Kolovoz je, svi pakiraju kupaće, ručnike za plažu, japanke, veselo staju u kolonu na Lučkom i putuju u južne krajeve.

Ok, ne baš svi… Postoji nekolicina nas koji se u kolovozu pakiramo sasvim drugačije. Pregrijana, jer je vani 30+, usred kolovoza u svoj planinarski ruksak guram hard shell, pernatu jaknu, dereze, šraubu, kačim cepin, uže… Po n-ti put provjeravam popis, dok mi znoj sa čela kaplje po ruksaku. Jedino krema za sunčanje na popisu (i u ruksaku) daje naslutiti da je moooožda ljeto….

Kada je sve u ruksaku, nabacujem ga na leđa, i kao svaki put, tako i ovaj, prolazi mi kroz glavu: pa on mene zanosi dok ga stavljam na sebe, kako će to bit za nosit… Ne važem ga, nema smisla, bolje da ne znam koliko je težak, ionako ništa ne smijem izvaditi.

Monte Rosa, grand finale našeg tečaja! Ne mogu taj masiv bolje opisati od načina na koji je to napravio P. Cognetti u djelu Osam planina. Pa kaže:

'' 'Pa ne zove se Rosa jer je ružičast', rekao je. 'Potječe od drevne riječi koja znači ledenjak. Ledena planina.' Zatim bi mi nabrojio sve četiritisućnjake od istoka do zapada, svaki put ispočetka, jer prije nego što se uspneš na njih, važno ih je naučiti prepoznavati i dugo ih priželjkivati: skroman vrh Punta Giordani, Piramide Vincent koji ga nadvisuje, Balmenhorn na kojem se uzdiže velik Krist vrhova, Parrot s tako blagim profilom da se gotovo ne vidi; zatim plemenite vrhove Gnifetti, Zumstein, Dufour, tri zašiljene sestre, dva Lyskamma i greben koji ih spaja, izjelicu ljudi, naposljetku elegantan Kastorov val, nabusit Poluks, usjek Crne stijene, vrhove Breithorn bezazlena izgleda. I posljednji, na zapadu, isklesan i usamljen, Cervino koji moj otac zove Velika Glavica kao da je neka njegova stara tetka. ''

Put do Monte Rose je prilično dug i svaki auto smišlja najbolju kombinaciju za sebe. Uglavnom je to bilo odvoziti dio, prespavati negdje po putu i nastaviti do cilja.

Cilj, točnije start, je Staffal. Oko 11:00 h (manje-više 😊) se svi nalazimo na prvoj postaji žice koja će nas kroz svoja 3 segmenta podići sa 1825 mnv na 3275 mnv, uštedjet će našim nogama i plućima oko 1450 mnv napora i time, nadamo se, pomoći našoj aklimatizaciji.

Gdje žica prestaje, snaga i karakter počinju! Iskrcavamo se iz žičare, trpamo ruksake na leđa, sve po sebi dobro privezujemo i kopčamo i započinjemo svoje prve korake na već ozbiljnoj visini od preko 3200 mnv.

Pod nogama se izmjenjuje kamenit i zaleđeno/kamenit teren. Gazimo po malim bujicama vode koje jure nizbrdo ispod i preko ledeno-kamenitog terena i preko naših gojzerica. Nakon 40-ak minuta hoda ispred nas na stijeni je se pojavljuje dom, Capanna Gnifetti (3647 mnv). Dijeli nas samo jedno prečenje po ledu koji je prilično mekan jer je prošlo podne. Spremno stavljamo dereze, uzimamo cepine i sigurnim korakom prolazimo do malo strmije stijene osigurane užetom, sajlom i ljestvama. Ovaj dio s ljestvama možda je pretenciozno nazvati ''osiguranim'' jer kad me lagano zaljuljaju i izbace iz ravnoteže pomislim: da sam htjela Gardaland, bila bi na drugom dijelu Italije, šta je ovo?!? Dobro, pretjerujem malo, naravno, ljestve te samo natjeraju na malo koncentriraniji prelazak i bolji balans.

Dolazimo na dom, ne pretjerano umorni jer je uspon bio dovoljno kratak i lagan da se u nama zadržao samo osjećaj užitka. Uživamo u pogledu s terase doma, a još više u pogledu na ledenjak iz WC-a doma, hidriramo se i sređujemo prve dojmove. Osim brojeva ispisanih na domu, gubitak daha pri usponu stepenicama do spavaonica podsjeća nas da smo već na ozbiljnoj nadmorskoj visini. Smještamo se u četveroetažnim spavaonicama i spuštamo se na večeru.

