Grossvenediger je četvrta najviša planina u Austriji (3666 mnv), druga u Visokim Tauernima, gdje je nadmašuje samo Grossglockner. Grossvenediger je samo središte Venediger grupe (najzapadniji i s 1050 km² najveći dio Visokih Tauerna). Vrh je granica austrijskih pokrajina Salzburga i Tirola (izolirani istočni dio). Iako se ledenjaci ovdje tope kao i svugdje, to je i dalje čista ledenjačka planina. Schlaten-Kees ("Kees" je lokalni naziv za ledenjake) doseže do vrha i pruža tehnički vrlo lagan uspon pješice ili na skijama. Generacije planinara penjale su se na Grossvenediger kao svoju prvu visoku ledenjačku planinu. (izvor)
Još jedan ledenjački izlet znači dugačko putovanje autom kako bi dosegli egzotične krajeve gdje ti ledenjaci još uvijek obitavaju, s po nekim trendovima i procjenama, još samo nekoliko godina. S obzirom kako je nedjelja prvi dan izleta, neki od nas se odlučuju pokrenuti u subotu te pohoditi Dobratschu i prespavati nešto bliže početnoj točci uspona prema Kürsingerhütte, dok se drugi odlučuju za drastičniji pristup pa kreću iz Zagreba isti dan. Nekoliko dana prije, prognoza nam se zaprijetila grmljavinskim nevremenom što se zadržalo sve do početka uspona. Zbog toga, pružile su nam se alternative koje su uključivale taksi prijevoz od parkinga do donje stanice žičare (18 Eura po glavi) te korištenje žičare za podizanje ruksaka do samog doma. Dio nas je iskoristio priliku pa si skratio put taksijem, a dio je ostao ustrajan i pješačio od samog parkinga. Prognoza se na kraju pokazala pesimističnom te nismo taj dan iskusili kišu i grmljavinu na otvorenom kamenom terenu. Po dolasku na dom, susrećemo voditelje koji su tamo došli dan ranije kako bi izvidili teren te radimo dodatne vježbe penjanja korištenjem frendova i spuštanja/absail na stijeni iznad doma.
Drugi dan krećemo na ledenjačke vježbe nešto ranije jer su također najavili loše vrijeme nakon podneva, što je vrlo uobičajeno za visoke planine. Od doma se spuštamo prema kraju ledenjaka koji se konstantno otapa te s vremena na vrijeme u potok koji se cijedi ispod njega otpusti koju gormadu leda, iz ledene špilje na ivici, stvarajući zastrašujući prasak i valove koji nose druge omanje komade leda. Do njega smo propadali u mješavinu pijeska i blata te smo morali birati sigurno i veliko kamenje kako bi preskakivali s jednog kamena na drugi da bi izbjegli agoniju prljavih visokogorskih gojzerica. Vježbe započinju sa hodanjem u derezama po strmom nagibu, zatim se uz osiguranje penjemo sa cepinom i derezama uz skoro pa okomiti ledeni zid. Pokušavamo to isto uspeti služeći se dvama cepinima. Finalna vježba bila je izvlačenje osobe iz ledenjačke pukotine gdje je svatko od nas prošao kroz ulogu osobe koja je svojom težinom visila i predstavljala osobu u neugodnoj situaciji, kroz ulogu osobe koja je bila prva do unesrećene osobe te izrađivala sidrište, te kroz ulogu osobe koja je na kraju naveza pomagala zadržati navez na mjestu. Po završetku vježbi vraćamo se relativno rano do doma te nastavljamo druženje uz belu i exploding kittens, kartašku društvenu igru. I ovog puta nas je loša prognoza zaobišla.
