12-14.06.2026
Za lipanjski sekcijski izlet odlučili smo se zaputit put Stubaia. Cilj je bio dom Sulzenauhuette, a vrhovi koji su dolazili u obzir su Wilder Freiger, Wilder Pfaff i Zueckerhutl. Prije puta smo se čuli s domom i Mountain officeom u Neustiftu koji su nam eliminirali nekoliko ruta što zbog trenutnih uvjeta, što zbog povlačenja ledenjaka i činjenice da su nekadašnje normalne rute po ledenjaku sada jezera, pa smo se odlučili za rutu od doma do Wilder Freigera preko Seeschartea odnosno preko Gamsspitza i prilasku vrhu preko Signalgipfela.
U petak jutro je krenulo 15 planinara raspoređenih u četiri auta put Stubaija. Vrijeme na dan pristupa je bilo kišno, pa dio ekipe ne želi testirati granice jakni te smo se opremili kišobranima na dvosatnom pristupu domu. Pristup je uobičajeno alpski idiličan i nije razočarao ni kišom.
Sulzenauhuette je ugodan dom sa skroz okej hranom, kupaonama, skupnim ležišćem no i ozbiljnim manjkom papuča i kap prekasnim doručkom (u 7, morali smo moliti da bude u 6).
Noć s petka na subotu je bila obilježena jakim udarima vjetra koje doživimo drugačije kad znamo da se ujutro penjemo na brdo. Subota jutro je posebno neveselo izgledala obzirom na kombinaciju vjetra i kiše koju naše jakne ne bi izdržale, a kišobrani još manje. Srećom oblaci su se stanjili, vjetar je stjerao ove kišne pa smo krenuli sa samo 20ak minuta kašnjenja od prvotnog plana. Ruta koja nas čeka nije trivijalna, 7km, 1400m visinske, po zahtijevnom terenu.
Krećemo idiličnim stazicama, srećemo koze, svisce, prolazimo bajkovita jezera. Vrijeme je relativno okej, oblačno je, pa nas sunce još ne tuče, a tu i tamo udara alpski fen. Postepeno ostavljamo utabane staze i dolazimo do kršnog alpskog terena. Kako se penjemo više udari vjetra postaju takvi da nas tu i tamo izbacuju iz ravnoteže.
Prve neugodnosti doživljavamo na zasnježenom dijelu grebena gdje vjetar osjetno puše i čini nam se da će nas otpuhati u dolinu. Jedan dio ekipe popušta pred onim osjećajem “što meni ovo treba”, dio se navezuje za dodatnu sigurnost, a dio jednostavno ide, i tako svi skupa u derezama i s cepinima u rukama nastavljamo grebenom prema Signalgipfelu, trpeći usput udare vjetra.
Dolaskom na Signalgipfel imamo još jedno odustajanje, jedan planinar zaključuje da je kondicijski preloše za odraditi zadnjih 100m obzirom da izgleda naporno (a treba se i vratit), ali vrlo brzo se dolazi do odluke da nitko ne ide zadnjih 100m obzirom da je uobičajena staza do vrha jedna neugodna kresta, a drugi prilazi u ovim uvjetima nisu u granicama prihvatljivog rizika.
Svi se skupa vraćamo prema domu u koji dolazimo nakon ukupno desetosatne odiseje, i uživamo na sunčanoj taraci (osim dvoje planinara koji su pobjegli u hlad i kojima nije jasno kako ovima nije dosta sunca).
Slijedi večera, druženje, proučavanje životinjica na okolnim brdima, prepiranje oko životinjica na okolnim brdima (možete vi dijelit linkove, ali krave su crno-bijele), te zatvaranje dnevnog boravka u 22h i spavanje.
Ujutro nakon doručka krećemo put Zagreba, svaki auto svojim putem, i dolazimo kući u kasnijim popodnevnim satima.
Bio je to jedan lijepi visokogorski izlet. Uvjeti su bili nešto oštriji, nismo popeli ciljani vrh, ali takva iskustva imaju posebnu vrijednost. Nije lako nać ekipu za nešto popet, ali bome ni za odustat kad treba.
Izletu pohodili: Ana N, Ana N, Domagoj, Igor, Irena, Ivan, Ivana F, Ivana V, Ivica, Leo, Jela, Matija, Mia, Paula i Petra. Izvještaj sastavio Matija Glavinić Pecotić
