PAKLENICA 30.5.2025. Ivan Prepolec
Kao što izvještaji sa škole već tradicionalno kasne, tako i ovaj. Ovaj će vjerojatno ionako pročitati tek slučajni nalaznik ili neka duša koja će se sljedeće godine htjeti prijaviti za LJAŠ. Iako je Mislav, voditelj ovogodišnje škole, trebao napisati ovaj izvještaj, zamolio je mene da to odradim, a ja sam uz kašljenje, to i prihvatio.
Nakon ovog bespotrebnog uvoda, slijedi zaplet.
Ispit škole se odigrao 30.5. u Paklenici.
Nakon što smo produljili školu kako bi tečajci bolje svladali tehnike, svi su se ujutro pojavili na parkingu u ozbiljnom izdanju. Zaplet je krenuo od ranog jutra jer se Lucijin i Sandrov auto pokvario, pa je nedostajalo i instruktora i tečajaca.
Slika 1.
Dobar tek, Sandro!
Slika 2.
Zapletima nema kraja
Mislav je i ovaj put strpljivo odradio onaj “prizemljeni” dio posla dok sam ja krenuo u ispitni smjer s Matejem. S nama su išli i Tibor i ispitivačica Darija. Ovčji kuk je poslužio kao dobar poligon, a oni kao dobri polaznici, prvi koji su završili LJAŠ25.
Obojica su ubrzo i pobjegli u Zagreb, jedan na svadbu, drugi učiti za ispit na faxu.
Slika 3.
Ema u ispitnom smjeru s Lucijom
Ja sam nakon toga krenuo s Nikom u njezin ispitni smjer. Flex i Rex nisam penjao već 5 god. i bilo je zanimljivo penjati taj smjer iz nove perspektive. Jedino što je bilo jako vruće. I tu je sve prošlo odlično.
Polako su se svi vratili iz smjera i svi su prošli. Kakvo olakšanje za voditelje! I polaznike, haha! Nakon stresa oko produživanja škole, ovo je bilo dobrodošlo osvježenje.
Ali poslu tu nije bio kraj. Tradicionalno smo sa svim tečajcima Mislav i ja porazgovarali u 4 oka u odlično namještenom Čepinom kombiju. Bilo je lijepo i pomalo emocionalno slušati dojmove koja su 2.5 mj. škole ostavila na te ljude.
Slika 4.
Veliki Ćuk za veliki ispitni uspjeh!
Slika 5.
Nika i voditelji na grupnoj psihoterapiji
Osim toga, pokušali smo im dati i neki svoj dojam, ajmo reći, “opisnu ocjenu”, poneki savjet i poticaj za nastavak penjanja.
Slika 6.
Pavle već smišlja planove za nakon škole
Slika 7.
Vinko naoružan i opremljen
Svi su se okupili u Kampu Anića kuk da bi uz večeru i pijaču proslavili kraj škole. Nas nekolicina smo, ipak, opet krenuli prema kanjonu. Pa zar nije bilo dosta!?
Trebalo je odraditi probu za ono što će uslijediti 2 tjedna kasnije - osvjetljavanje Velebitaša.
Slika 8.
U kampu proslava
Slika 9.
Ana “absajla” nakon probe za FLA u Velebitašu
Sando i Lukas su se popeli prema Manitoj peći dok smo se Čepo, Lucija, Ana N. i ja rasporedili u prva tri cuga.
Dovikivali smo se preko kanjona i upalili čeone lampe kako bi Snadro i Lukas snimili pokusne kadrove.
Bilo je neobično biti u sve dubljem mraku na stijeni, nekako posebno, gotovo meditativo. Možda mi se samo spavalo. Spustili smo se, a Sandro je bio jako uzbuđen oko slika (“Ovo nema nigdje, eee!”) koje su pokazivale da bi glavni događaj za 14 dana mogao biti fantastičan.
Slika 10.
Meditacije s Anića Kuka
Umorni smo doklipsali do kampa na veselje sviju. Zahvalnost, olakšanje i uzbuđenje zakovitlali su se u druženju.
Tu večer smo još jednom voljeli Velebit.
Ivan Prepolec
Slika 11.
Diplomirani mlađi pripravnici alpinizma 2 tjedna kasnije
Podijeli!
LjAŠ25: Izvještaj s ispita
Kao što izvještaji sa škole već tradicionalno kasne, tako i ovaj. Ovaj će vjerojatno ionako pročitati tek slučajni nalaznik ili neka duša koja će se sljedeće godine htjeti prijaviti za LJAŠ. Iako je Mislav, voditelj ovogodišnje škole, trebao napisati ovaj izvještaj, zamolio je mene da to odradim, a ja sam uz kašljanje, to i prihvatio.
LjAŠ25 08: Što se dogodilo na Kleku, ostaje na Kleku…
Taman kad smo pomislili kako se napokon nećemo morati ustati prije zore i rano krenuti, javili su nam da prije Kleka idemo u posjet muzeju te da tamo moramo biti već u 7:30. Polazak je bio u 6 sati, što mi je teško palo jer sam večer prije bio kod frenda na tulumu pa baš nisam bio najodmorniji. Ali, uz dobro društvo ništa nije problem, pa tako nije bilo ni ovo.
LjAŠ25 07: Štandovi, šta je to?
"Nije što je namijenjeno, nego što je suđeno" — rekli su mudri ljudi (ili prijašnji izvještaj, hmmm..), a meni je sudbina odlučila servirati baš ovaj izvještaj. Iako sam se mislio oizvlačit na to da već drugi put radim večeru, da nemam olovku i slične fore, znao sam da Mislavova tekica ne prašta pa sam pomiren sa sudbinom samo potvrdno kimnuo i preuzeo zapisničku štafetu.