18:45 h, večera! Gastrodoživalj na ovom domu je stvarno doživljaj! Večera servirana u 4 slijeda, pritom se u gotovom svakom slijedu moglo tražiti repete, nikoga nije ostavila niti ravnodušnim niti gladnim.

Nakon večere Marko i Matija nas obavještavaju da je start planiran za 05:00 h ispred, točnije iza doma. Nakon kratkog druženja, svi se spremamo na spavanje, da bi bili što odmorniji za sutra. Nekima to polazi bolje za rukom, nekima lošije, a nekima nikako. Legnem na trbuh, nedostaje mi zraka. Okrenem se na leđa, nemam zraka. Na bok, ne valja. Prebacujem ruku nekako preko glave, kao da mi se prsni koš raširi (mislim da je više bio psihološki efekt 😊), da mogu više udahnuti, ali i dalje kao da mi nije dovoljno. Svaki treći put kao da želim duboko udahnuti da nadoknadim taj nedostatak. Nema zraka, nema spavanja, noć traje vječno. Ustajem bez alarma, neispavana, pomalo nervozna zbog izostanka barem malo sna. Po zvukovima u sobi i u razgovorima vidim da niti ostatak grupe nije baš nešto super spavao. Brzinski doručak, oblačenje i pokret. Rešetkastim, metalnim stepenicama se penjemo prema ledenjaku iza doma. Nakon što mi se obje dereze zaglave u rešetke stepenica i više ih ne mogu iščupati, dolazi do kulminacije moje noćašnje nervoze, sjedam na stepenice i uz nekoliko psovki se ispetljavam, istrpam svu nervozu na tim stepenicama, ustajem i spuštam se na ledenjak.

Navezani, krećemo prema svojim prvim četiritisućnjacima. Ujutro, na startu, nema pretjeranog uzbuđenja, većina nas je u polusnu ili se bori s vlastitim psihičkim i/ili fizičkim demonima, ali korak po korak, postaje nam sve bolje i bolje. Sunce se podiže, razdanjuje se, lagano gasimo naglavne lampe i uz uzdahe oduševljenja uživamo u prizorima koji se otvaraju pred nama. Nepregledni ledenjak obasjan jutarnjim suncem i izbrazdan impresivnim špaltama. Vau! Jedan od onih trenutaka u kojima se osjećaš veličanstveno jer su te tvoje noge dovele tu gdje jesi i imaš priliku ''iz prvog reda'' uživati u svemu oko sebe, a istovremeno se osjećaš malo i nemoćno spram grdosije na kojoj stojiš. Uz divljenje, preplavljuje me i osjećaj pozitivnog strahopoštovanja.

Prekoračujemo, preskačemo šplate i špaltice, natežemo uže, popuštamo uže i pazimo jedni na druge. Sve prolazi u najboljem redu, svi se osjećamo manje-više ok. Obzirom da sada već raspolažemo nekim znanjima i iskustvima koje smo stekli tokom tečaja, primjećujemo i komentiramo greške u turističkim navezima koji gore-dolje prolaze pored nas.

Tog prvog aklimatizacijskog dana svi smo uspješno popeli svoje prve četiritisućnjake. Penjali su se Piramide Vincent (4215), Balmenhorn (4167 mnv), Corno Nero (4322 mnv), Ludwigshohe (4344 mnv). Neki su popeli sva četiri, a neki dio od navedenih.

Spuštamo se natrag na dom, ciljamo da su svi navezi na domu do cca 13:00 h, kako bi izbjegli standardno loše vrijeme u poslijepodnevnim satima. Umorni i sretni, navez po navez se skuplja u domu. Vrijeme kratimo kartaškim igrama, neki već lagano ili jače osjećaju simptome zbog visine na kojoj se nalazimo, ali svi se nekako nosimo s time, za sada nije ništa alarmantno niti neočekivano.

Večera, dogovor da startamo sutradan u 04:00 h i pospremamo se u krevete. Pokušaj spavanja, drugi put! Ovaj put računam da će prethodno neprospavana noć i umor od hodanja raditi u moju korist i da ću se samo srušit u san. Ali prevara. Agonija kreće ispočetka. Ne mogu pronaći položaj u kojem imam dovoljno zraka, i dalje konstantno želim udahnuti dublje i više. Još jedna neprospavana noć.

