlak je okupljene dovezao najprije do Zidanog Mosta gdje su proces presjedanja, ali i čitavo jutro, svima uljepšale legendarne kolodvorske krafne. Zaslađeni krafnom, a neki i s dvije, ekipa je stigla na svoju početnu stanicu – Trbovlje – od kuda je krenuo pohod prema Planinarskom domu Kum.

Podijeljeni u manje skupine školarci su sa svojim voditeljima najprije usjeverili karte i odredili pravac kretanja nakon čega je započeo uspon uz strmu jesensku idilu krivudavih staza. Prvi veći odmor ekipa je napravila netom prije Čebulove doline istovremeno odmarajući, okrepljujući se, ali i vježbajući stare i učeći nove „čvorove“ s voditeljima. Nakon odmora školarci su podijeljeni u nove skupine te je započeo (mentalno) izazovniji dio avanture. Do vrha Kuma, te istoimenog planinarskog doma, školarci su pristigli oslanjajući se na vlastita (ne)znanja orijentacije uz budno oko njihovih voditelja. U tom veselom procesu izmjenjivale su se pretpostavke, savjeti i molbe, a čini se da za Kum vrijedi isto pravilo kao i za Rim – ipak sve ceste vode do njega.

Sretno pristigavši do Planinarskog doma na Kumu počašćeni apsolutno predivnim vremenom ekipa je odvojila vrijeme za gablec i odmor nogu od, nekima prvih, gojzerica. Naravno, iskorištena je i prilika za fotografiranje uz veličanstvenu pozadinu romaničke crkve Svete Neže ili pogleda na Posavsko gorje, a oni zaigraniji pokušali su locirati nešto udaljenije Kamničko-Savinjske i Julijske Alpe.

Odmor je naprasno prekinut pitanjem „stignemo li na vlak za Zagreb u 18:30?!“. Još se priča da ne postoji skupina koja se brže spremila za pokret s Kuma prema Zidanome Mostu nego Velebitovi školarci te subote. Spust do Zidanog mosta bio je blag, povremeno presječen makadamskom cestom i potokom kojeg je trebalo vješto zaobići, kao i tu i tamo koje porušeno stablo. Opreznim, ali dinamičnim, tempom testirajući znanje korištenja štapova, ekipa je stigla do „Cicke“ – ručne žičare preko Save. Dok je ekipa sa zanimanjem, ali i kojom naznakom straha, promatrala načela korištenja ovakvog izuma, prvi par školaraca već se hrabro prevezao na drugu stranu i formirao tim zadužen za što brže prebacivanje putnika. Dvoje po dvoje, školarci su iskusili čar vožnje u ručnoj žičari strah otpuštajući pogledom na slikoviti krajobraz. Polazak vlaka za Zagreb bio je sve bliži, a školarci podijeljeni između dvije obale Save. Adrenalin i želja za ranijim povratkom u Zagreb brzo je zasjenila umor mišića i stopala, a ekipa je žestokim tempom stigla na kolodvor koju minutu prije polaska vlaka. Sretni ulovljenim vlakom školarci su na putu do Zagreba pojeli ostatke svojih sendviča, ali i ponovili umijeća u radu sa zamkama dok konačno nisu stigli do Zagreba.

Međutim, s obzirom na to da vlak nikad ne kasni onda kad treba, dio školaraca i voditelja morao je svoj polazak za Zagreb odgoditi do 21:55, ali sve je lakše uz topli gablec i malo pića.

Martina Tarbuk