Prvosvibanjsko Biokovo

Mjesto okupljanja je bilo kao i obično u birtiji, ovaj put u Šestanovcu. Odatle smo se oko 10h uputili na početnu točku hodnje u mjesto Čikeši, odakle smo izveli manevar prebacivanja auta da nas čeka u zaseoku Milići u Zagvozdu gdje nam je bila odredišna točka. Taj manevar nam je oduzeo nekih sat vremena. Dok je ekipa čekala nas vozače da prebacimo aute, lokalni žitelji su ih lijepo zabavljali i savjetovali, a pomalo i odgovarali od planiranog pothvata. Na uspon smo krenuli oko 11 sati. Naravno, natovareni da smo se jedva vidjeli iza ogromnih ruksaka, punih delicija i nepotrebnih stvari. Plan je bio da prvi dan dođemo do skloništa Kale ispod Šćirovca i navečer odemo na zalazak sunca na Šćirovac. To je nekih zanemarivih 10-ak km hoda :-) ali ipak smo došli na Biokovo pa smo vidli da to i nije tako zanemarivo. Sam početak je bio dosta težak jer smo odmah naletjeli na dobro markiranu, ali zaraslu stazu. Tako da je počelo sa probijanjem kroz trnje. A i ubrzo je krenuo oštar uspon jer u malo kilometara smo trebali savladati visinsku od 1500 m do skloništa, imali smo i malo gore-dole. Naravno, zbog umora od ranog ustajanja i teških ruksaka bili smo puno sporiji od onog što smo planirali tako da smo čineći nekoliko kraćih pauza koje su se pretvarale u duge pauze nekako došli do križanja sa stazom iz Gornjih Brela gdje smo za prave odmorili uz kavicu i lagano ćaskanje. Tu smo sreli zanimljivog lika, koji trči Biokovom... bio je prilično iznenađen što nas vidi, a u isto vrijeme jako srdačan i voljan druženja.Odatle je staza vodila prema Pozjati Špilji blizu našeg cilja. Uspon odatle je vodio zapadnom stranom Biokova i nudio je prekrasne vidike prema Omiškoj Dinari i Mosoru. Ali tu smo počeli osjećati i buru, te nam definitivno više nije bilo vruće. Kod Pozjate buru smo već poprilično osjetili i zaključili da možda zalazak sunca na Šćirovcu i nije toliko atraktivan, pa je to bilo prvo odstupanje od plana. Pozjata je zanimljiva špilja visoko na Biokovu i lijepo ju je posjetiti, nalazi se uz samu stazu tako da ne oduzima puno vremena, a tamo smo bili oko 18 sati. Do Kala skloništa nakon toga ostalo nam je 20-ak min, te smo tamo stigli oko 18:45. Na skloništu smo zatekli veselu mladu ekipu, kojima smo oduzeli intimu, ali su nas bez problema primili u sklonište i napravili nam mjesta, kojeg zaista nije bilo puno. Ekipa je tu provela noć prije, a kako se ispostavilo, ostali su i noć posle, a ko zna koliko još jer imaju sve što im treba, a ne vuče im se kuće na leđima ko nama. Uglavnom, na sklonište je došao još i Franko iz PD Mosor tako da nas je ukupno na skloništu bilo 11, a sklonište je numerirano za 10 (al tih deset možda ako su Nepalci bi im bilo relativno komotno). No, gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna. Kasnije je došao još jedan planinar, ali vidjevši stiskanac odlučio se za noćnu šetnju, poželjeli smo mu sreću. Kako je bura brijala nije nam padalo na pamet dizati šatore te smo se ljepo ušuškali na dva kata... kako.. nekako... I došlo je jutro.