Treći dan je vrijeme za pohoditi Grossvenediger, nakon što smo prošli sve tehnike potrebne za kretanje na ledenjaku te nako što smo se dovoljno aklimatizirali. Jutarnji polazak zakazan je u 4 sata te smo svi spremni ispred ulaza. Laganim korakom krećemo preko stijenovite staze prema ledenjaku koji traje nešto više od sat vremena. Već se počelo lagano daniti, kad se najednom začuo jauk. Jedna članica se spotaknula na kamen te se na svu sreću strmoglavila na širem dijelu puta te samo natukla nogu. Uz pomoć jednog od voditelja vratila se nazad do doma a mi smo uz ostale austrijske naveze počeli stavljati ledenjačku opremu i slagati se u naveze. S obzirom da smo bili zadnji, a puno brži od ostalih austrijskih naveza, do izražaja je opet došla njihova nekultura i sebičnost, te nas nisu htijeli propustiti i morali smo se po dubokom snijegu prestizati, na našu muku. Čitav uspon smo porveli u magli. Na jednom dijelu vjetar je mahnito puhao te nas tjerao da se brže uspnemo do vrha. Vrh smo zapazili tek nekoliko metara prije, jer ga je gusta magla dobrano sakrila, što nam je činilo još veću borbu pri usponu jer nismo mogli vizualizirati naš cilj. Nakon par fotki odmah krećemo prema dolje, a u suprotnom smjeru nam u susret dolazi još jedan naš navez koji na engleskom započinje razgovor sa našim članom, jer je toliko gusta magla da su pretpostavili kako smo mi neki lokalci pa im možemo pomoći pokazati cilj, koji je bio samo nekoliko metara iza nas. Na spustu snijeg nas je držao, preskakali smo potencijalne špalte i svi smo relativno brzo došli do doma te uz kavu i radler nastavili sa kartanjem mački koje eksplodiraju.
Četvrti dan je dan povratka doma. Večer prije rezerviramo taksi kombi koji bi nas trebao pokupiti na donjoj stanici žičare jer je najavljena kiša čitav dan. S obzirom kako smo se već navikli dizati rano, svi smo skoro već na ranom doručku i promatramo kroz prozor kišu koje još nema te donosimo odluku o otkazivanju taksija i ranijem polasku. Stavljamo svoje pojaseve i paničare te krećemo preko ferate dolje. Staza je jako skliska jer se nalazimo u nekoj vrsti magle koja više izgleda kao da smo u oblaku i sitno roska, ali s obzirom na svu sigurnosnu opremu, čini se kao bolji izbor nego normalna staza koja je također skliska ali ona nema sajle na koje se možemo osigurati. Po spustu do donje stanice žičare nastavljamo pješice sve do parkinga jer se pred nama pogledi otvaraju u trenutku kada smo se spustili ispod oblaka. Pred nama se nacrtala neopisivo očaravajuća priroda, i neko stado ovaca isto. Putem stajemo do jednog planinarskog doma te nakon kave dovlačimo naše teške ruksake do auta koji nas kotrlja sve do Zagreba.
Dragan Skorosavljević
karta uspona na Grossvenediger
Kürsingerhütte
Ogroman planianrski dom smješten na 2558 metara nadmorske visine kapaciteta 150 kreveta. Do njega je moguće doći iz doline stazom koja se račva blizu donje stanice žičare po kojoj možete poslati svoje stvari, cijena je 5 Eura po osobi. Prva staza je normalna staza koja ima po sebi sajle kao rukohvat na izloženim i opasnijm dijelovima, dok druga vodi preko ferate ocijene A i na dijelove ocijene B. Prilikom prijave u sam dom, plaćamo polupansion u cijelosti te dobivamo narukvicu sa brojem na kojega tijekom našeg čitavog boravka naručujemo hranu i pića, a po odlasku plaćamo sav taj ceh. Ekipa koja tamo radi je vrlo uslužna i vesela, unatoč velikom broju planinara. Izvedba večere je vrlo spora, ali je večera vrlo dobra, slijed od juhe, glavnog jela te deserta. Za doručak smo imali različite salame i namaze. Tuš je isto dostupan i plaća se.
