Schladminger Tauern

Kao sve naše dosadašnje austrijske avanture i ovu započinjemo na glavnom željezničkom kolodvoru, Igor zauzima mjesta u kupeu dok ja čuvam vlak koji samo što nije krenuo jer nam se Marija, pretrpana stvarima, laganim trkom približava. Tako je započela naša sedmosatna vožnja prema Schladmingu preko Maribora i Graza. Prelaskom u austrijske vagone, nailazimo na stujarta koji se jako loše pripremio s obzirom na vruće ljetne dane. Dolaskom u Schladming, sastajemo se s Danijelom koja je također imala sličnu avanturu iz smjera Švicarske te nedugo nakon, hvatamo autobus 976 s kojim dolazimo na našu početnu točku. Vožnja traje nekih 40 minuta kroz prekrasan seoski krajolik. Svaki od usjeka Schladming planine ima na svom kraju planinarski dom te jednu autobusnu liniju koja vozi dobar dio puta između grada Schladminga te samih domova. U slučaju nužde, uvijek se možete vratiti u civilizaciju, kao što je i nama to bio primjer. Silaskom iz autobusa krećemo turističkom šetnicom pokraj ogromnog jezera koji se napaja slapom uz kojeg prolazi i naša strma staza prema našem prvom domu, Hans Wödl Hütte. Polako nas kreće hvatati i kišica koja uz okolnu visoku travu stvara dojam tropskih šuma. Dolaskom u dom započinjemo druženje i našu novu austrijsku avanturu.

Drugi dan nam se stvari malo kompliciraju jer očekujemo Sabinu koja nije mogla krenuti s nama dan ranije po planu pa je odlučila spojiti prvi i drugi dan hoda, naravno izvedivo, ali prognoza nam nije baš bila naklonjena. Njezin dolazak očekujemo iza podneva pa se još uvijek vučemo po Hans Wödl Hütte, dočekali smo i spremačicu koja je revno čistila iza svih nas. Ali kako vrijeme odmiče, mi se odlučujemo sporim tempom pokrenuti dalje, do jezera koja nas očekuju putem. U trenutku polaska dolazim do saznanja kako sam ostao bez kratkih rukava, bez majice. Ekipa koja je kupila odjeću koja se sušila iznad kamina, valjda je zabunom pokupila i moju majicu, valjda. Krećemo se prema dva ogromna i prekrasna jezera koja su smještena na dva različita platoa te se na zadnjem zaustavljamo kako bi uživali u energiji vode te još malo pričekali Sabinu ležeći pod Suncem. Periodički nam dolaze grupe planinara ovisno o tome kako ih autobus iskrca na parkingu, te smo na temelju toga mogli procijeniti koliko će Sabini trebati da nas sustigne. Neki hrabriji planinari se čak i bacaju u to prohladno jezero. Kako je vrijeme prolazilo, iznad nas se nakupljaju kišni oblaci te se odlučujemo u lagani pokret kako bi se zagrijali a i staza se dalje uspinje uz jezero te imamo pogled na ostatak staze kako bi ugledali Sabinu, što se nakon dužeg vremena i dogodilo te nam je uklonilo barem jednu brigu, njoj i nama. Kiša počinje roskati a nas čeka strmi uspon prema Neualmscharte prijevoju  (2374 mnv) koji kako minute prolaze postaje sve više pokriven gustim oblacima. Uspon je mješavina kamena, sitnog pijeska i zemlje, a na samom vrhu nas propuhuje hladan i jak vjetar. Tu nabacujemo suhe i dodatne slojeve odjeće i prelazimo na drugu stranu koja je prekrivena travom i izgleda kao iz bajke. Do našeg cilja ima još jako puno, kiša rominja, na trenutke i prestane padati, ali kamen je jako sklizak, na nekim dijelovima potoci prolaze kroz stazu. Opasni kameni dijelovi su svi osigurani sajlama ili pak željeznim spajalicama kao stepenice (opasni su jer se možeš posklizati, ali nije opasno po pitanju izloženosti). Imali smo nekoliko poskliza, u jednom sam trenutku začuo dozivanje Sabine koja je trebala biti iza mene, ali ju više nisam vidio na stazi. Trenutak straha i zabrinutosti trajao je sve do trenutka kada smo ju Igor i ja pronašli u grmlju pokraj same staze, gdje se rukama drži za grane  okrenuta na leđa poput kornjače. Sve je bilo uredu, na kraju i jako smiješno, zbog čeka mi je i dalje žao što nismo uslikali barem jednu fotku. Do doma dolazimo nešto prije 18 sati, žureći se kako ne bi propustili večeru, ali za razliku od većine domova, tu se večera/hrana zasebno naručuje pa nastavljamo druženje i veselicu jer smo se napokon skupili u punom kapacitetu.

