8. izlet VGT-a: Crnopac i Tulove grede

Ovaj izvještaj posvećujem Niđi, koji nam je dan-dva prije polaska slao ovakve fotke iz bolnice, samo što su njegove bile prave, i radi konteksta - trebale smo biti s njim u autu.

Suđen nam je ipak bio Nikola, ali Buljan; kad su se on i Renata upisali u tablicu, odmah se sretno ubacujemo njima.

Cilj prvog dana - Via ferrata Bat, Crnopac - težine C/D i dužine malo preko 750 metara. Vani je + milijun stupnjeva. Tovarimo ruksake, okitimo ih lopatama i sondama kako bi pokazali ostalim planinarima da smo mi ozbiljna ekipa spremna na sve. Žolne nismo uzeli.

Marina uzima vodstvo, ona je već tamo bila. Nakon prvog upitnog skretanja, Marina gubi vodstvo. Dolazimo do ulaza u ferratu. Nekima je prvi put na ferrati, Marko pazi na njih. Moguće i drugi, ali vidim samo Marka. Ispred mene je Varga, komentiramo nelogičnost nekih dijelova ferrate dok je on pokušava popeti bez korištenja sajle u čemu dobrano i uspijeva. Valjda zbog dodatnog izazova, imam dojam da su klinovi i sajle postavljeni taman tako da ne možeš ići najlakšim putem, nego pola metra sa strane. Dobro, i neki sportići su takvi. Bar je ambijent top.

Ruta za povratak također traži upotrebu ruku, dugotrajna je i ne baš uvijek očita, ne lutamo previše, ali ne možemo biti ni brzi. Vraćamo se do auta, i vozimo do Tulovih greda, gdje dižemo kamp; šatore, grobeke i vile u podtulovskoj zoni.

Ruta na Tulovima koja nas čeka je duga cca kilometar, a predviđeno trajanje je 40 minuta, što daje naslutiti da će i ona biti dobro začinjena. Ulaz u amfiteatar izgleda ovako.

Ferrata ima nekoliko detalja; provlačenja od stijene do stijene, zajeda, penjanja po žljebovima. Žljebovi tik pred izlaz su glavni detalj:

Kod ognjišta, na suprotnoj strani našeg društvenog središta, su se već okupili alpinisti velebitaške školice, s kojima ćemo se družiti kasnije uz vatru. Ali prvo hrana. Voditelji škole pripremaju pop-up roštilje. Renata, uz predferatnu gužvaru od koje je malo ostalo, nudi bar pet vrsta likera i nareske. Pojavljuju se i brownieji by Marina. Nakon večere, Renata vadi, I kid you not, tortu, pravu tortu sa čokoladnim preljevom.

Dijeljenje ugljena, ali ne i kolača, s alpinistima se dogodilo, ali nije bilo naročito eventful. Iduće jutro, budimo se zbog fritula, a nauštrb alpskog starta.

Srećemo dosta turista, i kao i prethodnog dana, dobivamo puno pitanja i još više zbunjenih pogleda; “can I ask you something - yes, sure - what do you all carry shovels? - erm we carry them now, because some people did not”. Ovime rješavamo dileme stranih planinara kojima nije jasno jesu li se upravo zajendno s nama, a ne znajući, uvalili u zimski uspon, ili samo nešto nije u redu s ovim domaćima. A mi se proglašavamo generacijom lopatara.

Staza je zahtjevna, sadrži klinovem, sajle, provlačenja iza glonđi, usjeke, i za kraj - još jedne radijatore. Prvi put kad sam bila ovdje mi se izlaz na vidikovac činio alpinističkim usponom, tada nesavladiv. Tako da, veliko bravo za sve koji su se prvi puta našli na ovakvoj stazi i prošli je bez problema.

Turu završavamo spuštanjem u Starigrad na ručak kod Dinka, i kupanjem/hvaljenjem mora, držanjem kraja.

Marta

Fotke: Mia, Katrin, Marko, Paula, Andreja