Ustajanje kako ko, al kako smo svi bili zgurani nije bilo baš da se može dugo ostati. Plan za drugi dan je bio preko Šćirovca grebenom do Ilije pa preko Radića stanova na Šibenik i noćenje na Lokvama. I naravno, procjena je bila pa to je par sati. I tako smo oko 9:00 krenuli, pozdravili se sa ekipom i Frankom koji je krenuo svojim putem. Do Šćirovca nas je malo hladila bura koja je bila u opadanju, i do vrha smo bili oko 10:00 Sa tog vrha pogledi su fantastični. Ko nije bio svakako preporuka, po meni najljepši pogledi na Biokovu (možda je sa Šibenika ljepše, al to je trebalo biti kasnije). Nekim čudom i vjetar je popustio te nakon slikica i pauze zaputili smo se grebenom prema Iliji. Ova staza je po mnogima najljepša staza u Hrvatskoj. Svakako ju Poljak u svom vodiču ističe kao takvu i preporučuje. Staza je zahtjevna i da bura nije popustila ne bi je mogli proći, pogotovo ne sa ormarima na leđima. Ide se doslovno na nekim mjestima kao po nožu. Na tom dijelu smo počeli sretati i ostale planinare, ipak je bio prekrasan dan. Na Iliju smo došli nakon nekih skoro dva sata i bili tamo oko podneva. Za Iliju svi znaju da je najljepši vrh na Biokovu, točno iznad istoimenog tunela. Tu smo sreli nekoliko ekipa planinara te uzeli dužu pauzu kako bi uživali na suncu i veličanstvenim pogledima. Ubrzo je došao i Franko koji je odlučio da mu je dosadno samom tumarati Biokovom i opet se pridružio nama. A i sreli smo zanimljivu malu družinu iz PD Susedgrad koja je billa smještena na Lokvama gdje je bio i nama cilj. Pokušali smo odmah žicati da nas puste u kuću, ali nisu bili od volje dijeliti toplotu doma. Ali nema veze, imamo mi svoje kuće na leđima, pa zašto da ih vučemo bezveze. Poslije duže pauze od preko sat vremena krenuli smo dalje. Staza dalje ide prema Radića Stanovima gdje je jedno lijepo novo sklonište, ali kako je na tom dijelu Biokova bio požar na jednom mjestu staza je izmještena i malo je zahtjevnija za prolaz... pa smo poprilično usporili u odnosu na marke. Franko nam je pravio društvo do skretanja za Bast. Do Rajića stanova nam je ostalo nekih još 30-ak min, ukupno od Ilije skoro 2h, te smo već poprilično odstupali od vremenskog plana. Na Radića stanovima smo računali na vodu, ali nažalost je nismo našli. Tamo gdje piše voda vode nema. Naknadno sam čuo da je voda malo dalje.. ne znam pa neću dalje o tome... Ana R. je bila poprilično umorna i malo je ubila oko pa smo tu praktički zaključili da će nam Šibenik biti previše i da idemo direktno na Lokve... Do kojih je još mnogo puta. Kroz nekih sat vremena smo došli do križanja gdje se odvaja staza za Šibenik, odakle nam je još trebalo sat i pol do Lokvi. Kad se ugleda kuća treba još najmanje 45 min hoda da se dođe do nje. Na Lokve ili planinarsku kuću Slobodan Ravlić smo stigli umorni oko 19 sati. Tu nas je dočekao domaćin Tonći. Dočekao nas je pravo planinarski i bili smo presretni da nećemo morati dizati šatore i spavati na vjetru. On nas je smjestio na kat u prostoriju rezerviranu za društvo koje održava kuću. Da ne narušimo intimu ekipe koja je rezervirala kuću... Ili da ne bude incidenata. Tonći je ljudina i stari prijatelj Velebitaša, špiljar. Druženje sa njim nas je baš veselilo. Kako smo bili poprilično iscrpljeni tokom dana, relativno rano smo svi otišli na počinak, jer sutra nas čeka još jedan zahtjevan dan, treba još posjetiti Juru i spustiti se sa Biokova.

Dogovor da se krene u nedjelju je bio u 8 ujutro, tako smo napravili uračunavši akademsku četvrt. Nakon slikanja i oproštaja sa Tonćijem krećemo do doma pod Jurom grebenskim putem, gdje nas je opet malo hladila bura. Trebalo nam je oko sat i pol vremena te smo oko 15 do 10 bili na domu. Dom radi, tako da smo se tu okrijepili kavama i Hidrama, popričali sa domarom i krenuli na vrh direktnom rutom od doma. Za to nam je trebalo nekih 20-ak napornih minuta. Čini se blizu, ali fakat je strmo po kamenju, uz razvučeni štrik i stupove. Na vrh se ne može jer je tamo odašiljač, tako da smo sjeli uz kapelicu Sv. Jure, malo odmorili i komentirali turiste koji ovdje dolaze na slikanje, što motorima, što autima, uglavnom u tenisicama, al samo mi nosimo kuće na leđima. Odatle smo krenuli u spust prema Milićima zaseoku u Zagvozdu gdje nas je čekao jedan auto. Spust je markiran na 4h, ali mi smo to odradili dosta brže za nekih 3h te smo do dole bili već oko 14h. Spust nije bio prezahtjevan i u biti to je jedna vrlo ugodna šetnja sa kojom se spusti nekih 1200m. Kako nas je do Zagreba čekalo još puno vožnje, odlučili smo izbaciti restoran, te smo pojeli što je ostalo u ruksacima i samo sjeli na kavu Zagvozd. Daljnja putešvestija do ZG je trajala nekih 5-6 h, što je bilo ok s obzirom na gužve i povratak svih za produženi vikend.

Eto ovo sam počeo kao kratak izvještaj, ali riječ po riječ otegne se to, nadam se da vam je zanimljivo ovo pročitati i da ćete se pridružiti na nekim novim planinarskim avanturama. Nama je bilo lijepo i svakako ćemo opet nekad posjetiti Biokovo, ok možda drugi put sa malo manjim teretom na leđima.