Dan započinjemo standardnim doručkom koji uključuje raznolike nareske, namaze ali ne i jaja te standardno lošom kavom iz aparata. Dok točimo vodu u kuhinji uočavamo tog našeg kuhara kako nešto pere i kako se priprema za novi val planinara koji će uskoro navaliti čim mi odemo. U međuvremenu Igor izlazi van te primjećuje nekog lika kako drži njegove štapove, uzeo ih je nazad. Nešto malo kasnije, Igor uočava njegov kišobran kod neke druge ženske koja se izvlačila na svog oca kako je on ostavio takav. Obzirom da su nam stvari bile posvuda na sušenju, logično je da zaboravimo nešto, ali ovo je bilo prvi put da je netko s namjerom uzeo nešto što nije njegovo. Napokon krećemo, nebo je prošarano oblacima a mi se penjemo kroz livade zavojitim stazama i nakon odužeg hoda izbijamo na plato s bezbroj jezera. Radimo pauzu za slikanje te pauzu za ručak. Dok smo tako sjedili u daljini smo načuli neke poznate riječi, a i uglavnom naš mentalitet je uvijek najglasniji posvuda, naročito u domovima. U susret nam dolazi ekipa iz Varaždina koja je iskoristila taj neradan dan te u ranojutarnjim satima se zaputila kako bi odradili dionicu koju mi prolazimo toga dana, a vratit će se valjda nešto prije polaska na posao. Nakon ručka i izležavanja na najmekšem kamenu, krećemo na strmi uspon prema Grifenbergu (2618mnv), najvišom točci našeg puta. Prvi dio je mješavina zemlje i ogromnog kamenja, a s njega puca pogled na sva jezera koja smo u međuvremenu prošli. Pred sami kraj dolazimo na uski greben, ne toliko strašan ali pomalo izložen, te nailazimo na sredovječni par koji nas je pratio od samog doma, te bi se zaobišli vremena na vrijeme. Oni su se spuštali s vrha te smo ih uhvatili na dijelu staze koji se sastoji od dvadesetak metara sajle, koja služi kao rukohvat. Ali gospodin je sav problijedio, iako je vrlo svijetle puti, što je u meni izazvalo malo sumnje na zahtjevnost staze. Ali nakon što smo ih propustili kako bi se oni vratili u dom iz kojeg smo krenuli, mi smo nastavili prema vrhu. Na kraju ta dionica i nije uopće strašna, na dijelove je izložena ali ima sasvim dovoljno mjesta za siguran korak. Nakon sajle slijedio je strmi i također izloženi dio do samog vrha na kojem se nalazi križ od armature popunjen kamenjem. S vrha se vide oštri obrisi okolnih vrhova. Kraća pauza, slikanje i polazak dolje, koji je nešto sporiji. Staza je na dijelove strmija pa treba prekoračiti veće kamenje, a kasnije se pretvara u zemljanu strmu stazu. Vjetar nas je na tom inicijalnom spustu dobrano ispuhao. Putem nailazimo na jednu trudnicu, oca s dva sina koji nose opremu za kampiranje i ekipe kojima je to bio rekreativan uspon, kao nama na Bikču. Polako nam se navlače oblaci, a zadnji dio spusta je poprilično strm i izložen, rekao bi na dijelove opasniji nego na samom vrhu. Oko nas je visoka trava, a ispod zemljana staza koja se ponekad pretvori u blato zbog mnogobrojnih potoka koji se slijevaju niz brdo. Naša ekipa je pomalo usporila, a Igora je počela boljeti noga te je morao staviti steznik kako bi prešao zadnjih par stotina metara do doma. Zadnji koraci pred dolazak u dom bivaju praćeni sitnim kišnim kapljicama. Kako večera samo što nije počela, mlada ekipa, koja tamo poslužuje, je sva u strci i nosi pune pladnjeve različitih voćnih sokova. Naručujemo večeru te dogovaramo plan za sutra. Marija je tu večer naučila novu riječ, a to je “Pilzen” što su u prijevodu gljive, nešto na što je alergična. Na svu sreću sve je dobro prošlo.

