LjAŠ26 06: Dabri

1. dan 25.4.2026.

Kao što to biva kod nas koji putujemo u subotu, došli smo na parking ujutro. Čak 20 minuta prije dogovorenog vremena.

Suputnici su izrazili svoje nezadovoljstvo činjenicom da ćemo sad vjerojatno čekati jos barem 50 minuta da se prvi alpinisti počnu pojavljivati, ali nastupilo je iznenađenje. Velebitova ekspedicija već u 8 ujutro budna kuha kave i guli jaja na parkingu. Pravi alpski start.

Uz tradicionalno kašnjenje, vođa nas počinje dijeliti skrbnicima pa tako Ceki i ja pripadnemo Bruni koji će nas voditi na Bačić kuk.

Kratka vožnja autom i eto nas pod smjerom. Uz nešto malo hodanja da proključa krv dolazimo podno smjera i tradicionalno fulajemo ulaz primamljeni friškim spitovima.

Prvi cug i prva izgubljena stvar u smjeru (naočale koje smo uspješno spasili). Bežanac na sidrištu nam se smije i mi krećemo u detaljnu dužinu koju je Bruno protrčao. Uz mantru zahvale AOŽ koji nam je smjer preporučio, prolazim i ja tu dužinu do police gdje nas čeka Bruno.

Tu nam leti drugi komad opreme, Brunina vrećica za magneziji. Dolazi nam i Ceki do sidrišta i na licu mu se vidi slična mantra koju sam i ja ponavljao. Uz malo čikova i pogleda na mlade jastrebe na kuku do našeg, raspravljamo o nastavku i odlučujemo se za barem još jedan cug kroz takozvanu krušljivu suvenirnicu i botanički vrt.

Uz tri hitca pojačana akustikom okolnih kukova leti i Cekijev mobitel iz smjera. Tako smo odlučili krenuti za njim, postaviti i ostaviti kvalitetno sidrište na dva klina i krenuti u potragu.

Minutu nakon što nam je Bruno nestao iz vidnog polja čujemo povik: "RADI! Niš mu nije.", pa se sretni spuštamo dvije dužine do početka smjera gdje nalazimo i zadnji izgubljeni predmet, Bruninu vrećicu.

Hvala klinovima i metru zamke što su se žrtvovali za naše stvari i nek pozdrave još pokojeg zalutalog penjača. Nama slijedi jedan vrlo zabavni odstup po mekanoj zemlji, lišću i sipru (nije sarkazam).

Kod centrale nas čekaju veseli viseći instruktori, spuštajući školarci i vođa koji viče da se navučemo jer nam curi vrijeme i kako sad nije poanta penjanje.

U abseil se tjeraju "kuhari" koji ubrzo nakon toga bježe kuhati. Mi se uz podosta kašnjenja vraćamo do Ravnog Dabra, slažemo šatore, palimo vatru i čekamo hranu. Danas je na jelovniku pizza iz Karlobaga koja nas prati do kasno u noć, a čije nam kutije podižu plamen do krošanja.

Marko Naglić

Savjet 1: Postavi šator u gornjem dijelu kampa, ispod doma. Barem je par stupnjeva toplije nego u dolini

Pogledam oko sebe, čini se da ostali i dalje spavaju. Vraćam se u šator i kuham prvu kavu (količina koju inače popijem tijekom cijelog dana, vjerojatno i manje). Nakon nekog vremena čujem da se par njih budi, Mislav, Biljana i Luka. Kažu, idu oni autom na dogovoreno skupno mjesto, a da će se šatori skupiti kasnije kad se odlede i osuše.

Skupim stvari u ruksak i sa šalicom kave odradim 20ak min hike-a do njih. U gornjem dijelu kampa sretnem Pericu i Martinu (suputnica iz auta) i kažem da idem gore pa da se vidimo i ako vide ostatak auta da ne čekaju. Dođem gore, kaže Luka da penjemo skupa taj dan. Mislim se, baš super, bit će nam zabavno i možemo krenut ranije ili ipak ne možemo s obzirom da mi je penjačka oprema kod Naglog u autu. Dok on ne dođe imam vremena za doručak i još jednu kavu (greška).

Nakon nekog vremena dolazi Martina i kaže da nam Nagli „vodi ljubav s majkama” jer nas čeka dole kraj auta i misli da i dalje spavamo (nema signala za mob). Dolazi on i to potvrđuje. Mislim se, pa možda ne bi to bilo loše za moju staru, Nagli je mlad i pun snage... ali to nije bitno za ovu priču.

Savjet 2: Ostavite post-it note vozaču da zna di ste

Luka i ja pogledamo skice i opis smjera kojeg bi morali penjati, prokomentiramo ukratko te prođemo što nam treba od opreme i kaže mi da povedem prema smjeru. Zove se „Altweibersommer” (Bablje lito) i nalazi se na predjelu zvanom Kuk od Korita. Ima 4 cuga, najteži 5c, dug je oko 120m.

