Za posljednju ne-glečersku destinaciju odabran je nacionalni park Paklenica. Izlet je zamišljen kao dio naše edukacije, ali ne odmaže ni sama ljepota lokacije, pogotovo u ovo doba godine (proljeće), pa nije bilo lako smisliti opravdan razlog izostanka što se i vidjelo na prisustvu svih školaraca osim “onog koji kasni”.
Voditelji tečaja, par instruktora, dio školaraca i svi oni koji se ne vole budit rano su otišli dan prije (petak) izvidit situaciju te zauzet mjesta u kampu (Kamp “Nacionalni park”: sadržaj 3/10, lokacija 8/10) iako nije bilo gužve. Par dana prije i taj petak do popodne prognoza nije išla u korist, ali južina se pretvorila u buru te kiša prestala tako da su nas dočekale suhe stijene sutradan. Naš auto voli alpski start tako da je buđenje bilo u kasnih 04:00 te dogovor da je pokret prema Paklenici u 05:00 s parkinga Arene. Jedine žive ljude koje smo sreli su bili naši kolege koji su čekali svog vozača. Bez gužve na autocesti smo došli relativno brzo do kako drugi kažu “legendarnog” restorana Dinko (ili je sam vlasnik legenda!?). Kako je start zakazan u 08:15 imali smo vremena za kavicu ili dve. Auto po auto su počeli i ostali pristizat, svako u svom ritmu. Kad smo se svi okupili Matija i Marko su nas podijelili u dvije grupe te onda u naveze po tri i jedan navez s dvije osobe. Podijelili su Motorole (walkie-talkie) zbog lakše komunikacije između članova naveza. Iako smo svi bili na istom kanalu, nažalost, nije bilo nikakvih šala. Valjda jer je sama aktivnost ozbiljna pa zahtjeva i takve sudionike. Potrpali smo se po autima te krenuli prema ulazu u nacionalni park. Kupili trodnevne karte (12 EUR po osobi s planinarskom iskaznicom) te dvije dnevne za automobil (5 EUR dan). Parkirali nedaleko od ulaza, krenuli s oblačenjem opreme, pregledavanjem užadi i prvotnim dogovorima s članovima svog naveza.
Grupa predvođena Matijom krenula u smjer “Oliver Dragojević”, dojmove tog smjera ostavljam kolegi koji je i sudjelovao u njemu. Intervju možete u cijelosti pročitati u nastavku izvještaja. Marko je poveo našu grupu u potrazi za početkom smjera “Desno rebro”. Dug je 200m i ocijenjen s trojkom. Nakon kraće avanture preko potoka i sipara nađen je start. Nakon provjere opreme i ostalih tehnikalija prvi “navez” od troje ljudi je krenuo u smjer. Dok smo čekali da Marko ispenje i postavi osiguranja, upoznali smo se i vidjeli u praksi par alpinističkih spravica za međuosiguranje, friendovi i čokovi.
Nakon kraćeg vremena došli je vrijeme i za našu ekipu da krene uzbrdo. Ljubo je poveo (hvala na povjerenju kod osiguranja, iako je tu osiguranje bilo pro forma), ja za njim, a kako smo bili zadnji, Paula je dobila zadatak da pokupi osiguranja. S minimalnim iskustvom u penjanju i s penjačicama na sebi ovaj smjer je taman za početnike. Uz laganu rekreaciju stigli smo i uživati u okolini te samo aktivnosti te iskoristiti u praksi znanja i vještine koje smo prethodnih tjedana radili na vježbama. Nakon par dužina koje nisu bile zahtjevne uz par detalja (čisto da se ne opustimo skroz) stigao je red i na zadnju. Primjetio sam da navezi ne penju istom tehnikom, tj. za razliku od našeg gdje prvi ima samo jedno uže i nakon što dođe do sidrišta osigurava drugog koji otkopčava uže prvog i stavlja svoje uže s kojim će osiguravati trećeg, ostali su prebacili više posla prvom koji je vukao dva užeta te oba stavljao na osiguranje, a kasnije je svaki penjač svoje otkapčao (nadam se da nisam ovaj dio zasr*o, prošlo je već neko vrijeme). Na vrhu najlakše dužine okupila se ekipa, po reakcijama bih se dalo zaključit da već neko vrijeme čekaju i da im je pomalo dosadno. Sva sreća našli smo rješenje, treba namotati užad i krenuti predivnim neukroćenim siparom nazad prema potoku. Prije početka spusta otkriva se prekrasan pogled na Pag, Starigrad te okolno more i obalumozda ovaj kanal ima i ime , ali ne znan).
Svi su se sretno spustili te smo se skupili po autima te krenuli dublje u park. Ekipa je izrazila želju za penjanjem tako da smo otišli do najpopularnijeg dijela parka te se rastali tu. Dok su oni penjali ili pokušavali par nas je otišlo u obližnji dućan na slaju i kavu (nismo imali posljedice). Nakon nekog vremena stigla je i ekipa iz drugog smjera. Da vidimo kako je njima bilo.