Jutro donosi nove izazove koje smo pokupili dan prije, Igora i dalje suviše boli noga te se odlučuje za spust do Schladminga kako bi se odmorio te nam se pridružio dan iza na odredišnom domu. Marija i Danijela mu se pridružuju na hamburgeru u Schladmingu kako bi se i one odmorile te zaobišle današnji uspon na način da iz trenutačne udoline dođu autobusom u drugu udolinu do koje ćemo Sabina i ja doći planiranm rutom. Igora do autobusne stanice prebacuje domski kuhar, te mu je eksplicitno rečeno od gazdarice kako ga mora platiti za tu dobronamjernu uslugu, komercijalizam se i u planini duboko ukorijenio. Sabina i ja krećemo prema ogromnom usponu koji se izdaleka činio poput nepreglednog sipara, ali kako smo se približavali kraju udoline tako nam se kameni zid sve više otvarao. Na našu sreću ogromno kamenje iz daljine se činilo kao siparom te je staza naposljetku bila kombinacija zemlje i sitnog kamenja između ogromnih kamenih grdosija. Kako se približavamo vrhu prijevoja tako nam početna točka našeg uspona izgleda sve manja te nestaje u nekom trenutku iz hrpe kamenja. Pred sam vrh nailazimo na ženu koja nam je došla iz suprotnog smjera te sa srećom u očima pokušava naći neki od okolnih strmih vrhova kako bi se još malo penjala po mokroj stijeni, ali mislim da smo ju uspješno odgovorili. Spust nastavljamo po izrazito strmom početnom dijelu, prepunog sitnog krušljivog kamenja koji se kasnije pretvara i u krupnije kamenje te tako nailazimo na oveću skupinu planinara koji su se eto tako odlučili odmoriti ispod takve staze. Naša upozorenja su uzeli sa pristojnim osmijehom na licu. Spust se čini dužim nego sam uspon, prelazimo preko livada izoranih gojzericama te se spuštamo do makadama koji nas vodi do Landawirseehütte, rekao bih najurednijeg doma kojeg sam do tada vidio, a i također prekrasno uređenog. Tamo i mi jedemo hamburger, ne samo oni u civilizaciji, te nakon kave i gemišta srknutog sa klupica prekrasnog sunčanog dana koji je započeo maglom i rosnom stazom krećemo dalje nakon podugog odmaranja. Nastavljamo prema zadnjem, nešto lakšem usponu prema idućem travnatom prijevoju, s kojega se izvrsno vidi Hocher Dachstein, stoga i tamo radimo pauzu. Od prijevoja do samog Keinprechthütte doma ima dosta hodanja i čitava staza je preko travnatih površina utabanim planinarskim stazama. Zadnji dio je makadamska cesta koja vodi do Keinprechthüttea. Kako prvi dolazimo, smještamo se na terasu i upijamo pomalo zubato sunce. Kasnije nam se pridružuju Danijela i Marija te nakon večere nastavljamo sa kartanjem i uspijevamo oprati par komada odjeće, iako je to zabranjeno (ali mi nismo to vidjeli) te se čitavu noć nadamo kako nam ju luđački vjetar nije odnio sa štrika pored planinarskog doma.