Opet, ustajanje bez alarma uz laganu glavobolju. Komešanje po sobi, zdravstveni karton grupe se nešto pogoršao od sinoć. Četvero članova se ne osjeća dobro i nije spremno za start. Glavobolje i probavni problemi staju im na put. Ostaju na domu odmoriti i oporavljati se. Zbog gubitka dijela članova za današnji uspon, preslaguju se navezi i startamo na vrijeme.

Krenuli smo, navez po navez, u laganom tempu, da ne trošimo više snage nego je potrebno, dug put i visok cilj je pred nama. Sve mi je nekako teže nego jučer, umornija sam, nedostaje mi zraka, a ne bi smjelo, ne idemo brzo. Malo ispod vrhova gdje smo bili dan ranije, javlja mi se prva pomisao o odustajanju, ali uz kratki analizu i razgovor nastavljamo dalje.

Piramide Vincent je sad već malo iza nas, sunce se diglo, razdanilo se, ali meni se pomračilo. Uz disanje, koje mi je još teže nego što je bilo, iako je naš tempo još sporiji, i glavobolju, pritišće me i mučnina i sveopći osjećaj težine i nemoći. Pokušam reći navezu da stanemo, iako bi zapravo samo trebala stati  da se uže nategne, i sve bi bilo jasno. U svom pokušaju ne mogu to reći dovoljno glasno, a kao da nemam snage ponoviti, gubim dah, stajem, uže se zateže, a ja se raspadam. Otkopčavam ruksak na prsima, u želji da time dobijem više zraka, a suze kreću u potocima, sjedam na snijeg. Plač, koji nisam mogla suzdržati, naravno, samo otežava problem s disanjem. Katrin mi daje čaj, Dugy mi pruža bombone, Mate me tješi, svi dolaze i pitaju šta mi treba, šta mi je, kako sam. Pijem čaj, uzimam bombone i kroz plač govorim da meni treba samo zraka. Smirujem se, prestajem plakat, dolazim do više zraka. Razgovaramo, Dugy me pokušava ohrabrit i motivirat i govori da smo prošli 2/3, da nema potreba da itko odustaje, da ćemo usporiti koliko god treba. Katrin, Mate i Andreja govore da idemo dolje ''iz ovih stopa'' ako mi je preteško i ako ne mogu, bez ikakva razmišljanja. Uz muke i unutarnje lomljenje, nastavljamo dalje.

Dolazimo na sedlo, u daljini se sad jasno vidi s lijeve strane Zumsteinspitze (4563 mnv) i s desne strane Signalkuppe i Capanna Margherite na njemu, planinarski dom na najvišoj nadmorskoj visini u Europi. Ispred nas kreće lagana nizbrdica i ravni teren. Hodam, mučim se i po tom laganom terenu. Ponovno stajem i u suzama odlučujem da definitivno odustajem, danas za mene nije taj dan. Teško mi je, teško mi je odustati, ali u tom trenutku mi se jedino ta odluka čini racionalnom. Matija me tješi i dogovara nove kombinacije naveza. U tom trenutku najviše mi je žao što sa sobom povlačim Matiju i Andreju, jer nas treba minimalno troje u navez za siguran spust. Znam da im nije problem, i da to tako treba biti, i da bi ja učinila isto bez ikakvog žala za propuštenim, ali svejedno mi je žao što oni propuštaju uspon. Matija i Andreja, HVALA!

Prevezujemo se i krećemo u spust, ostatak ekipe nastavlja uspon prema vrhu. Prodisala sam na oko 3800-3900, mučnina i glavobolja su ostale, ali već to što imam više zraka mi je bilo dovoljno da se osjećam bolje. Dolazimo do doma, prepričavam dojmove i događaje četvorki koja je jutros ostala na domu. Hvatamo sunce i oporavljamo se fizički i psihički.

