19.4.2026.
Bus nestaje u pravcu Samobora dok na stanici Sv. Nedelja - Vihor čekam Taidu kojoj bus nije stao na stanici (Dubravica). Taida dođe, a uskoro zvoni mobitel, druga ekipa koja ide na Sv. Bernarda je baš prošla pa se javljaju, pozdravljaju.
Ostavite svoje civilne jade, vi koji dolazite. To je generalni naputak za kvalitetan suživot na izletu. Al ne ide uvijek tako, pa nam treba prva prava uzbrdica da gradske tegobe spadnu i zamijene ih ove sasvim prirodno prisutne.
Nakon toga je sve biljčice, pogledi, špancirfest, sve do izvora na kojem iznenađenje nakon iznenađenja. Ono prije su vatrogasci koji su upravo prokrčili put, i tamo se gdjegod drvo srušilo preko markirane staze, a ovo drugo je ekipa iz Highlandera koji su upravo na izvoru na kojem smo planirali prigristi ponešto napravili okrjepnu točku za trailere. Pa dobro, izvor nije ni njihov, iako su tamo prije nas, a nama se to čak pokazalo i korisnim - Taida će za čokoladu kupit 'buff' njihovog traila, a ja neko pićence. I još jedno, pa ribice, kviki svakome, energijska kašica u tubi (yak, ko da sam dijete iz epruvete) uglavnom, nismo se najeli ali smo se naigrali...
Putujemo dalje stalno naopako, i sve druge timove time zbunjujemo, jer Highlander trail ide od smjera Okića, a mi baš tamo. To je općenito nakon prvih desetak ekipa već pomalo izlizan 'entry point' za razgovor: "ma neee, na dobrom ste putu, _MI_ idemo obratno, nismo mi na trailu!" Al tko će to povjerovati kad Taida ima Buff na glavi a ja Highlander žig na nezamotanom zapešću?!
Lasti zakasnimo nekih sat na mjesto gdje nam se pridruži. Srećom, nije priša, baš je fino sunce. Jedino je meni malo priša da ne propustim aperitiv kolačiće i Dragojlije na Okiću... Ipak, nemoš sve, i društvo i plan. Obično jedno pati. Najčešće plan. Opuštanje, pićence, uspončić kroz trnace kraj "Lesjakove" škole u Sv. Martinu pa smo već nadomak. Uz izvor ostavim vile, jer mi se žuri, a one skreću pogled (i svoj al i onog tko ih gleda) pa plan pati. (Hm, jesam li to već spomenuo?!)
Uglavnom, nakon malo žurbe i nervoze, Dragojla se još gore. Iako ovajput, možda i prvi otkad ikad idem na Okić neću visit na žici: kadgot trebaju obje ruke funkcionalne. Pa po pješačkom putu gore na okrjepu, Dragojlin 'kuglof', malo travarica, malo rogač, malo izložbica o Dragojli, pa ooop, Lerota i Barbara!
Druženje na livadici, grah, pisanice (ok ne više za jelo, svi su skeptični već pomalo s hranom od Uskrsa), aha trava se plaća, u svakom slučaju bar ležaljke - gospođa iznajmljuje parking mjesta, ali i prostor za odmorište. Pa u redu je, ako je turizam, može i kontinentalni. Puno gemišta, i poneki plesni korak s tuđom ženom, pa skoro fajrunt... Inače priličan sam poklonik one-man-banda kojeg obično srećem tamo na Dragojlinom. Iako Taida veli da 'falša', ekipa koja se gura na podiju to ne prepoznaje kao problem. Lasta ide doma pješke, Lerota i Barbara nas mogu vozit, ali Taida i ja nekako ipak maštamo da ćemo još naić na kraj Highlander partija u 19 na Vugrinščaku. Sad je prošlo 16, u 18 je najavljena kišica, plan opet pati.
Dalje nam ide dosta dobro, nije više vruće, okrjepljeni i veseli, ipak se manje žurimo više uživamo i otkrivamo. Putem se ne ide često, ali se višeput ide gore-dolje. Pa mostić, pa makadam, pa ovo pa ono, nakraju uz tmurne oblake i na sjeveru i na zapadu, a malo i s juga i istoka, stižemo do vjetrene piramide iznad Anindola. Onda do Kalvarije, naopako dolje u Samobor na Kremšnite. Busevi baš ne idu često, al na neki u 19.45 za Ljubljanicu ipak stižemo.
Vjeran