Nakupljeni umor nam je odlučio malo izmijeniti originalnu rutu, te umjesto strmog uspona od Keinprechthütte preko jednog od mnogobrojnih prijevoja idemo nešto dužom rutom i s nešto manje visinske razlike. Na doručku provjeravamo rutu dok nas kroz prozor škicaju lokalni konji koji se nadaju kakvim ostacima od doručka. Dan je sunčan i prekrasan što naš lakši dio puta čini još ljepšim i lakšim, prolazimo pokraj stada krava, konja koji se još nadaju kakvom skrivenom poklonu u ruksaku, jako ukusnih divljih borovnica, prolazimo kroz nisku klekovinu koja se pretvara u visoku borovu šumu, te nakon svega toga pred nama se otvara ogromno zeleno jezero. Tu radimo pauzu za kavu i ručak te upijamo još dodatnih zraka sunca. Od jezera do našeg odredišta Ignaz-Mattis-Hütte ima još više od pola puta, ali težeg dijela jer kreće uspon na prijevoj. Početak je kroz gustu borovu šumu ali se ubrzo pretvara u kameniti teren uske staze bez previše mogućnosti za odvajanjem što može biti problem ako trebate na wc. Došavši na vrh prijevoja opet nam se po n-ti put otvara prekrasan pogled te u daljini pogledom pratimo put koji će nas dobaciti do cilja gdje nas Igor čeka i vjerojatno brine što nas nema jer nešto kasnimo s obzirom na dogovoreno vrijeme. Put prolazi kroz široku livadu prošaranu kamenim, kroz koju protječu plitki i bistri potoci. Nešto prije samog doma, u njegovom podnožju nalazi se nekoliko ogromnih jezera te kraj jednog stajemo te močimo noge, Danijela, malo hrabrija jer je voda poprilično hladna, čak se i baca u njega. Na terasi doma nailazimo na Igora koji se potrudio pa nam je donio jednu finu bocu bijelog vina. Večera je jako ukusna i obilna ali kako se sunce sakrije iza jednog od vrhova, tako naglo temperatura padne te se moramo sakrivati u nekoj od grijanih prostorija doma. U domu nalazimo čovječe ne ljuti se za šestero te igramo tu glupu igru... Ne razumijem kako netko može utjerati sve pijune dok netko ne stigne niti jednog...

Ujutro krećemo ranije kako bi stigli na bus koji će nas baciti nazad u Schladming. Sunce je još uvijek sakriveno iza visokih vrhova planina. Čitavim putem hodamo po makadamskoj cesti koja nas vodi sve do prvih kuća malog sela koje kombinira kravogojstvo i turizam, što nam odlično pada jer smo u prilici popiti prvu jutarnju kavu. Dok ispijamo kavu na drvenoj klupici rješavamo se sve preostale hrane koju smo vukli čitavi tjedan, a dok tako doručkujemo oko nas trčkaraju podvoriše kokoši i vrebaju hoćemo li im išta ispustiti. Autobus je parkiran između drvenih kuća i spreman je za polazak, ali vozača nam još nema, možda je i on pio kavu pa je malo okasnio jer mu je to prva dnevna vožnja za dolje te je i autobus gotovo pa prazan. Cesta za dolje je na trenutke jako strma i puna serpentina, ali to našem Schumacheru uopće nije bio problem. S obzirom na to kako mota po zavojima i na način kako izbjegava aute iz suprotnog smjera gazeći zadnje milimetre ruba provalije, rekao bih da bi to mogao odvoziti i zavezanih očiju. Bus nas ostavlja u pakleno vrućem Schladmingu i tako se po asfaltu vučemo do našeg hotela te tamo tražimo spa i bazene, koji su na našu žalost, javni i krcati. Navečer šetamo gradom, tražimo nešto turistički za večerati, i nakon pikada saznajemo da je u mjestu lokalna vatrogasna zabava koju smo morali posjetiti. Sutradan ujutro Danijela i Sabina odlaze ranije na put dok nas troje koristi turističku karticu koju smo dobili uz hotelski smještaj, a ona nam je omogućila besplatne autobusne linije te putovanje žičarama (i još hrpu toga). Nakon kratkog izleta žičarom na obližnji vrh, kupimo svoje stvari i vraćamo se vlakom nazad za Zagreb.