Večer prije izleta sam spakovao stvari i sebe spremio u krpe. Legao sam rano, oko 10 kako bi se lako ustao na vrijeme i stigao na bus koji je s Glavnog kolodvora kretao u 6:00. Malo prije ponoći dok sam polu razmišljao, a polu sanjario o sutrašnjem izletu i spavanju u šatorima mi je sinulo kako nisam spremio podlogu te sam se cimnuo, nosferatovski skočio iz kreveta i svog napuhanca stavio kraj ruksaka kako ga sutra ne bi zaboravio. Vratio sam se spavati, ali san se nije vratio sa mnom.
Došao sam na autobusni izmoren od večeri prije. Uspio sam uloviti jedan i pol sata sna, no unatoč tome došao sam raspoložen. Tu sam se susreo s kolegama školarcima koji su svi izgledali sretni, dobro nastrojeni unatoč opresivnoj zagrebačkoj magluštini koja je grad zavila u sivilo. Malo smo se podružili pa potom počeli putovati. Ubrzo sam zapao. Probudio sam se na odmorištu Macola gdje smo kratko stali odmoriti prije nastavka puta i odmah primijetio maglu koja nas je izgleda pratila cijelim putem. Putujući često starom cestom na “pravoj” Macoli sam bio više puta nego što bih imao volje brojati, te sam ostao iznenađen kako je ova s autoceste nekako zadržala štih onoh starog koreničkog kamiondžijskog odmarališta.
S Macole smo se nastavili voziti prema Paklenici i prošli smo kroz tunel Sveti Rok. Nisam se dugo vozio tim tunelom i zaboravio sam koliko ta vožnja kroz njega traje, a na kraju je ispala kao nekakav portal gdje smo sa tmurnog i tlačiteljskog sjevera izašli na sunčani i spasiteljski jug. Narod u busu je sasvim spontano uskliknuo i, učinilo mi se, pljeskao od ljepote promjene što nas je zadesila. Ohrabren vedrim nebom i pogledom na naše plavo more nastavio sam razmišljati o planinarenju koje je pred nama. Došavši do konobe Marasević gdje nas je bus trebao izvorno iskrcati naišli smo na pravu feštu. Vrtio se vol, provlačilo se razvučenje i polako skupljala masa. Bus je nastavio te se nekako provukao kroz uske ulice starog dalmatinskog mjesta kako bi nas dovezao do ulaza u Paklenicu.
Nakon što smo se prebrojali, podijelili woki tokije i karte smo započeli tabanati. Taj ulaz u Paklenicu je veličanstven. Omeđen s obje strane visokim bijelim stijenama posvuda prepunim penjača je u meni uzrokovao divljenje ljepoti prirode i veličini ljudskog duha, što ovih koji ga penju danas, a što onih koji su ga penjali nekada davno. Nastavili smo dalje hodati po uređenoj stazi i došli do prve uzbrdice gdje nas je na polovici puta s desne strane dočekao pogled na Anića kuk, stijenu koja krasi naš velebitaški grb. Kratko smo stali pogledati pa nastavili dalje hodati. Nakon tog prvog uspona put je bio ravniji bez previše visinske razlike maltene sve do doma gdje smo pred kraj imali još nešto malo visine za savladati. Nakon tog zadnjeg uspona smo na domu sjeli, pojeli i popili, a netko je i našao gitaru pa malo zasvirao.
Po zavrsetku odmora smo se uputili prema Ivinim vodicama gdje smo namjeravali podići šatore i spavati. Put je bio dobar, vizualno drugačiji od prvog dijela, a i nešto duži s više prevaljene visine. Na koncu smo do Ivinih vodica došli oko 16 sati. Sve grupice su se odmah bacile na posao i postavile šatore na livadi ispod skloništa. Brzo po završetku posla pao je mrak, a s njime i temperatura pa smo se svi skupili oko vatre, koja se ekspresno pojavila iz radišnih velebitaških ruku. Neki su joj sjedili bliže, a drugi nešto dalje. Jelo se i pilo. Igralo na karte i pekle su se kobase. Doduše, nije bilo vola, nismo našli dobrovoljca da ga nosi. Osobno sam oko 8 išao leći, bio sam gotov, ali ležeći zamotan u svoju vreću još sam dugo čuo velebitašku pjesmu.
Idući smo dan ustali rano i pospremili šatore, pojeli i popili. Prema Svetom brdu smo se uputili nešto kasnije nego planirasmo. Odmah na početku puta smo susreli prvu uzbrdicu što je vodila do grebena. Na koncu tog uspona smo se našli na raskrižju na kojem se na jednu stranu ide Vaganski vrh, a na drugu na Sveto brdo. Ovdje je društvo prošlo azimute i kontrazimute, a ja sam se oporavljao od uspona jer me je skroz skucao i nisam bio siguran hoću li imati snage ići dalje. Tu su se iskusniji velebitaši svi odreda iskazali i pomogli mi da se oporavim dovoljno kako bih mogao nastaviti dalje. Otišao sam ispred grupe pa ne znam što su oni dalje radili, a ja sam polako hodio prema Svetom brdu u društvu jedne iskusne velebitašice kako bi mogao ići svojim, u tom trenu, sporijim tempom. Tako smo nas dvoje polako išli prema vrhu uzivajući u ljepotama Paklenice dok su ostali krenuli nekad iza nas. Ovaj dio puta mi je malo u slabijem sjećanju, ali pamtim onaj osjećaj sreće i laganini polet energije kada sam se našao pred vrhom. Čak sam našao snage da potrčim tih zadnjih nekoliko metara. Bio sam sretan što sam se uspio popeti do vrha, a svjestan i zahvalan kako bi bez drugih Velebitaša to bilo puno teže.
Na vrhu smo, nakon što nam se ostatak grupe pridružio, napravili pauzu. Čak se i kava kuhala. Nemam puno za reći, osim kako nas je vrijeme poslužilo i vidjelo se daleko. Odmorivši se smo krenuli kući, naravno uglavnom nizbrdo te nas je nakon početne velike kosine čekalo hodanje po ravnom ili laganim nagibima. Ne znam, nemam nikad ništa puno za reći o putu nazad. Dugo traje i kroz glavu prolazi svašta, ali mogu reći kako je meni bilo fora za primjetiti koliko se puta po putu priroda promjenila. Od pretežito gole stijene s nešto malo grmlja, do grbavih livada i na koncu ličke šume. Također bih izdvojio jednu epizodu kad nismo mogli naći markaciju. Ispostavilo se kako je markacija bila na stablu što je raslo iz kamena, a kamen je prsnuo po šavovima te je stablo palo i markacija više nije bila vidljiva. To je to, tabanali smo jednu malu vječnost dok na kraju nismo došli do busa. U busu je svako sjeo na svoje mjesto i okrenuo se povratku doma, ali što su pričali ili mislili će te morati pitati njih jer sam ekspresno zaspao i ne znam o tome ništa.
Do idućeg izleta.
Izvidnica i Ivan.