Za ostatak izvještaja, štafetu predajem Mihi i Pauli, oni će najbolje iz prve ruke opisati ostatak događanja…

Bilo je rano, oko 3 sata. Spavao sam relativno u redu, budim se i s najvećim osmijehom na licu pozdravljam ljude. Doručak u ovim satima izgleda neprirodno - tjeraš se jesti čim više, jer trebat će ti, ali tijelo spava, metabolizam ni ne pomišlja na budnost, kamoli na hranu. Ipak do 4 smo bili spremni i krenuli smo. U zraku je neka energija, posljednji uspon tečaja koji traje od početka godine. Gegamo se i nakon uspona koji je prerastao u danji, lagano priznajemo da nam je hladno. Susrećemo Marinin navez i tu preslagujemo naveze iz već navedenih razloga. Ovdje se susrećemo s planiranim okolnostima. Iako je bio dan, mi smo u sjeni planine. Jako je hladno i koliko god brzo smo izveli tu operaciju, jedva sam dočekao da se krenemo opet gibati i malo ugrijati. Ugrijali smo se tek na sedlu ispod doma gdje smo konačno uhvatili sunce. Povremeno bi se okrenuli da vidimo kako navez s Marinom napreduje u spustu, i kad smo se uvjerili da su dobro, prepustili smo se čarima bjeline.

U domu Capanna Margherite ima dovoljno mjesta, ali se sva sila visokogoraca slije u njega pa i taj prostor postaje skučen. Oni malo gladniji naručuju pizzu, većina nas samo kavu. Prizora za uživanje je bilo na pretek, od pogleda na samu liticu na kojoj je dom sagrađen do Matterhorna u daljini (blizini). Nakon opuštanja, hrane i odmora te susreta s jednim od zanimljivijih WC patenata za “puštanje” vode, ponovo na sebe stavljamo svu opremu i krećemo spust. Tu smo ponovo preslagivali naveze jer je šestorica nas odlučila popeti još i Zumsteinspitze. U trećem navezu za ovaj dan sam po drugi put prvi. Osobno najviše volim biti ili prvi ili negdje u sredini (ma da je biti zadnji “najopuštenije”). Nedostatak toga kad si prvi je, pa, ponekad se osobe iza tebe zbog umora malo previše “oslanjaju” na to uže, pa uz sebe, svoj ruksak, coil oko vrata, odjednom vučem još dodatnih ne znam koliko kila. To je u redu jer mi motivaciju za to daje skupina neiskusnih planinara vođenih od vodiča s kojima ulazimo u verbalni konflikt oko toga tko je koga trebao pričekati. Manjak kisika ruši prag tolerancije i ovakve stvari su uobičajene pa nitko tome ne pridaje previše pažnje, idemo do vrha. Snijeg je već počeo popuštati pa smo morali požuriti. Prije samog vrha dodatno se osiguravamo užetom oko kamena. Par slika i krećemo dolje!

Dvadesetak minuta kasnije, Niđo zaustavlja navez da uslika oko sebe. U tom trenu čuje se lomljenje leda i pogledom ulijevo vidimo ogromne blokove leda kako padaju i kreću prema nama. Blokovi prolaze nekih 30 metara ispred nas (kroz blagi zlijeb), pa komentiramo kako je dobro da je Niđo odlučio slikati baš tad. Nastavljamo spust i umor je sve izraženiji. Radimo pauze sve češće. Tu jedem ostatak orašastih plodova da povratim nešto energije. Počinjem razmišljati o tome kako se osjećam napuhnuto i spust lagano postaje agonija. Negdje na tri četvrtine puta do doma tijelo mi daje znakove da bi ovaj navez mogao postati jako veseo ako se ne vratimo u dom čim prije.

Dolazimo do već nam poznatih špalti i tu uviđamo helikopter kako traži nekog. Helikopter se neko vrijeme zadržao ponad nas pa mu dajemo signal da mi ne trebamo pomoć (jedna ruka gore ukoso, jedna ruka dolje ukoso). Malo dalje vidimo skupinu ljudi i unesrećenu osobu do koje se iz helikoptera spušta spasitelj. Helikopter radi krug, dok za to vrijeme spasitelj veže sebe i unesrećenog. Pri povratku helikoptera, vitlo ih podiže i helikopter odlazi. Mi smo se tada nalazili nekih 30 m dalje od elisa, ali je puhalo pošteno. Tu sam prvi put iskusio kakav pritisak stvaraju elise. Ostalo nam je nekih pola sata do doma, meni je postajalo sve mučnije. Tu vodim mentalne bitke da ostanem priseban, ali mi nije jasno kako mi postaje sve gore, a idemo sve niže. Tu smo skrenuli pogrešno (ma da je staza bila dobro utabana) i imali smo opciju ili vraćanja i uspona ili kretati se dio paralelno sa pukotinama. To inače nije baš najpametnije, ali Dugy na temelju boje snijega procjenjuje da je podloga stabilna i tako smo se vratili na pravi put.

