ROVINJ 28.3. - 29.3.2026. Tarik Omanović / Ljubo Radoš
1. dan 28.3.2026.
U subotu ujutro krenuli smo u 5 ujutro iz Zagreba. To je bila prva pogreška tog dana, kolektivno smo zaključili da bi bilo značajno ugodnije krenuti u petak navečer i provesti noć više u kampu.
Slika 1.
Ja sam mislio da se ide na more
Na putu od parkinga do penjališta, raspoloženje se ipak popravilo. Snijeg Gorskog kotara i vjetar pod Učkom je zamijenila šetnja kroz lijepo uređen park, sunčan dan i vrijeme za kratke rukave.
Slika 2.
Dva Rovinježa
Slika 3.
Produktivni dio dana
Produktivni dio dana započeli smo vježbom izmjenjivanja u vodstvu, ali “na suho”. Simulirali smo penjanje od štanda do štanda tako da smo improvizirali sidrišta na okolnom raslinju i hodali od jednog do drugog.
Ova vježbe je ujedno služila za utvrđivanje komunikacije. Negdje oko podneva prešli smo na drugi zadatak. Cilj je bio popeti lagani sportski smjer, na vrhu smjera (pod budnim okom instruktora) složiti štand, provući uže za abseil i spustiti se dolje.
Nakon što smo svi prošli tu proceduru nekoliko puta, ostatak dana smo proveli penjući sportske smjerove i uživajući u suncu.
Slika 4.
I to nekoliko puta produktivni dio dana
Posljednja pogreška te subote bila je odluka autora ovog teksta da do kraja dana ostavi (svoju privatnu) gurtnu na drvetu gdje je koristila kao improvizirani štand.
Bez obzira na to što je bila udaljena svega metar ili dva od naših ruksaka, njeno prisustvo na grani bilo je dovoljno da me nagradi obvezom pisanja ovog “putopisa”.
Slika 5.
Dost dobra fotka, a vjerojatno i ova koju Ana fotka
Slika 6.
-Vidi kak to mota uže! -Motat će večeras...
Slika 7.
Majmunarenje velikog vođe i predivan zalazak za kraj dana
Slika 8.
Mate vidno oduševljen
Dan smo zaključili u izviđačkom kampu, ugodnim druženjem uz roštilj koji je izazvao oduševljenje publike.
Tarik Omanović
2. dan 29.3.2026.
Nedjelja je započela ubrzano, a nakon veselog druženja uz gitaru i pomicanja sata unaprijed, pale su i duple doze kave kako bi krenuli do penjališta na vrijeme i relativno budni. Kažem relativno jer, realno, nitko nije izgledao kao da se pošteno naspavao, ali uz dovoljno kofeina i dobre volje nismo (previše) kasnili.
Kao i svaki put do sada, vremenska prognoza nas mazi - toplo je i lagano oblačno, idealni uvjeti.
Slika 9.
Novi dan, iste tehnike
Slika 10.
Nagli ga baca školski!
Odmah pri dolasku na penjalište prolazimo osnovna sidrišta na dvije i tri točke, te abseil u više dužina. Nakon detaljnog predavanja testira se i znanje - svi radimo sidrišta po okolnom drveću, kamenju i bilo čemu drugome gdje uspijemo staviti gurtnu, čok ili frend. Naravno, uz sve to dolaze i standardna pitanja, provjere, popravljanja i ono neizbježno “daj zatvaraj te matičare!”.
Nakon zatvaranja svih matičara, i kićenja svog drveća u blizini, dolazi vrijeme za pokazati znanje i u stijeni: penjemo lagane sportiće, radimo sidrišta, osiguravamo ‘drugoga’ te postavljamo abseil - prvi puta kao penjački navez. I tu stvari već počinju izgledati ozbiljnije, barem dok netko ne zapetlja uže ili zapne na izlizanim smjerovima - no, kritičnih grešaka više nema!
Slika 11.
Čekanje na red
Slika 12.
Napokon penjanje!
Nakon pokazivanja savladanih tehnika dolazimo do dijela koji većinu i dalje najviše veseli - penjanje. Jer koliko god sidrišta, sistemi i tehnike bili važni, svi znamo da ćemo se najlakše razbuditi i motivirati na usponu.
Penjalo se svašta, od četvorki i petica na slojevitom sektoru, pa do konkretnijih smjerova u zanimljivim formacijama stijene u sektoru do. Bilo je tu svega - od laganih i logičnih smjerova, do situacija “šta je meni ovo trebalo”, i “na ovoj ploči nema doslovno ničega!”.
Slika 13.
Školarci uspješno okupirali stijenu
Slika 14.
Tarik odmah jako u lead
Ja uporno pokušavam doći do meni najdražeg sektora - kolokvijalno zvanog šumica - no nažalost bezuspješno. Inače, šumica je divni sektor u hladu gdje se kriju lijepe petice, ali i jako lijepe šestice koje svakako vrijedi proći - govorim ja trideseti put, no koliko god mu se približavamo, dan je iscurio prije nego smo došli u šumicu.
A koliko uporno sam pokušavao? Toliko uporno da pišem ovaj izvještaj, eto toliko…
Slika 15.
Obvezni grupni briefing na kraju dana. Šumica se krije negdje u pozadini...
Pri povratku smo stali u neizbježnu Gostionu Putniku, te nastavili doma punih želudaca, napumpanih ruku i sanjajući šumicu.
Ljubo Radoš
Podijeli!
LjAŠ25 07: Štandovi, šta je to?
"Nije što je namijenjeno, nego što je suđeno" — rekli su mudri ljudi (ili prijašnji izvještaj, hmmm..), a meni je sudbina odlučila servirati baš ovaj izvještaj. Iako sam se mislio izvlačit na to da već drugi put radim večeru, da nemam olovku i slične fore, znao sam da Mislavova tekica ne prašta pa sam pomiren sa sudbinom samo potvrdno kimnuo i preuzeo zapisničku štafetu.
LjAŠ25 06: Legenda o presoljenom gulašu
Radosni proljetni dani produženog vikenda osvanuli su u životima zaljubljenika u prirodu. Ipak, penjati se za vrijeme škole NE SMIJE, a snagu valja čuvati za dva dana na Dabarskim Kukovima. Nameće se pitanje: “Tko je vidio stajati doma na produženi vikend?”. Odgovor je naravno “Nitko!” pa se tako Matej i ja odlučujemo za malo kondicijskog planinarenja kroz kružnu turu na Begunjščici. Živa je istina da ljudi prilikom tako intenzivnih aktivnosti gube dosta soli, koje bi u jednom trenutku trebalo nadopuniti.
LjAŠ25 05: Nije što je namijenjeno, nego što je suđeno
To je navodno neka stara narodna poslovica, ali ja ju nikad nisam čula ni od koga osim svojih doma. Naravno da je prikladna baš za ovaj vikend kad je mene dopalo pisanje izvještaja i to zato što sam htjela pisati izvještaj nakon prve Paklenice kad me Flex&Rex prožvakao i ispljunuo pa mi je to bilo baš smiješno, ali je sudbina htjela da to bude ovaj pa da svi čitaju moju sramotu.
