Torre Trieste

kažu za legendarne stare alpiniste da su bili face ispred svog vremena. Mislim da Cassin potpuno zaslužuje tu titulu.

Smjer je popet u 3 dana pred 90 godina. 90 godina, halooo! Nezamislivo. Obavezne (minimalne) ocjene su VI+, A1. I to dobar A1, bome se ne možeš navući kroz detalj od klina do klina, već bi trebalo kopčati gurtne i ljestvice. Pokušavao sam se uživjeti u ulogu Cassina i Rattija koji su pred 90 godina s teškim ruksakom (kojeg smo i mi glupavo uzeli pa smo, htjeli ne htjeli, saznali kako je njima bilo) i moram priznati da je to tada bio ogroman uspjeh. Povijestan smjer i apsolutan klasik dolomita.

No, hajmo mi otpočetka; Lea i ja smo na tripu već skoro tjedan dana (mislim putovanju, iako bi se po količini smijanja moglo zaključiti da smo na nekom drugom tripu...). Imali smo nešto kiše prva tri dana koje smo proveli na sportićima na Predelu, pa smo 4. dan penjali super (i) scary smjer u Tofani, čiji izvještaj piše Lea (nadam se). Nakon Tofane smo išli na „ubrzavanje“ u Nikibi, 6b+, za koji nam je trebalo 2 h 15 min, što je pristojno vrijeme budući da je bilo dosta hladno i vjetrovito. Na vrhu smjera sjedimo na suncu u pernatim jaknama, ne možemo doći k sebi. Gledamo što ćemo dalje.

Religiozno si ponavljamo da sutra idemo u Tre Cime, bit će hladno, ali pa što onda! Lea stavlja ruke pod pazuhe jer joj je hladno za prste. Gledam prognozu, strah me reći da će biti 2-3 °C hladnije, a uz to ćemo biti 500-tinjak m više nego smo sada, prvi dio ćemo penjati po noći, i cijeli dan biti u hladu sjeverne stijene, khm. Krenemo hodati, stavljam ruke u džepove (da i meni je hladno). Lea stavlja kapuljaču i zakopčava jaknu do nosa (slika) i mrtva ozbiljna govori: „Nije mi hladno!“ Imajte na umu da smo na suncu bez oblačka zadnjih 45 min. Mislim da ne idemo u Tre Cime.

I tako zovemo Rifugio ispod Marmolade: nema mjesta. Zovemo Iveka koji nam šalje smjer u Torre Trieste, jugozapadno okrenut, 700 m, Cassin penjao pred 90 godina pa je valjda lagano (ha!), ocjena VI+, A1 iliti VIII- slobodno. Kreće hype. Odstup se sastoji od abseila 5 h i bar 1.30 h hodanja do auta. Svjestan sam da će biti avantura, ali mi se sviđa kojom brzinom smo popeli današnjih 300 metara, valjda ćemo tako i sutra. Little did we know…

Znate ono kad se s malo mozga upustite u neke stvari i na kraju sve ispadne savršeno? Ovo je trebalo biti tako, ali nekad te život želi nečemu naučiti…

I tako pokupismo tajice i rukavice koje su nam ostavili moj tata i Sunka na skrivenom mjestu, klopamo i pičimo autom 1.30 h na jug, do skrivene magične doline na čijem kraju se otkriva toranj Trieste. Stijena je velika. Jako velika. Toranj je s 3 strane vertikala od 700-tinjak metara, a na sjeveru je povezan s Civettom. Malo smo se „stisli“ kad smo vidjeli koja je to stjenčuga, ali nije bilo premišljanja. Radimo sendviče, pakiramo stvari i krećemo na hajk od kojih 1.30 h do mjesta za spavanje. Po putu (već je mrak) pozdravljamo siluete ljudi u džipu koji dolazi iz suprotnog smjera, jer smo naučili da je to lijepo. Hodamo po makadamu dalje, a džip se vraća gore. Staje. U autu je bio stariji gospodin i mladi dečko naših godina.

Upadajte! Kako nam je pala sjekira u med. Stvari trpamo u gepek, a na stražnjem sicu nas pozdravlja, a Leu potpuno oblizuje slatki pesek. Nismo se dugo vozili, ali dovoljno da uštedimo na snazi i vremenu, i da nam dečki pokažu gdje je super livada za bivakirati. Spavanje, a sljedeći dan startamo s teškim buđenjem u 4 h. Nakon pristupa po kuloaru pa po polici koja sječe stijenu, u 6 h krećemo s penjanjem. Donja trećina smjera je obilježena nešto lošijom stijenom po dolomitskim standardima, ali zasigurno boljom nego u većini Slovenije. Klinova ima gdje treba, a ima i dovoljno opcija za postaviti frendove.

