LjAŠ25 06: Legenda o presoljenom gulašu

Živa je istina da ljudi prilikom tako intenzivnih aktivnosti gube dosta soli, koje bi u jednom trenutku trebalo nadopuniti. U povratku iz Slovenije stajemo u trgovinu kako bi nadopunili zalihe za vikend, a ja upotpunio popis sastojaka za kuhanje gulaša koji smo Nika, Marko i ja dogovorili kuhati sutradan.

Dolazim doma oko 16-17h, brzo spremam stvari za sutra, navijam alarme i padam u san već oko 19 sati.

Budi me telefonski poziv. Otvaram oči znajući da sam nešto zeznuo čim to nisu alarmi. Potvrda da sam zeznuo dolazi kad sam na ekranu vidio Ivonino ime i 5:50 na satu. “Jesi ti to zaspao? Ubit ću te! Požuri!” su Ivonine upute koje me brzo razbuđuju. Oblačim se, uzimam stvari i izlijećem iz zgrade.

Ispred auta, čak nimalo nervozni, čekaju Ivona, Ogi, Luka i Mislav. Mislav zadovoljno trlja ruke: “Eto, riješili smo pitanje izvještaja za danas he he.” Prihvaćam zasluženu kaznicu i upadam u auto. Na Ivoninu veliku radost, nismo kasnili na mjesto dogovora pa čak i uz dvije kratke stanke.

Svi se okupljamo oko cerade dok nam Mislav delegira smjerove i Instruktore. Moja današnja kombinacija su instruktor Luka Pernek i smjer Altwibersommer, dok su navez iza nas Šokre i Petar. Zapalo me vođenje prvog cuga koji karakterizira lijepa prečka prekrivena raznim raslinjem.

Razmišljam kako bi bilo zanimljivo da me sada ugrize poskok, no poskoka ni na mapi (op. urednika: poskok je bio viđen netom prije i pored ulaza u smjer; pobjegao od RAKovaca).

Drugi cug je kamin (OUUU YEEA) u koji Luka ulazi poprilično mrsko. Dapače, Lukina je konstatacija da ljudi koji vole kamin nisu normalni. Bio normalan ili ne, da bi do vrha došao, kamin na svome putu proći moraš.

Sudbonosni kamin u Krešinom slučaju zato što se, provlačeći kroz isti, tako lijepo učokirao da nismo mogli propustiti priliku, a da ga ne prozovemo Čokre. Treći cug, nešto izloženiji, s lijepim prijelazom dijagonalno desno na ploče bi mogao biti i detaljni jer u četvrtom (po skici detaljnom cugu) najveći izazov predstavlja boulder detalj na izlazu. Sve u svemu, prekrasan i sadržajan smjer.

Veselo velebitaško društvo razmijenilo je dojmove uz “lagani” povjetarac i orašaste plodove te pripremilo užeta za abseil. Plan je bio da ponesemo dva užeta od 70 m, spojimo ih i spustimo se u dvije dužine.

Prva dužina do predzadnjeg štanda bila je samo priprema za super duper mega brutalnu najbolju ikad (čisto da ne kažu da me se ništa nije dojmilo) drugu dužinu abseil-a. Ako vam se ništa u smjeru babljeg ljeta ne svidi, abseil je toliko dobar da ćete smjeru oprostiti sve.

Vraćamo se do mjesta okupljanja i po dobrom starom običaju podnosimo Mislavu izvještaj. Mislav nam daje daljnje upute koje se sastoje od karabinerske kočnice, osiguravanja na polulađarac i abseil-a u dvije dužine s karabinerskom kočnicom.

Zlata vrijedne tehnike koje je nužno da svaki pojedinac koji se misli baviti alpinizom poznaje zato što tko zna kada te spravica (ili ti nju) može iznevjeriti.

Da pušenje ubija znali smo i ranije, ali da u kombinaciji s tehnologijom siječe prste osvjedočili smo na vježbalištu. Kreativna zamisao da se cigara Ivoni na štadnu isporuči dronom završila je svježe obojenom stijenom.

Petar i ja se navezujemo kako bi došli do štanda za abseil. Sportski smjer koji nam se našao na putu do štanda je Zahnlos ocjene 5c+. Ako je istina da je 5c+ najtricky ocjene onda ju ovaj smjer definitivno zaslužuje. Glatki radijatori bez ruku i pjesmica u glavi “ćelavi bez ruku za kosu se vuku tntntn”.

