Schladming je prekrasan gradić u Austiji prvenstveno poznat po svojoj skijaškoj tradiciji. Nama planinarima visokogorcima zanimljiva je destinacija jer se tamo nalazi planinski lanac Schladming Tauern čiji najviši vrh je Hochgolling s 2862 mnv. E sad, jedno kraće vrijeme neki su živjeli u zabludi da su popeli upravo taj najviši vrh dok ih marka podno lanca nije razuvjerila. Polaznici visokogorskog tečaja na čelu s njihovim voditeljima/instruktorima Žacom i Božom popeli su drugi najviši vrh Hochwildstelle na veličanstvenih 2747mnv. ( Na slici prvi vrh s lijeva) Krenimo od prvog dana.
Dan 1
Autima krećemo iz Zagreba u 06 sati. Dogovor je naći se u 11 sati na parkingu Seeleiten-Parkplatz. Siniša, Renato i Maja kao i uvijek dolaze prvi. U 11 03 stiže poruka, “krenuli s parkinga”. Ostatak ekipe se još uvijek vozi, opušteno...vrag odnia prišu! Procjena je da imamo 2 sata do planinarskog doma Preintalerhuette koji će nam biti baza za naše daljnje visokogorske pohode. Ostatak ekipe stiže na parking, pakiramo stvari u ruksake, a pojedini tečajci instruktorima priređuju šok i nevjericu. Stjepan osim ruksaka nosi veliku putnu torbu oko vratu, a Zoki 3 (Lidl) vrećice u kojima se našao i zvučnik. Na ulazu u stazu Božo i Žac dolaze k sebi i odlučuju da to tako ne može. Raspoređuju stvari iz vrećica u ruksake, a zvučnik je nažalost morao ostati!
I tako je ova družina visokogoraca napokon krenula put doma. Citiram Renata koji je jako lijepo opisao rutu...”Pratimo rijeku istoimenom slikovitom dolinom Riesachtal uz mnoštvo slapova, najveći u Štajerskoj, mostova i ljestvi, stazom Alpinesteig Hoell. Prolazimo jezero Riesachsee...” i stajemo kod prvog doma na okrijepu! Put je tako potrajao, umjesto 2, 4 sata ali... vrag odnia prišu!
Po dolasku u dom odluka pada da dan zaokružimo kratkom turom prema ledenjačkim jezerima gornjeg i donjeg Sonntagseea. Toćali smo noge u ledenom jezeru i hodati bosi po snijegu grijani uzbuđenjem i ljepotom koja nas je okružila.
Dan 2
Drugi dan probudio nas je zvuk kiše. Iako nam je bilo žao što nećemo moći hodati cijelom “kraljevskom rutom”, kakav je bio prvotni plan, nije nam ni teško palo izležavanje i spavanje koje nam je kiša taj dan omogućila. Doživjeti jutro kada ne moraš apsolutno ništa je rijedak komoditet. Prvotno razočaranje se brzo pretvorilo u zadovoljstvo nadoknađivanja nataloženog umora od svakodnevnih briga i obaveza. Kao i svemu dobrom, i tom izležavanju je došao kraj! Prestala je kiša i visokogorski tečajci kreću put kraljevske rute pa do kud stignu. Stigli smo do prijevoja Untere Klafferscharte na 2280mnv i spustili se do manjeg jezera pokraj Mittlerer Klippensee čiju ljepotu nismo u potpunosti doživjeli što zbog magle, što zbog signala koji smo napokon dobili na našim mobitelima. Vrijeme na tom prekrasnom malom polu zaleđenom jezeru proveli smo javljajući se ženama, muževima, majkama, djeci, i prijateljima koji su nestrpljivo iščekivali naš poziv.
Dan 3
Treći dan, start je bio u 06 00, cilj Hochwildstelle 2747mnv, drugi najviši vrh planinskog lanca Schladming Tauerna. Ne znamo koliko je snijega na vrhu i što nas točno čeka zato natovareni svom visokogorskom opremom krenuli smo 8km dugom stazom, a pred nama je 1125mnv do samog vrha. Opet citiram Renatov kratki slikoviti opis puta “preko potoka,odmah gore visoko. Boje kao temperom naslikane. Mirisi planine. Žubor vode. Stijene. Kamen. Snijeg. Ponegdje i pola metra.”
Stižemo podno vrha koji označava veličanstveni križ, a put do njega najbolje opisuje planinarski izraz “grebenarenje”; oblik naprednog planinarenja koji uključuje kretanje po oštrim planinskim grebenima, često iznad strmih litica. Put je označen kao alpinistički smjer ocjena I-II. Stavljamo kacigu i pojas u slučaju da nekoga treba osigurati. To je onaj dio visokogorskog uspona koji znaš da dolazi, a koji budi strah i uzbuđenje u isto vrijeme! Svi smo utihnuli, čak i Sinke! Darko je nešto mrmljao o velikoj izloženosti, a Zoki se grčevito držao za stijenu iza mene i svako malo uzviknuo “ kakav je put dalje?” Svaki moj odgovor bio je, “ma super, bezveze, najteže si prošao!” Oboje smo znali da lažem ali, kako je kasnije priznao, taj moj odgovor ublažio je strah koji je osjećao cijelim putem i u konačnici pomogao mu da savlada taj opaki greben. (Također je priznao da nije odustao samo zato što je vidio Anu(mene) i Maju da idu, pa ako mogu 2 cure šta ne bi on! ( nimalo mi ne smeta ovaj šovinistički pristup problematici, drago mi je da sam bila od pomoći!) Jedna od mudrosti koje nas planina nauči jest ta da se više bojimo onoga što dolazi nego onoga što je ispred nas. Ovakve situacije te uče da u potpunosti živiš u trenutku, bez razmišljanja šta je bilo i šta će biti. Korak po korak i eto te do vrha!
Moj prvi sunčani vrh na visokogorskom izletu! “Kletva je skinuta”, kaže Božo! Prekrasan pogled puca na okolne vrhove, napokon POGLED! Nismo dugo mogli uživati jer nas je vjetar potjerao, prsti zebu a treba se vratiti istim grebenom. Sad kad znamo što nas čeka nekako smo smireniji iako je put dolje uvijek opasniji! Negdje na pola puta grebena čuje se zvuk cepina koji se gubi u bezdan planine. Kaže Zoki da je to bila njegova žrtva planini za naš siguran prolaz. Pa eto hvala ti planino i do sljedećeg susreta auf wiedersehen!