Uskoro smo se i vratili do početne točke gdje sa sebe konačno, nakon skoro 10 sati skidamo svu opremu. Matej i ja ostajemo zadnji i namatamo uže. Pri povratku u dom umirao sam od gladi, a ujedno nisam imao tek. Odlučio sam se pojesti nešto lagano i naručujem juhu (juha od 17 eura, nije baš jeftino). Nakon neke pete žlice osjetio sam svima poznat osjećaj kojeg uglavnom poprate misli “o ne!”. Ustajem i odlazim do toaleta koji je, naravno, na najvišem katu. Jedva uspijevam doći do njega i tu je sve počelo. Ostatak podneva u mutnom mi je sjećanju između epizoda povraćanja i dehidracije koja je vjerojatno najjača koju sam ikad iskusio. Nakon toliko napora, točno što tijelo treba je izgubiti svaku kap tekućine koju ima u zalihi, na ovaj, ili onaj način. Nekako dolazim u sobu, koju smo već tad prozvali bolničkim krilom, skoro svi smo onesposobljeni. Paula zapomaže ima li netko toplomjer. Leo također leži u krevetu, traži tabletu od Drageca. Mia nudi savjet koji je njoj pomogao - popij Coca Cole.

U nekom trenu, pala je odluka. Paula i ja idemo u bolnicu jer smo evidentno nesposobni za spust. Na toj visini nema odmora dok se ne aklimatiziraš, a spust ne možeš raditi ako te WC zove svako malo. A niš, zovi helikopter!

Od toga da helikopter dolazi za 10 minuta ispalo je da je došao već kad je pala noć (nešto prije pola 10). Do onda nam je bilo nešto bolje, ali svejedno smo morali dolje. Prizor dolaska helikoptera ostat će mi u sjećanju doživotno. Reflektor osvjetljava glečer dok dolazi, helikopter slijeće na heliopad. I tek tu sam osjetio silinu vjetra koju generiraju elise. Po drugi put danas, ali ovaj put iz prve ruke. Ulazimo unutra i - polijećemo!

Let je bio jako zanimljiv. Unutrašnjost helikoptera izgleda kao space shuttle, ima mjesta za osmero ljudi, i mjesta za lezanje, a ta čast pripala je Pauli. Ne znam koliko još mjesta ima u kabini. Sve u svemu, let je ugodan, ali glasan. Dobili smo prigušivače za uši. Ispunili smo papire s osnovnim podatcima, za osiguranje nas nije pitao nitko. Sletjeli smo na aerodrom gdje su nam samo pokazali “idite tamo”, pa smo mi otišli - tamo. Tamo je došao kombi hitne pomoći koji nas vodi u bolnicu. Zaprimili su nas brzo i dali nam narukvice s brojevima. Neću reći puno o iskustvu u ovoj bolnici (Unita Sanitaria Locale delle Valle D'Aosta), osim da su nas zaprimili malo prije 22 sata u subotu, a obradili ujutro u nedjelju. Proveli smo noć spavajući u kolicima i na klupama. Infuziju sam primio bez dezinfekcije ruke.

Dok smo mi mučili muke s otpusnim papirima, ekipa se je već lagano spustila. Prerasporedili su se po automobilima i Mia i Mirela kreću do nas da nas pokupe. Paula i ja smo odlučili nešto pojesti jer bi to bilo pametno. Nakon uspješnog doručka, čekamo cure na klupi gdje sam ja zaspao, a Paula je rekla da nas je skupina policajaca zanimljivo promatrala.

Sve u svemu sa zadnjeg izleta doma nosim svu opremu koju sam i ponio, manje uže koje je završilo kod Mateja, narukvicu iz bolnice i suvenir koji sam kupio dok smo čekali prijevoz. E da, i žeton za dom izgubljen tokom prethodnog izleta na Großvenediger kojeg sam pronašao u prvoj pomoći.

Visokogorstvo je zaista nešto drugačije. Nisam ni pomislio odustati od ovakvih izleta ni kad mi je bilo najgore. Tečaj je, uz sve poteškoće koje su nas snašle na zadnjem izletu, završio jako uspješno, a Paula i ja smo ga bome završili u stilu.

Paula Jozić
Mihael Varga
Marina Pavlić