Sve su se vježbe nekako dosta odužile tako da smo se do mjesta Ravni Dabar i livade na kojoj ćemo prenoćiti spustili tek oko 19:30-20 h.

Zavukli smo se u šumu, izvršavajući pripremu kuhanja, dok nam je Ogi, majstor vatre, osigurao nezaboravnu lomaču.

Sjedeći tako usred šume, došlo je vrijeme za jednu staru velebitašku legendu :

“U davna vremena, kad su oblaci još govorili s ljudima, a zvijezde padale samo iz poštovanja prema pričama uz vatru, troje odabranih ,skoro pa mlađih pripravnika alpinista, — Pavle, Marko i Nika — krenuše prema srcu Velebita, tamo gdje Ravni Dabar šaptom prenosi tajne stijena.

Toga dana, nebo je bilo vedro, ali zrak je nosio slutnju gladi. Trideset Velebitaša i Velebitašica stizalo je s različitih strana, prekaljeni stijenom i teškim klasičnim smjerovima, žedni topline i okusa doma. A dom je, toga dana, bio kotlić.

Pavle, čuvar recepta i soli, znao je tajnu zlatnog prženja luka i mrkve — "Do suze, ali bez tuge", govorio je, dok se kaplje ulja pretvarahu u pjesmu dima. Marko, majstor mesa, komadao je junetinu s preciznošću drevnog alkemista, sve dok komadi nisu izgledali kao zakleti saveznici okusa.

Nika, čarobnica začina, donosila je ravnotežu: ni previše ni premalo, baš kako ravnoteža u planinskoj stijeni nalaže. Kad su sve sastojke sjedinili u kotliću od kovanog čelika, darovanu od oružara odsjeka, začulo se tiho mumljanje — bio je to Dabar (Mile domar), duh doline, koji je odobravao recept.

Večera je servirana u kasnih 23:05 h.
Hvala Ogiju na bolesnoj vatri, Jeri i ekipi na konstrukciji za kuhanje te cijeloj ekipi na odličnom vikendu i druženju.

Pavle Slaviček

Nakon uspješnog pronalaska smjera, moj iskusni penjački partner ostavlja svoju ionako praznu torbu i jaknu te ulazi u smjer bez vode, hrane i dodatnog sloja odjeće. Tada mi daje savjet da treba lagano pomicati granice, ne fizičke, već one koje se tiču tolerancije na glad i žeđ.

U slučaju da se jednog dana nađemo u teškim uvjetima, kaže, bit će lakše ako znamo da možemo neko vrijeme izdržati bez osnovnih stvari. Ipak, odlučila sam zadržati svoju torbu sa sobom — granice mogu čekati neku drugu priliku.

Premotavanje užeta prije uspona? Naravno da je to uvijek preporučljivo, neki bi rekli da je i obvezno. Ali, ako imaš iskustva, uže možeš samo preokrenuti na pravu stranu i, iz moje perspektive, nadati se najboljem.

Neke osnovne stvari ipak ne ovise o razini iskustva: matičari moraju biti zatvoreni, a provjera partnera uvijek je obavezna — bez iznimke. To su pravila koja vrijede bez obzira na to tko si i koliko dugo penješ.

U blizini su penjali i drugi asistenti i školarci pa je bilo prilike za kratke razgovore između smjerova.

U školi su nas učili da uvijek moramo biti sigurni da čujemo svog partnera i da ne reagiramo na informacije koje dolaze "sa strane". No, u jednom trenutku komunikacija između mene i mog partnera išla je upravo preko kolega iz drugog smjera — ušteda na glasnicama, rekli bismo.

Moj penjački partner odlučio je iz inata da neće piti vodu cijeli dan kad je već nije ponio. Ipak, na vrhu sam ga uspjela nagovoriti da barem pojede jabuku.

Tad smo komentirali i sadržaj mog ruksaka: nešto hrane, pernata jakna, prva pomoć, čeona lampa, astrofolija — sve ono što je u školi bilo preporučeno da nosimo sa sobom. Možda malo više težine na leđima, ali zato više mira u glavi.

Abseil u više dužina je prošao bez problema, osim jednog zapinjanja užeta na samom početku spuštanja. Moj partner je tada još jednom imao priliku popeti detaljniji dio smjera. Na sreću, imali smo dovoljno dužine drugog kraja užeta za sigurno i pravilno penjanje.

Kod abseila se ne riskira — sve mora biti kako treba.