LjAŠ26 01: Moj prvi izlet s Velebitašima

1. dan 14.3.2026.

Dan je započeo sastajanjem kraj Planinarskog doma Kalnik, organiziranjem potrebne opreme i pripremom za penjanje.

Notorni smjerovi Kalnika nisu se smilovali na novopridošle alpiniste školarce, ali ni na one sa malo više iskustva. Tog nas je vikenda vrijeme blagoslovilo i penjati smjerove okrenute jugu značilo je cijelodnevni provod na suncu, kao i neiscrpni predivni pogledi od početka do kraja smjerova.

Sva ta lijepa i lagodna iskustva nebi bila zamisliva bez naših instruktora i asistenata koji su nas od početka do kraja, budnim okom i neprekidnom dobrom voljom pratili, čuvali i učili.

Taj je dan na repertoaru bilo, osim penjanja smjerova naravno, vježba i ponavljanje osiguravanja partnera penjača, kao i učenja postavljanja i preživljavanja abseila. Za nas nove alpiniste, to je bilo i više nego dovoljno.

Pamćenje svih nužnih postupaka, izvođenje istih i istovremeno vješto i uredno vezanje čvorova značilo je da smo nakon abseila, višestrukih penjanja smjerova i osiguravanja partnera u istim bili i fizički i mentalno iscrpljeni.

Pogotovo za one poput mene kojem se svaka druga osmica s uplitanjem naizgled misteriozno pogrešno preklapala pa sam ih na kraju dana vjerojatno vezao duplo više puta nego li je bilo potrebno. Ponavljanje je majka znanja, kažu.

S punim radnim danom iza nas, imali smo privilegiju obilno se najesti u planinarskom domu iza čega je slijedilo postavljanje šatora i druženje uz logorsku vatricu.

Iako je dan bio vrlo lijep i svi smo ga proveli radeći ono što volimo, ni školarci ni instruktori nisu se zadržavali predugo u noć. Oko 10 navečer već je vladala tišina te su se svi zavukli, kako u svoje šatore, tako i u sobe planinarskog doma.

Bruno Cekić

2. dan 15.3.2026.

Probudio sam se u planinarskome domu i mogu reć da sam se fino naspavo. Očekivao sam manje sna jer prostorija u kojoj smo spavali je kompletno napravljena od drvenih dasaka. Svaki korak je škripio pa se nisi baš mogao šuljat dok si morao na wc. Svi su još spavali ili drijemali pa sam se odlučio tiho ustat i spremit se.

Pogledao sam van i jutro je izgledalo obečavajuće. Sunce se pojavilo i nebo je bilo čisto. Baš je godilo nakon oblačne i vjetrovite subote. Divan pogled na stari grad i krajolik. Spremio sam se i spustio dole u potrazi za kavom.

Bilo je oko sedam ujutro i bar još nije radio pa sam otišao do ekipe kaj su spavali vani u šatorima. Lovro i Matija su sjedili na klupici sa stolom pored ostataka sinoćnje vatre, pili kavu i razglabali. Rekli su mi da su ok spavali i da nije bilo toliko hladno po noći te podjelili malo kave samnom. U osam sati smo otišli okupiti se ispred doma, obaviti doručak i kavu.

Svi su sad bili budni neki dobro naspavani, a neki ne baš. Ipak, motivacije nije falilo. Pričali smo i nagađali što ćemo raditi danas na stijeni i razmjenjivali dojmove od jučer. Na stijenu smo stigli u osam i trideset spremni da ponovimo jučerašnje zadatke. Mislav nas je pozvo u krug, lijepo objasnio sve što danas radimo te nam dao pokoji savjet i upozorio što ne radit.

Zadaci su bili ispenjat dva smjera, abseilat dva puta i osiguravat nekog dva puta. Današnji partner koji mi je dodjeljen je bio Vito. Mislio sam si da ga neću moći osiguravat, jer ipak je veći tip i teži od mene jedno dvadesetak kila. Nakon što su instruktori završili s pripremom smjerova koje ćemo penjat, brzo smo se svi rasporedili po štrikovima. Navezali smo se, malo se mučili s osmicama, obavili sve provjere, dali si šakicu i rekli si:
-Penji!
-Penjem!

Prvo sam ja osiguravao Vitu i moje prepostavke su se pokazale netočnim. Nije bilo nikakvih problema što mi je bilo olakšanje. Vito je smjer ispenjao ko iz šale, reko mi da ga našpanam i spustio se. Bio je dosta zadovoljan sa svime jedino mu je na živce išlo znojenje oko glave jer danas je bilo znatno toplije od jučer.

Red je došao na mene. Ponovili smo navez i provjeru dok nas je Luka ispravljao i pokazao nam pokoji trik s čvorovima. Krenuo sam penjat i uspio doći do kraja nakon malo muke.

Spuštanje nakon ispenjanog smjera ja uvjek užitak. Pogled je bio odličan i baš je bilo lijepo vidjet sve ljude kako rade svoje zadatke iz te perspektive. Bit će ovo jedna lijepa priča, pomislio sam si.

Nakon prvog smjera malo smo se strpili dok se sljedeći smjer nije oslobodio. Išlo je dosta brzo, taman vremena da si ponoviš čvorove. U drugome smjeru Vito ga je već penjao pa je već znao što radi te je krenuo penjat prvi nakon što smo napravili obaveznu provjeru.

Uzbuđeno mi je pričao kako već zna taj smjer i kako ga je skužio. Tak ga je na kraju i ispenjao. Moj pokušaj je bio dosta drugačiji. Mučio sam se na nekom detalju blizu štanda i na kraju morao sjesti i spustiti se. Ručali smo tako da kako je ko bio slobodan i čekao mjesto za abseil ili penjanje tako smo išli i jest.

Red za abseil se čekao malo duže. Valjalo je sve obavit točno, bit siguran i vjerovat prusiku. Taj dio zadatka su nam pomogli Krešo i Maki. Imali su dota strpljenja za moje petljanje po čvorovima, spravici, prusiku i paničaru. Fotkali su me na rubu stijene s raširenim rukama i dali mi zeleno svjetlo. Abseil mi je bio jako strašan, a i jako fora - svega pomalo. Cool je bilo vidjet svoju sjenu na stijeni.

Na samom dnu abseila dočekao nas je Matija kak bi nam objasnio daljnje korake i malo pričao kak je to kad penješ na dužincu i na što sve treba paziti. Drugi abseil nešto kasnije na drugome mjestu mi je bio bolji. Stijena je bila bolja za dočekat se s nogama i zalazak sunca mu je dao ekstra bodove.

Zadatke smo obavili oko četiri sata popodne više manje svi. Instruktori su tada išli penjat neke svoje smjerove, a i poskidali opremu s naših. Mi smo za to vrijeme slagali opremu i vraćali posuđeno i tražili izgubljeno. Pokupili smo stvari i smeće oko penjališta, ispoštovali etiku i imali debrefing. Mislav mi se činio zadovoljan.

Dio ekipe je tada otišao u dom na piće i palačike a drugi dio prema autima za put kući. Ja i Vito smo odlučili odma doma, palačinke čemo neki drugi put. Moj prvi izlet sa Velebitašima.

Nikola Vidaković