LjAŠ26 04: Kamenjak

Iako smo krenuli s ogromnom rezervom da stignemo na vrijeme, autobus pun penzića odlučio je poremetiti te planove pa smo jutarnju kavu na odmorištu čekali malo predugo. Dolazimo na knap, no kao što je najavljeno, koga nema do 8:30, nek si traži put do penjališta sam. Mislav je strog, ali pravedan.

Sad je već prošlo podne pa smo bili gladni, svatko je prizalogajio nešto na brzinu i uputili smo se u svoj prvi dužinac! Samo pronaći smjer pokazalo se dosta netrivijalnim
(uvijek je korisno pitat potencijalne ljude na stijeni u kojem smjeru se oni nalaze pa to koristiti kao orijentir).

Konačno smo pronašli smjer, lagani 4a. Kod ulaska prethodnog para u smjer uviđamo da je ocjena malo pristrana jer se stijena kroz godine izlizala i detalj na ulazu nije bio najugodniji za proći. Kako god bilo, krvavih šaka popeo sam se do police za sidrište gdje me čeka Maki. Drugi cug također vodi Maki pošto je nama školarcima ovo (službeno) prvi dužinac.

Nakon što smo odradili i drugi cug, na štandu se našla nas četvorica. Ovaj smjer je dugačak nekih 35 metara i ruban je za absajl na jednom užetu pa spajamo užad s još jednim navezom (Ogi i Nikola) i spuštamo se dole. Ovo je baš bio pravi absajl gdje dosta dugi dio spusta visiš udaljen od stijene.

Ostatak dana ispunile su aktivnosti izrade klasičnih sidrišta, zabijanja klinova, i kako je kome bilo po volji, penjanja sportskih smjerova.

Kako je sunce odmicalo, ispod hlača stavljale su se tajice. Kacige smo spremili za sutra, opremu također. Tim kuhara za izlet na Kamenjaku bili su Una, Ana i Štef.

I ovaj izlet ostao je na visokoj kulinarskoj razini. Večerali smo rižu s čilijem, opcija s mesom (Chilli con carne) i vegetarijanska (Chilli sin carne). Imali smo i perverzije poput limete, peršina za posipati te Guacomole umak.

Nakon repetea, dva, uz banana bread za desert okupili smo se oko vatre i otvorili pokoju bocu vina. Priča je tekla do kasno u noć uz gitaru, smijeh i osjećaj jedinstva.

Tko je kako spavao, ne znam. Za sebe mogu reći da mi je bilo udobno, ali nisam se baš nešto odmorio. Subota je za mene završila u nedjelju uz jedan veseli “laku noć”.

Mihael Varga

Opet 1. dan 11.4.2026.

Nakon još jednog preranog kretanja s Arene i premalo sna, kašnjenja i gledanja Voditelja kako nestaje s parkinga pod Kamenjakom dok mi nismo ni pristali i posljedične nervoze, natovara cjelokupne opreme za kampiranje i tegljenja iste… prvi dan je prošao zapravo u pripremama za bit četvrtog izleta - simulaciju dužinca.

Nakon “penjanja” od kamena do kamena po livadi i vježbanja štandova i neverbalne komunikacije, kucanja klinova, guranja frendova i čokova, uparili smo se s instruktorima i krenuli u mini dužince. Instruktori su vodili, a mi pratili. Mene je Martina povela u Duboki Kamin. Na štandu je bila prilična gužvica, skupila se 3 naveza u redu za fakat lijepi abseil.

Meni osobno, a i još nekima, penjački dio dana završio je grupnim napadom na jedan lijepi 6a+ sportić, nepretenciozno nazvan Beta Centaury. Pravi mali projektić, s obećanjem da ga sutra moram popeti kak se spada.

Za večeru su Ana, Una i Štef spremili odličan Chilli con carne. Meni je najviše ostao u pamćenju po chilli faktoru. Naime Ceki je slučajno pretjerao, bilo mu je nejestivo ljuto. Ja sam se naravno hrabro ponudio da ću ja to pojest, volim ja ljuto. Kobna greška. Oganj u ustima, suze, patnja. Smijeh (više njihov nego moj).

Dobra atmosfera se nastavila uz logorsku vatru, gitare i pjevanje. Ja sam imao eureka moment jer sam našao tri spita bez alke na malom boulderu ni 3 metra od vatre. Na drugom bolderu na savršenoj udaljenosti našao sam pukotinu za klin, užicao Mislava ostatak spita i voila - savršen plejs za hammock.

Već oko 23 zalego u hammock i zaspao ko zaklan. 2 metra od tuluma. Tek ujutro sam saznao da je tulum potrajao da sitnih sati. Meni je to očito bila savršena uspavanka.

Ja sam opet dobio Duboki kamin, ovaj put s Anom. dogovorili smo da ja vodim drugu dužinu i krenuli. Uživao sam. Smjer je pospitan pa smo frendove i čokove pikali između više za vježbu nego iz potrebe. Kamin je bio zabavan, taman uzak da ruksak zapinje svugdje. Na štandu opet gužva kod pripreme za abseil. Koliko sam shvatio, to nije baš uobičajeno kad nije školica nego alpinisti “normalno penju”. Šteta, meni je to stvarno fora.

Da nebi sve bilo predobro, pobrinuo sam se sam - lijepo sam složio štand, sve ukopčao, postavio autoblok, sve provjerio, bio zadovoljan. Dok mi Lucija nije provirila preko ramena za provjeru i pokazala mi maticu na spravici. Razočaranje mene sa sobom kao takvim bilo je beskrajno. Zarekao sam se da neću više nikad zaboravit nijednu maticu, i da svaka vrijedi gajbu.

Osim tog razočaranja, sve je prošlo super. Uživali smo u lijepom abseilu.

Kad smo završili svoje dužinske misije, zabili smo još poneki klin, postavili frend, vježbali klasične štandove, a ostalo je vremena i za malo slobodnog penjanja.

Vratili smo se našem Beta Centaury projektu. Prvo ga je Vito uspješno popeo i postavio komplete, a onda sam ga uspješno oslobodio i ja . Moj prvi 6a+ sportić, savršeni poklon za zaokružit vikend.

Malo kasnije smo se okupili na brifing uz tradicionalnu “talking stick” plavu vrećicu gumenih bombona, podijelili utiske, Mislavove komentare. Ekipa je stvarno sve povezanija, sve bolje surađujemo i odlično se zabavljamo. Školica zasad uporno nadmašuje sva moja očekivanja. Ne previše, jer sam jako puno i očekivao :), a ne sumnjam da će do kraja biti još i bolje (i znam da je bilo, pošto ovo pišem sa 2 tjedna zakašnjenja).

Lovro Lepan