Prve 3 dužine prolaze glatko, no onda dolazimo do logističkog problema; iz nekog razloga smo se odlučili uzeti jedan ruksak, bez tag line-a. Znači ne dva - kao Cassin i Ratti, i ne prasicu - kao moderni alpinisti, nego jedan težak ruksak - kao mulci. Kao Cassin. Iako je taj ruksak bio 10-15 % moje tjelesne težine, on je bio možda 25-30 % Leine težine. I tako se prvo Lea izbila kad je na top rope s ruksakom penjala 2 VII-ice koja sam spojio, a onda sam se ja izbio kad sam ju slijedio u VII+, pa kasnije vodio s ruksakom neke lakše dužine.

Jako glupa odluka.

Za teže dužine smo kasnije spuštali jedan half i dizali ruksak na njega – lijepom novom ortovox ruksaku nije bilo drago, ali nama je puno olakšalo. Na polovici smjera se izađe na veliku policu gdje se može pobjeći na desno do abseil piste, ili prespavati (čak ima i vreća zbuksana u rupi i mjesto za zapalit vatricu). Nevoljko se sjećam prekrasne, ali teške VI+ zajede na početku druge polovice smjera u kojoj sam na tri mjesta mislio da ću pasti. Taj VI+ s ruksakom – detalj smjera za mene.

Smjer ima ukupno 5 težih dužina (prva teža je zapravo spojena jer su originalno dvije dužine od 15 m). Ostatak je relativno konstantan s težinama oko V/V+, sa nekim dužinama IV. Dugačak smjer, ima oko 22 dužine. Tamo negdje nakon prve situacije s ruksakom (4./5. dužina) sam shvatio da nećemo odraditi smjer i odstup u istom danu. Tad je bilo oko 10h, ali nisam ništa govorio Lei da se ne bi opustili. Na kraju, je bio izazov i popeti smjer po danu.

Zadnje dužine su duže (50-ak metara) i zahtijevaju malo više orijentacijskih sposobnosti pa sam tu preuzeo vodstvo. U zadnjim dužinama sam bio jako umoran pa sam si pustio glazbicu da svira u džepu. Nije baš planinski đir, ali mi je puno pomoglo za fokus. I tako, oko 20 h izlazimo na vrh. Pogled je veličanstven, sve je mistično u oblacima dok sunce bježi iza obližnjih tornjeva.

Opcija bivakiranja je bio backup, vrlo vjerojatan doduše. Iako nitko normalan to ne bi želio, opet me nešto vuklo da probaš preživjeti noć bez tople vreće za spavanje i udobnog karimata. Možda si onda pravi Alpinist? Pripremamo mjesto za bivak, prvo uže u zmijicu, astrofolija i ruksaci (slika) i uživamo u zalasku sunca. Nije možda to ni tako loše. Ha ha, little did we know, again…

Pa ne bih preporučio ovaj hotel na vrhu Torre Trieste. Zasigurno je to bila bolja opcija nego abseilati dugo u noć, umorni, s velikim rizikom pogreške, zapinjanja, gubljenja i potencijalno jako opasnih situacija. A u bivku je tak: nije čak ni toliko hladno koliko je neudobno. Prvo smo šljunak gledali kao dar s neba jer ti masira leđa, ali onda osjetiš kako te bode u kost.

Tanka astrofolija čini čuda (svaki put iznova otkrivam koliko je to dobar izum) i stvarno te zagrije. Ne možeš se nikako namjestiti, ne možeš spavati, nekako probdiješ noć do zore. I pojedeš jednu čokoladicu kao guilty pleasure u 3 h ujutro. I prve zrake sunca ti daju konačan znak da je vrijeme da pobjegneš iz tog špiljskog skloništa.

Krećemo dolje u 5.30 h i treba nam 4 h za abseil i to uz jedno zapinjanje užeta i moje penjanje 60m na autoblok na pojasu. Zadovoljni smo da smo bar nešto napravili brže nego što pišu izvještaji (trebalo je biti 5 h abseila). Abseil uopće nije strašan kao što govore, ima i više štandova nego što piše, jedino što dugo traje. Negdje dok sam penjao neki krš kako bi došao do čvora koji je zapeo, čuo sam strašan zvuk odozgo, kao da glonđa veličine par frižidera pada.

Nabijem se uz stijenu kao lud i prestrašen gledam okolo. I vidim što pada: ludi Amerikanci vjeverice skaču s vrha Torre Trieste. Povezujemo točkice i shvatimo da onaj helikopter koji već 10 puta radi nalete na vrh nije GSS (Soccorso), nego 10-ak wingsuitera. Po putu kupimo vreće za spavanje i karimate te gladni i umorni dolazimo do auta (oko 12 h). Kasnije smo ih vidjeli kod auta i popričali. Luuuudi ljudi.

Ali ipak, zato i volimo penjanje. Teške trenutke prebrodimo zajedno, a kasnije, kao da ih zaboravimo. I opet se vraćamo u nove avanture (insert pametni quote).