LjAŠ26 02: Na izvoru gastroalpinizma

1. dan 21.3.2026.

Subotnje jutro za školarce i instruktore započelo je s iznenađenjem, uz miris svježe pečenih palačinki. Na stolu su se redali namazi od Nutelle do pekmeza od šljiva i marelice. Bogat doručak bio je tek uvod u penjačku, ali i gastronomsku avanturu koja stoji ispred nas.

Nakon doručka uslijedila je kava uz vatru. Dim cigareta miješao se s mirisom palačinki i jutarnjim zrakom te stvorio jednu toplu atmosferu u kojoj je vrijeme na trenutak usporilo. Kako se vatra polako gasila, a šalice praznile, osjećala se promjena energije.

Uzbuđenje je zamijenilo opuštenost, spremanje opreme i kratke provjere postale su znak da avantura tek počinje. Put do penjališta bio je ispunjen glazbom, slušao se Tool, čiji je ritam savršeno pratio uzbuđenje koje je raslo kako smo se približavali stijeni.

Uz piletinu se pripremao i riži-biži, dok je obilna krumpir salata donosila svježinu i balans. Nije se radilo samo o hrani, već o osjećaju zajedništva koji se stvarao kroz kuhanje, posluživanje i dijeljenje istog stola.

Nakon glavnog jela stigao je i desert, baklave. Slatke, sočne i pune okusa, bile su savršen završetak večere. Uz njih se atmosfera dodatno opustila, čaše su se punile, razgovori su postajali glasniji, a smijeh sve češći.

Uz zvuk gitare večer se spontano pretvorila u druženje ispunjeno pjesmom. U tom trenutku više nije bilo važno tko je koliko dobro penjao ili što je tko naučio – svi su bili dio iste priče, povezani iskustvom koje će dugo pamtiti.

Vito Varga

2. dan 22.3.2026.

Probudili smo se na Promini nakon predivne večeri provedene uz hranu, glazbu i dobro društvo. Navinula sam alarm nešto ranije jer sam htjela kuhati doručak. Teško ću nadmašiti jučerašnji doručak, ipak su to bile Lovrine palačinke, ali ima nešto posebno umirujuće u maloj toploj zobenoj kaši.

Tarik, Vito i ja ostajemo tim i Vito nam već kuha kavu. Ljudi se polako bude i kapaju do blagovaone, neki na kašu, neki više vole jaja, a neki ujutro vole samo cigaricu. Nakon što je svatko završio svoj ritual, brzo smo sve spakirali i utovarili se u aute.

Netko je u žurbi pak otišao bos. Napuštene su ostale jedne La sportiva pristupne cipele, lijepa zelena boja, moj broj i uz to jedva nošene. Vlasnica se tražila cijelim putem do penjališta i ispostavilo se da su baš od osobe čijim stopama želim gaziti. Uz malo šale i komentara oko cipela, Sunka mi daje malu naznaku kako će se moj dan danas odvijati: “ti ćeš danas malo penjati sa mnom”.

No, prvo dolazimo na sektor B Osoje te s pažnjom slušamo tehniku dvostrukog prevezivanja. Zatim, fokusirani i svatko sa svojim zadatkom idemo do cerade. Ovo je već drugi dan drugog izleta; napokon smo uhodani, skoncentrirani, čak i dosta ozbiljni i svatko razmišlja o svom zadatku.

Upartnerila sam se sa Brunom, mojim kolegom veterinarom. Idemo jedan 5a top rope za zagrijavanje, zatim jedan 4b lead, gore prevezivanje i tražimo nove smjerove, ide sve ko po špagi. Još od jučer nas boli koža ali nas to ne usporava.

Dečki su na svim izletima pa tako i na ovom bili super dobri i pomogli mi nositi stvari, pa smo uspjeli donjeti i pohance za sve na penjalište. U valu navale na pohance, spojim se ponovno sa Sunkom te krećemo napokon na naš mali girls climbing trip 20 metara dalje.

Otišle smo do sektora A Osoje, i vježbale stabilnost nogu lateralnim kretanjem nisko po stijeni.

Zatim smo došle do 5b smjera Zag na kojem mi je zadatak bio ne overthinkat ga. Prvo sam ga popela na top rope (stvarno počinjem voljeti taj top rope), zatim jedan speedrun bez razmišljanja (i dalje na topu) i zatim treći put, s vođenjem smjera lagana šetnjica kroz moj već poznati Zag. Trening za preporuku.

Sunka je također ušla u njega dva puta, a za kontekst trenutno ima slomljeni i imobilizirani mali prst na ruci. Osiguravala sam ju ja, a pazio me Mrci. Tako je prošlo moje popodne, u društvu dobrih divova koji me između smjerova hrane vege kolačima. Realno, ništa nam više nije ni trebalo.

Vraćamo se do ostatka školaraca, izmjenjuju se high fiveovi i zagrljaji i pričamo kako nam je prošao dan i što smo sve popeli. Jedva čekam za koju godinu od istih ovih ljudi slušati što su sve popeli. Već znam da će biti nevjerojatnih priča.

Pričom o usponu natrag do parkinga nećemo kvariti ovako lijep dan. Možda sam samo druga vrsta sportaša, ali -sve se to može.

Na kraju dana, u autu, vožnju do Zagreba počinjemo jedinom glazbenom željom oko koje smo se cure složile s dečkima iz auta (druga opcija je bio Tool cijelim putem).

Sviraju Dire Straitsi dok praznih želudaca ali punih srca krećemo natrag za Zagreb sve dok ja skrolam i tražim te zelene La sportiva cipele.

Iva Novak