LjAŠ26 05: Isti smjer, 49 godina kasnije

Noćna vožnja makadamom, auto pun mladih pripravnika koji idu prema mjestu na kojem će se napokon suočiti s velikom stijenom. U glavi se spremaju za prvo penjanje takozvanih dužinaca. Među njima sam i ja - preplašen, ali uzbuđen.

Stižemo u potpuni mrak. Naziru se daleka svjetla nekog mjestašca u podnožju Velebita, pokoja čeona lampa i odsjaj fluorescentnih šatora naših kolega. Vjetar je jak i hladno je. Čini se kao da ekipa već spava; druženje je gotovo. Upijam dojmove. Kad gledam sa svoje lijeve strane, vidim samo nejasan obris ogromne stijene koji mjesečina podcrtava. Bilo je teško spavati na takvome vjetru.

Ne sjećam se što me probudilo, ali sam bio siguran da kasnim. Agresivno otvaram šator i krmeljavim pogledom osjetim istinu koju su mi instruktori pričali - stvarno je predivno.

Vjetra više nema. Spremamo se za jutarnji sastanak na kojem se odlučuje o nastavku našeg dana. Onaj tko na inicijalnom usmenom padne, danas neće penjati. Prvo se skupljamo oko auta gdje Lovro peče palačinke, kasnije odlazimo poviše do cerade.

Mislav mi dodjeljuje Jereta kao instruktora koji će uskoro postati dio sjećanja kojeg nikad neću zaboraviti. Jereta ne znam, ali ga se sjećam s prijemnog na kojem je bio simpatičan. Sretan sam što s Jeretom idem u svoj prvi dugi smjer - Tulova Smer.

Hodamo, svatko sa svojim instruktorom, svatko u svoj smjer. Dok se nervozno sabirem i pripremam za ono što slijedi, Jere mi priča legendarnu priču o tome kako su frendovi dobili ime. Ne shvaćam kako je tako vedar kad mu je toliko mračna sudba dodijeljena; da s neiskusnim neznancem ulazi u ovakav pothvat. Vjerovao sam mu, a izgleda da je i on meni.

Imao sam stvorenu sliku o tome što bi sve ovo trebalo značiti i kako bi trebalo izgledati. Jedino što moja slika, valjda zbog straha, nije uključivala uživanje. Taj sam dan shvatio da je to ono zbog čega Jere penje, zbog osjećaja užitka. Kad se penjao, on je bio nasmiješen, svi oko mene su bili nasmijani. Atmosfera koju je moj instruktor izgradio nije dopustila da moje nesigurnosti nadvladaju činjenicu da sudjelujem u nečem većem. Smirio me. Konačno sam i ja bio nasmješen.

Penjanje je trajalo nekoliko sati, a tempo je bio umjeren. Nismo žurili. Guštali smo.

Gladni i iscrpljeni, lagano se skupljamo oko mjesta gdje će dečki peći roštilj. Meni s desna se odvija sjeckanje povrća i paljenje vatre. Gitara već svira. Lijevo se skupila družina ispred velikog kamena kojeg pokušavaju savladati penjanjem.

Ljubo je radi te prigode ponio strunjaču pa sve izgleda manje strašno. Iznad mene neustrašiva skupina daje sve od sebe da napravi par hrabrih koraka na gurtni zategnutoj između dvije stijene. Svi ih gledaju.

Vesela večer je trajala dugo, a posebno iznenađenje bili su komadi stejka s roštilja koji su funkcionirali kao neka vrsta deserta nakon glavnog jela. Družili smo se, pjevali i svatko je podijelio svoja iskustva s prvog dužinca. Vjetar nas je nastavio ugodno milovati.

Stjepan Hren

2. dan 19.4.2026.

akon subote i prvih koraka s dužincima, nedjelju na Tulovim gredama dočekali smo uz super vrijeme - sunce, malo oblaka i miran dan bez bure. Početni stres je ostao iza nas, pa je bilo više prostora za uživanje u stijeni i za drugi ulazak u dužince.

Tulove su mi ovaj put bile sasvim drugačije. Do tada sam ih doživljavala planinarski ili kamperski - gledaš stijene izvana, hodaš i diviš se krajoliku. S penjanjem je sve dobilo novu dimenziju. Sada si unutra, u stijeni, tražiš prolaze i primjećuješ detalje koje inače ne bi uočio. Onaj poznati pogled na Tulove, kao neki screensaver koji se vidi s autoceste, odjednom penješ direktno preko njega.

Penjajući dužince prvi put, otvorila nam se nova vještina. Uz tehniku i mirnu glavu, puno toga počinje djelovati izvedivo. Krajolik više nije sastavljen od prepreka, nego od mogućnosti. Stvari koje si prije automatski zaobilazio sada gledaš drukčije. Otvara se novi način kretanja kroz prostor, a stijene odjednom djeluju prohodne.

Taj dan penjali su se smjerovi "Smer čez plošče", "Tulova smer", "Dvodelni kamin" i "Barbarina", a ja sam penjala "Greblje", i to u navezu Ana i Ana.

Bilo je odlično vikati: “Ana, pusti osiguranje!”, “Ana, vuci uže!”, “Ana, penji!” Zaključile smo da je zapravo super što smo završile zajedno u istom smjeru, a ne svaka u svom jer ovako barem znamo koja koga zove.

Prolazak kroz Greblje za mene je imao i dodatni sentiment. Taj isti smjer je moj tata sa svojom ekipom popeo prvenstveno prije 49 godina. Tada su bili članovi Varaždinskog alpinističkog odsjeka PD Ravna gora, većinom studenti, u sklopu alpinističkog kampa “Penjački vrtić”, koji je vodio Zlatko Smerke. Cilj je bio proći Tulove, koje su u to vrijeme bile većinom praktično neobrađene, za razliku od Paklenice.

Išli su vlakom iz Zagreba do Lovinca, gdje im autobus na kraju nije došao, pa su morali pješice sa svom opremom do Tulovih. Jedan iz ekipe navodno je nosio ruksak od 35 kila i dobro se namučio dok nisu stigli gore. Penjalo se u gojzericama i s puno manje opreme nego danas.

Penjući smjerove, pričali smo kako bi bilo idealno da Hrvatska ima brže vlakove pa da se iz Zagreba do Zadra može doći vlakom za tren, pa ravno na Tulove. To bi bio lijep hommage i staroj ekipi. Usred smjera dočekao nas je i halo oko sunca u duginim bojama, što je bio baš dobar bonus na cijeli dan.

Na kraju dana klasično smo se okupili i prepričali dojmove. Složili smo se da na Tulove se obavezno moramo vratiti. Skupili smo stvari, slekcija je pospremila slack, bacili još malo frizbi i krenuli za Zagreb. Putem smo stali u Ogulinu na bomba pizzu, a u Zagreb se vratili umorni, najedeni i sretni.

Ana Kereša