Mate: Bok Matej, kako si? Jesi se oporavio od izleta (iako je prošlo misec dana)?
Matej: Pozdrav Mate, toliko kasnimo s izvještajem da smo u međuvremenu odradili i prvi glečerski izlet, te se sam se uspio odmoriti i od njega!
Mate: Možeš li nam ispričati kako je bilo tebi i vašoj grupi dok ste gazili satima po legendarnom pjevaču Oliveru Dragojeviću?
Matej: Smjer Oliver Dragojević dugačak je 150 metara, ocjene 3. Ima 6 dužina, 3 klina, te je prikladan za totalne početnike do te mjere da se penje u gojzama. Zbog toga što se penje bez penjačica, te što dužina od 150 metara nije zvučala impresivno, mislio sam da ćemo ga pregaziti ko plitak potok, te da ću za sat dva piti pivu u kampu. Međutim alpinističke iskusnjare Andreja i Darija odma na početku razbijaju iluziju o brzom prolasku kroz smjer i govore kako će ovo biti mučenje i trajati cijeli dan. Prvi u smjer ulazi Matija sa svojim navezom te izrađuje sidrišta i postavlja međuosiguranja. Nakon što je popeo prvu dužinu i napravio sidrište, školarcima je demonstrirao pravilnu tehniku komunikacije u penjačkom navezu, te se s vrha gromoglasno zagalamio: “Drageeec pusti osiguranjeeee”. Nakon što je Matijin navez savladao prvu dužinu, dolazi na red i naš navez u kojem je Marina penjala prva, ja drugi, a Katrin treća. Nakon što sam ispenjao prvu dužinu, skužio sam zašto penjem drugi. Dolaskom na sidrište Marina mi je priopčila da sam ja kakti neko muško i da ću ja vući uže gore. Na početku sam mislio kako će to biti mačji kašalj, ali tamo negdje oko četvrte dužine sam skužio da nije baš tako jednostavno vući debelo uže po položenom grebenu jer se stvara dosta trenja. Na trećoj dužini već lagano postaje vruće, stvaraju se gužve na sidrištima i sve mi je jasnije da su Andreja i Darija bile u pravu i da će ovo sve skupa potrajati. Ali šta je tu je, dok čekamo uživamo u pogledu na more i sanjamo o hladnoj pivi poslije penjanja. Napokon, nakon 4:10h Matija javlja da je prvi navez izašao iz smjera. Nedugo nakon toga i naš navez izlazi iz smjera te se smješta u hlad i čekamo da svi navezi završe, te se nakon toga spuštamo do auta i odlazimo do kanjona gdje je ekipa koja je penjala “Desno rebro”. Osim “naših” tu je bio i tečaj AO našeg društva.
Nakon večere, povratka u kamp i postavljanja šatora ekipa se skupila na obližnjoj plaži te prepričavala najzanimljivije događaje tog dana uz lagano konzumiranje poroka te Matejevu kobasicu od divljači. Sutradan je bio slobodan dan, tj. mogli smo raditi što nas je volja. Počeo je tako da su se svi okupili ispred Mijinog dvorca te je dotična pekla palačinke i ovim putem joj se svi opet zahvaljuju iako je bilo premalo bijele lino lade :(.
Nakon još jedne kave kod Dinka dio ekipe u kojoj sam ja bio je krenuo prema Anića Kuku. Jedna polovica nas je krenula nazad prema autu, a druga nastavila dalje prema Lugarnici (nisam siguran jel ovo istina, ali ajmo rec da su išli tamo). Naš posjet Paklenici tu završava, da budemo još zadovoljniji otišli smo na pečenu ribu kod, kako mi se čini, jedinog ugostitelja u okolici pa se tu već treći put spominje. Putem prema Anića Kuku smo sreli Mateja i Grofa koji kažu da idu još malo penjati s ostatkom ekipe koja od početka dana to radi.
Mate: Dok smo mi uživali u ribi i izbjegavajući gužvu na A1 vi ste otišli penjati. Reci nam malo o tom događaju.
Matej: Nakon povratka s Anića kuka, Grof i ja odlazimo u sektor Baltazar, u kojem Marko, Matija, Mija, Mihael i Ana već penju od jutra. Sektor je na super mjestu jer je cijelo vrijeme u hladu i obiluje smjerovima koji su prikladni za početnike poput mene. Grof odlazi kuhati kavu za ekipu, a ja navlačim penjačice i odlazim penjati par smjerova koje su Matija i Marko postavili, a koji su prikladni mojem stupnju penjačke (ne)vještine. Nakon cjelodnevnog penjanja, druženja i zezancije odlazimo u konobu Marasović na zasluženu večeru.
Kad sumiramo cijeli vikend bio je to jedan opuštajući i jako ugodan vikend, bez snijega, velikog fizičkog napora ili smrzavanja. P
ogotovo ako ga usporedimo s dosadašnjim izletima. U sljedećem izvještaju možete čitati kako smo se proveli na svom prvom glečerskom iskustvu. To bi bilo sve od M&M2 Zdravi i veseli bili.
Mate i Matej
