I šećer na kraju naše školice - noćni uspon na Zavižan. Dom Zavižan nalazi se u nacionalnom parku Sjeverni Velebit gdje se nalazi i najstarija visinska meteorološka postaja u Hrvatskoj, a pun je legendi, zapisa i doživljaja planinara koji su došli „na kratko“, a ostali satima.
Krenuli smo busom s već poznatog mjesta, Glavnog kolodvora, malo iza 19 sati i stigli do Oltara oko 22:30. Istog trenutka kad su se otvorila vrata busa, zapuhnuo nas je jak vjetar. Brzinski smo se spremili, raspodijelili 40tak kilograma hrane po ruksacima i započeli sa noćnim planinarenjem.
Uspon do doma je bio dug, relativno konstantnog nagiba i zahtjevan. Ponajviše zbog prčenja snijega, a naporu su doprinijeli rijetki i kratki odmori čemu nije baš pripomogao umor od radnog dana. Pred sam kraj se vidjela iscrpljenost sviju nas, ali smo stigli oko 3 sata ujutro bez ijedne pomisli na žaljenje. Oni najizdržljiviji su razmjenjivali dojmove do 6 sati ujutro.
Jutarnji pogled iz planinarskog doma upotpunili su konjevi na snježnom pokrivaču.
Nakon doručka smo se podijelili u 4 grupe i predvođeni sa svojim instruktorom otišli na svoje odabrane staze i putove. Obilazili su se obližnji vrhovi sve do Premužićeve staze.
Nakon uspješno položenog ispita iz orijentacije, grupa po grupa se vraćala u topli dom gdje su krenule pripreme za gulaše, a ubrzo i provjera znanja iz prve pomoći i čvorova.
Po uspješno odrađenom ispitivanju uživali smo u odličnim gulašima te siti i veseli zapjevali dugo u noć.
Nedjeljno jutro smo malo odužili s pokretom prema autobusu koji nas je čekao u Krasnom. Nakon što smo okinuli par slika, ponovili brojanje i provjerili krećemo li kući u istom broju, planirali smo povratak.
Vrijeme je bilo na našoj strani pa je u skladu s time plan bio, ako bude dovoljno vremena, popeti se na Mali Rajinac (1699m), najviši vrh Sjevernog Velebita odakle se pruža lijep pogled na Hajdučke i Rožanske kukove. Iako smo bili u cajtnotu, Ivana je odlučila da se takav pogled ne može propustiti, pa smo skoknuli gore na pet do deset minuta.
Nakon par udaha na vrhu i još par klikova aparata, krenuli smo trk nazad, pravac prema busu. Cijeli povratak je bio prožet pomicanjem vlastitih granica, uživanja u snijegu i propadanju u snijeg, zanimljivim razgovorima i guštanjem u prirodi.
U Krasno smo stigli oko 17 sati, taman prije mraka. Put do Zagreba protekao je kao i obično, nadoknađivanjem kalorija preostalom hranom.
Nikolina Matić
