Okupili smo se, već standardno, u subotu ujutro na Glavnom kolodvoru, ovoga puta u 6:30 uz tek nekoliko stupnjeva iznad nule. Naš prvi izlet i planinarenje Medvednicom u kratkim rukavima i uz ljetnu sparinu činio se nekako nestvarno, kao da se dogodio prije nekoliko mjeseci, a ne prije samo dva tjedna. Zbog nepovoljne nedjeljne prognoze i najavljene jake kiše izlet na Kum je u zadnji tren skraćen sa dvodnevnog na jednodnevni i bila je ovo dobra prilika da isprobamo malo jači tempo – i uspon i silazak sa Kuma u jednom danu i stizanje na posljednji večernji vlak za Zagreb.
Kako bismo se dovezli vlakom do Trbovlja, otkuda je kretala planinarska staza za ovaj izlet, morali smo prvo presjesti u Zidanom mostu. Dragan nam je odmah zadao prvi zadatak – propješačiti nekoliko stotina metara praćeni plavkastom maglicom koja se uzdizala iz korita rijeke Savinje i kušati najbolje krafne u ovom dijelu Europe 😊. Nakon okrijepe uz krafne i kavu uhvatili smo vlak za Trbovlje gdje smo vježbali orijentaciju uz kompas i kartu dok su se grupice spremale za pokret.
Ubrzo nakon prelaska mosta odvojili smo se sa ceste na planinsku stazu ostavivši zvukove vlakova i automobila iza nas i krenuvši u uspon serpentinama okruženi lijepom brdskom šumom Posavskog Hribovja, bogatom bukvom i četinjačama.
Dok su se oblaci i jutarnja magla počeli razilaziti izbili smo do početaka Čebulove doline gdje smo obasjani suncem odmarali dok smo vježbali čvorove. Popeli smo se dalje prostranom dolinom, praćeni pogledima znatiželjnih kravica i konja, pored male kapelice sv. Mihovila i stigli u novi šumarak koji nas je dalje pratio većinu puta.
Kod skretanja za Lontovž odvojili smo se sa širokog makadama na lijepu, usku i nešto strmiju šumsku stazu koja je ponekad podsjećala na pitomije predjele Velebita zbog svojih stjenovitih motiva. Što je staza postajala strmija morali smo sakupiti više snage i izdržljivosti, no ubrzo smo izbili na završni makadam sa kojeg smo se sklizavim travnjakom, uz obrise crkve sv. Neže u pozadini, popeli na Kum.
Veselo smo pohitali u dom na ručak i na zasluženi kratki odmor dok je napolju vjetar ponovno donio oblake i hladno vrijeme. Bez obzira na sivkasto i oblačno nebo u daljini su se ponosno uzdizali Grintovec i veličanstveni Triglav, simbol Slovenije.
Očekivano, povratak je bio lakši i brži, a šuma nam je pružila zaštitu od vjetra. U hodu smo ponovno vježbali orijentaciju i još smo u nekoliko navrata ponovili vrijednu lekciju koliko je važno točno „usjeveriti“ kartu i koliko je lako krivo skrenuti.
Uz smirujući žubor potoka i pokoji rasklimani šumski mostić spustili smo se na obalu rijeke Save, već pomalo umorni, do legendarne Cicke – žičnice na ručni pogon koja se pokreće pomoću dva vitla sa obje strane rijeke – koja nas je uz prekrasne vidike korita rijeke i okolnih šumskih brežuljaka sigurno prevezla na drugu stranu, do Zidanog mosta gdje smo započeli današnju planinarsku avanturu.
Tomislav Alić