Danas je zadatak da prvi put vodim jedan cug, dogovorili smo se (zapravo mi je samo rečeno) da će to biti prvi. Vodič kaže 4b, ne bi trebalo biti teško. Luka je već penjao ovaj smjer i kaže da taj dio nije zahtjevan. Bio je u pravu, jedini detalj je kratka prečka, ali spitovi su s obje strane i nije bilo teško proći taj dio. Postavio sam još 2 međuosiguranja: jedan je bio dobar, drugi je mogao biti postavljen na bolje mjesto, ali ništa kritično. Drugi cug je relativno širok kamin. Taj i ostala 2 vodi on.

Da se vratim malo na one kave. Putem do početka smjera mi počinje trbuh slati čudne signale, ali znam sebe, mogu trpit dugo. Prokomentiramo kako bi trebalo obavit wc prije, ali kažem ma dobro, izdržat ću.

Prvi cug sve ok, drugi cug penjem i krene me stiskat. Mislim da sam brže i bolje ispenjao taj kamin nego što trojke na boulderu. Sidrište je na relativno ok poziciji, nekakva šira zajeda da se nasloniš na jednu, a noge na drugu stranu, ali to je sad nebitno. Ne mogu više trpit, a taman su 2 naveza školaraca u smjeru do našeg. Ispričavam se Luki i Luciji na drugoj strani, ali jbga.

Shituacija je ozbiljna i radim najveći lađarac ikad da bi došao do ruba litice. Luka je sigurnih metar ipo od mene, mogli smo se za ruke držat tako da zahvaljujem na solidarnosti (i na pomoći oko pojasa). Ok dosta sranja, možemo nastavit s penjanjem.

Savjet 3: Obavite wc prije ulaska u smjer

U međuvremenu netko od dole nam je dojavio da neće biti još jednog našeg naveza iza nas tako da ih ne čekamo, a i to znači da ništa od spajanja užeta i kako kaže Luka „abseil tvog života”, nego 4 dužine običnog, nije-vrijedno-spominjanja abseila.

Dok je on penjao 3. cug čujem kako netko dolazi iz kamina. Pojavljuje se Slovenka i psuje na hrvatskom (Slovenci nemaju psovke). Napravi štand ispod mog i kaže da iza njih dolazi još jedan navez (Englez i Kolumbijka). Ovaj štand je ok za podijelit ga s drugima pa nije neki presing, ali sljedeći i nije baš pa se osjeti lagani presing zbog gužve. Čujem od gore „tovare penji”, kažem „purgeru penjem” i krenem.

Treći cug (5b) je toranj s izloženom prečkom, par boulder poteza i po meni (a i Luki) teži od četvrtog iako je za ocjenu lakši. Na tom sidrištu su me ubijala stopala od penjačica jer ih nisam mogao skinuti, a i htio sam krenuti što prije jer su mi oba naveza iza nas već puhala za vratom. Mi smo ipak malo sporiji zbog postavljanja svojih međuosiguranja dok su ostali koristili samo rijetke spitove. Slovenka mi se požalila da bi i ona volila bit malo više osigurana, ali eto, valjda nije imala izbora jer joj dragi penje vrhunski pa mora i ona.

Zadnji cug je bio ok skroz, do zadnjih metar bez ikakvih problema, ima taj boulderaški detalj prije samog kraja, ali ništa posebno. Napokon vrh.

Krenemo slagat abseil i sve ide kako treba do prvog sidrišta, tu zapne uže i ne ide i ne popušta. Luka odluči da će popet do njega i riješit problem. To i napravi te dok se spremamo za zadnju dužinu abseila iz susjednog smjera pita Sandro jesmo li na sigurnom. Njemu je uže isto zapelo za neku glondžu, vjerojatno će je morat odvalit i postoji šansa da završi na nama. Dogovorimo se ipak spustit dole pa da ćemo nać zaklon. Sve je prošlo dobro jer je uspio izvući uže bez odvaljivanja stijene.

Spustimo se nas dvojica do centralnog stožera i glavnog povjerenika Mislava. On nas traži izvještaj i mene obavještava da to nije sve, treba vježbat 4 nova čvora. Nakon previše sati provedenih na stijeni i suncu, gladan, žedan i mentalno potrošen mislim se, samo ti još to treba. Nemam koncetracije ni za šta. Ali uspijevam se izvuć iz te agonije čvorova, pitam ga mogu li otić dole po šator kojeg sam ostavio da se suši jer Biljana i Luka idu autom pa da to iskoristim. Dobijem dopuštenje i kažem da ću te čvorove proć naknadno (ne mogu potvrdit ili poreć da je to napravljeno).

Dok smo se mi vratili, ekipa je već bila u poznatom krugu u kojem svi kažu kako im je bilo taj vikend, neki i iskreno. Obavim svoju dužnost, Mislav kaže gdje se ide jesti te se trpamo po autima i lagano za Zagreb. Naš auto preskače večeru jer nas drage jedva čekaju vidjet nakon dan ipo neviđenja (nisam siguran da je ovo prava riječ) te se odlučimo na kratko osvježenje na bengi.

Sve u svemu dosta dobar vikend, fizički i mentalno iscrpljujuć, ali isplatilo se. Ovaj dio teksta pišem nakon zadnjeg izleta škole, no i dalje mi je ovaj dan i smjer bio najdraži od svih.

Mate Dželalija

Savjet 4: Nemojte slušat svačije savjete, pogotovo od ovih što pišu preduge izvještaje