LjAŠ25 08: Što se dogodilo na Kleku, ostaje na Kleku…

Taman kad smo pomislili kako se napokon nećemo morati ustati prije zore i rano krenuti, javili su nam da prije Kleka idemo u posjet muzeju te da tamo moramo biti već u 7:30.

Polazak je bio u 6 sati, što mi je teško palo jer sam večer prije bio kod frenda na tulumu pa baš nisam bio najodmorniji. Ali, uz dobro društvo ništa nije problem, pa tako nije bilo ni ovo.

U autu smo Biljana i ja ponavljali gradivo iz skripte, dok nas je Mislav slušao i davao dodatna pojašnjenja. Izlet je započeo posjetom alpinističkoj zbirci Ogulinskog gradskog muzeja, gdje smo se upoznali s poviješću alpinizma u Hrvatskoj i načinom na koji su naši prethodnici penjali te dali nazive većini danas poznatih smjerova.

Bilo je zanimljivo vidjeti što su prije koristili umjesto čokova i frendova — primjerice, komad drveta koji bi zaglavili u stijeni i koristili ga kao međuosiguranje. Mislav i Prep su nas stalno ispitivali bismo li vjerovali takvim međuosiguranjima, na što su neki rekli da im izgledaju potpuno ispravno, dok su drugi rekli da ne bi ni ruksak na njih objesili.

Pred kraj netko je spomenuo Titovu ćeliju, pa nas je sve zanimalo što je to i gdje se nalazi, ali taj dio je ostao misterij. U gradu smo još posjetili Đulin ponor, gdje sam dobio ideju da bismo jednog dana mogli pokušati ispenjati neki smjer na stijeni ponora — ali svakako će za to trebat još dosta treninga.

Nakon obilaska grada, krenuli smo prema podnožju Kleka — mjestu Bjelsko — odakle smo započeli uspon prema vrhu. Mislio sam da ću se bez problema popeti do vrha, što bi možda i bio slučaj da nisam imao par desetaka kila opreme na leđima, što je uspon učinilo dosta izazovnim.

Dok smo čekali ostale na vrhu, malo smo odmorili i ostavili stvari. Tada su voditelji škole podijelili zadatke, odnosno smjerove koje ćemo penjati, kao i instruktore s kojima ćemo penjati.

Martina i ja dobili smo da penjemo Smjer za gitaru s Makijem. Maki i Luka su malo kasnili, pa smo tek nakon nekog vremena krenuli. Uz to, Makiju nije bio dan jer je imao naporan tjedan, ali je uz malo bodrenja uspio popeti smjer. Smjer je bio kratak, svega tri cuga, a sve je vodio Maki. Treći cug bio je fizički i tehnički malo zahtjevniji jer je imao prevjesni kamin, ali sam ga kao drugi popeo bez previše problema.

Jedino što mi se nije svidjelo bio je prvi cug, jer je u jednom trenutku počela padati kiša pa je sve postalo blatnjavo i ružno. Zbog toga su Maki i Martina u jednom trenutku htjeli odustati, ali sam ih nagovorio da ipak nastavimo, što im, mislim, nije bilo žao kad smo napokon došli do vrha i sjeli uživati u prekrasnom pogledu.

Nazad smo odlučili ići feratom koja nas je odvela skroz do doma. Bila mi je to prva ferata i ostat će mi u lijepom sjećanju. Po povratku smo odmorili i ponavljali čvorove i tehnike dok se ostatak ekipe nije skupio. Luka, Mislav i Nika imali su zanimljivo iskustvo u svom smjeru — svako malo letjele su ogromne gromade kamenja koje su morali izbjegavati, srećom pa nitko nije stradao.

Najtraumatičnije iskustvo definitivno su imali Petar i Biljana s Bojanom u smjeru „Glava“. Oni su ujedno bili i zadnji navez koji smo čekali do večeri, pa smo se već počeli brinuti da im se nešto nije dogodilo. Za Bojana to nije bio nikakav problem, dok su Petar i Biljana prakticirali tehničko penjanje koje smo srećom naučili na jednoj od vježbi, pa nam je bilo jasno zašto im je toliko trebalo.

Nakon toga na red je došla večera koja je bila vrlo neočekivana — dimljene sardine i salata. Recept za dimljene sardine ovdje neću napisati, samo ću staviti sliku koja govori sve. Od toga se nismo baš najeli, ali zato su nas kuhari iznenadili palačinkama koje su definitivno popravile atmosferu i cijeli doživljaj.

Nakon večere uslijedilo je druženje u domu koje se pretvorilo u pravi party kad je Prep upalio zvučnik. Detalje o tom partyju neću iznositi — što se dogodilo na Kleku, ostaje na Kleku — ali mogu reći da sam se ugodno iznenadio kako se alpinisti znaju dobro zabaviti.

Noć je bila skroz ugodna, a spavanje u domu uz nježni zvuk kišice stvarno je prijalo. Ujutro se nismo morali rano ustajati jer smo znali da od penjanja zbog lošeg vremena neće biti ništa.

Nakon doručka smo se spremili i krenuli prema autima. Izlet smo završili doručkom/ručkom u pizzeriji Bonino u Ogulinu. Meni je Klek ostao u jako lijepom sjećanju nakon ovog izleta, i rado bih se vratio i popeo koji ozbiljniji smjer.

Tibor Mošmondor