Prečenje Anića kuka

Kak’ izgleda studentski život; u Velebitu u Klaićevoj:

Sandro: “Ide tko srijedu i četvrtak na penjanje?”
Lukas: “Idemo nas 3, hoćeš s nama? Ja ne bi penjao ništa teško jer me boli prst. Sutra te zihram u vranjači, a preksutra odemo nešto lagano u Paklenici?”
Sandro: “Ma može, oćemo Brid klina?”
Lukas: (ispadaju oči) “Auff nema šanse, šta kažeš na prečenje Anića kuka, znaš ono Knezovo, šta su Škalec i Markić ponovili?”
Sandro (ispadaju oči): “Auuuu možeee eeejj, idemooooo”
Ja odem iz Klaićeve…
Svi: “Sandro, ma nemoj u to ići, to ti je teško, 900m bogati, a ti penjao najviše, šta, 500m?”

...

U autu na putu prema Paklenici

Lukas (Škalec na pozivu): “E, mi bi išli u ono vaše prečenje, kaj misliš, bi mogli?”
Škalec, preko telefona: “Auff”
Sandro i Lukas: (pogledi nepovjerenja)
Škalec: “Ma gledaj, ak je frka, abseilate kod Mosoraša. Mi smo tamo bili oko 12, 13, pa da imate bail out plan.”

U paralelci kod štanda od Kače, oko 10h, hype na razini:

Lukas, mobitel u jednoj ruci, uže u drugoj: (trči) “Burazzzzzzz, bit ćemo brži od Škaleca hihihihih”
Sandro (umire): “Eee baš si mogao ovaj tu spit ukopčat, znaš”

U sjevernoj stijeni (pred krajem):

Sandro: “E zeznuo sam si sajt u svakom smjeru u Anića kuku.

IDEMOOOOOOO”

Vjerojatno najveći užitak je bio trenutak kada smo shvatili da ćemo biti brži od Siniše Škaleca i tada je moj život bio ispunjen. (hejteri će reći da su Marko i Siniša penjali na 32°C, trebali su zabiti klin, naći put kroz pola stijene bez skice…).

Smjer je apsolutno prekrasan, kroz penjanje se okusi ova prekrasna stijena u cijeloj širini, uz dobru dozu avanturizma. Prvi dio smjera do Bivakove jaruge je hodanje uz par detalja III-IV (tu smo bili navezani na 6-7m u paralelci), Bivakova jaruga ima trnja, ali se može popeti.

Sa vrha stupa smo u paralelci otpenjavali Brahma i prečkali dok smo imali kompleta (negdje do Kače). Tu smo se malo odmorili i pičili dalje do velike police desno od detalja Funkcije.

Ova dužina ima klin na ključnom mjestu (hvala Škalec) i ocjena je oko 6a, ploča. Otpenjavanje Mosoraškog nam uopće nije bilo trivijalno, ali na sreću ima spitova i klinova. Uživancija penjanja po El condor pasa i nastavak prečke. Otpenjavanje s ljuske, 4b, nije lako, nije uopće lako! Podsjećamo se 3 dužine Jenjavog i onda famozna Sjeverna stijena. Treba malo skužit orijentaciju, mi smo se malo gubili jer nismo mogli skužiti gdje smo na skici. Izlazak na kraj u 19h.

Za ponavljače:
Treba se koristiti “naprednijim” tehnikama, kao paralelno penjanje i otpenjavanje, a sjeverna stijena i par dužina prije nje zahtijevaju korištenje frendova (čokove nismo uzimali). Otpenjavali smo tako da prvi postavlja komplete, a drugi otpenjava kao u vodstvu. To je super na onom dijelu Brahma i Mosoraša, međutim otpenjavanje kod ljuske je dosta hc.

Tamo bi preporučio otpenjavanje tako da se uže provuče kroz alku i oba penjača otpenjavaju na top rope. Na dnu se jedan razveže i jednostavno izvuče uže. O etici jedne ili druge tehnike otpenjavanja se može raspravljati, ali to kada otpenjavanje uđe u mainstream…

Bivakova jaruga je sada relativno očišćena od trnja i vegetacije, ali i dalje pruža penjanje zanimljive kombinacije stijene i zelenila. Za smjer smo koristili singl uže od 40-ak metara, 6 sportskih kompleta, 5 dugačkih i 3 gurtne s karabinerom oko prsa. Zaboravili smo microtraxion, ali bi dobro došao. Imali smo special delivery kod Velebitaša: Tin i Lea su nam donijeli bocu vode i sendviče. Beskrajno Hvala!!!

Hvala Škalecu na super detaljnoj skici (ima na AO Varaždin stranicama), samo smo se u sjevernoj stijeni bili dotakli službenog vodiča Paklenice za dodatnu pomoć.