Napokon izlet na koji ne krećemo u ranim jutarnjim satima. Kretali smo kasnije jer smo u subotu samo trebali doći do doma u kojem je bilo planirano noćenje. S Mihaelom i Grofom sam se dogovorila da krenemo u 9h ujutro iz Zagreba kako bismo u 12h došli na parking s kojeg smo kretali na planinarenje. Zbog kasnijeg polaska mi se pogrešno činilo da imam više vremena pa sam se na kraju na brzinu pakirala toga jutra. Moram napomenuti da smo, na gotovo svakom izletu do sada, stali na pauzu na istoj benzinskoj kao i ostatak visokogorske ekipe, naravno, bez nekog prethodnog dogovora. „Great minds think alike!“ Ovog puta nam je to pomoglo kod malog kašnjenje na odredišni parking jer su ostali znali da dolazimo. Mojoj Mazdici nije bilo lako prijeći sve okuke nakon Vršića da bi došla do Zadnjice (mjesta prigodnog naziva s kojeg smo kretali). Mihael i Grof su ekipa za poželjeti za svaku dugu vožnju i smijeha u autu nam nije nedostajalo. Saznala sam i zašto se Grof zove Grof. Tako da, ako se pitate, povezite se s njim nekad na izlet.

Mi smo, dakle, krenuli u 12h, dok se manji dio ekipe odlučio na kasniji pokret, u 17h, i noćno planinarenje. Prvi dio uspona nije bio u zimskim uvjetima. Kako je bio početak ožujka, već se osjetilo da se proljeće krije negdje iza ugla. Teški ruksaci, u kojima smo nosili stvari i hranu za dvodnevni zimski izlet, otežavali su nam uspon. Prošli smo pored zanimljive stijene kraj koje su ljudi ostavljali štapove kao da je „pridrže“. Naravno, to je bilo samo neko vjerovanje, da će štapovi zadržati stijenu.

Nakon malo šljapkanja po snijegu, došli smo do mjesta na kojem smo napokon stavili dereze i krenuli na uobičajeni zimski uspon- ravno prema gore. Sunce je sijalo i dan je bio predivan. Uspinjali smo se teškim koracima jedan iza drugoga i svako malo propadali u snijeg. U jednom trenutku se Mihael, koji je išao iza Marka, okrenuo i rekao da kad god mu bude teško pogleda oko sebe i vidi Marinu, Matu i ostale i odmah mu je lakše. Onda se Marina našalila i rekla da kad god nam bude teško da samo pogledamo Marka jer je njemu teže. Naime, naš je voditelj Marko išao prvi i radio stopinke u snijegu što je zahtijevalo mnogo više energije nego naše gaženje po njegovim, već napravljenim, stopinkama.

Kako to obično biva, uskoro smo vidjeli taj naš Pogačnikov dom do kojeg smo planirali doći do zalaska sunca. Kao i vrhovi, tako i domovi, nekad se čine jako blizu, a zapravo treba probiti snježnu stazu do njih. Ipak, uspjeli smo taman stići na planirani zalazak. Mogu samo reći da je vrijedilo i da je slika tog zalaska našla mjesto i na zaslonu mog kompjutera. U daljini, negdje u nizini, rijeka Soča. Trebalo je zastati i uživati u prizoru, ali nas je ubrzo obavila hladnoća te smo otišli istražiti zimsku sobu u kojoj smo planirali prenoćiti.

Dečki su vrijedno uzeli cepine i probili led na stepenicama kako bismo došli do sobe. Na žalost, wc-u nije bilo spasa. Premda su uspjeli otvoriti vrata wc-a, zbog ostavljenog otvorenog prozora kroz koji ga je zasuo snijeg, bio je jednostavno neupotrebljiv. Srećom, dom je bio otvoren jer je u njemu bila mala grupa Slovenaca koji su imali ključ i odlučili prenoćiti tamo. Najveća strepnja izleta je time riješena. Postalo je izvjesno da se nećemo smrznuti u zimskoj sobi jer ćemo se prethodno ugrijati u domu. Ovdje je bitno napomenuti da su nam Slovenci ponudili i spavanje u domu, ali tečaj je tečaj, a iskustvo se ne gradi samo na ugodnim i jednostavnim putevima. Ipak, smjestiti se pored peći s toplim čajem u ruci, te je večeri bilo neprocjenjivo. Sjetila sam se tada da sam zapravo baš zbog slike s izleta na Stenar s prošlogodišnjeg tečaja, koja je bila objavljena na Velebitovom instagramu, i završila te noći tamo. Naime, prijatelj Filip mi je poslao tu sliku u nekom pokušaju da me nagovori da se s njim prijavim na tečaj. Drago mi je da me na kraju uspio nagovoriti, premda i nije bilo tako teško.

Uspjeli smo dočekati i ostatak ekipe koja je po mraku došla do doma. Za uspon im je trebalo kraće nego nama. Reći ću da to nije bilo zbog njihove kondicije, već zato što oni po mraku nisu mogli doživjeti krajolik koji nas je okruživao kao mi. Kako smo izašli van pozdraviti ih, vidjela sam neizmjerno zvjezdano nebo i moram priznati da se nikad nisam osjećala bliže zvijezdama.

Smjestili smo se u zimskoj sobi. Pokrila sam se s tri deke jer sam imala samo „ljetnu“ vreću za spavanje. Marko nas je cijelo vrijeme tješio da je „samo“ oko -5˚C vani, dok je, kad su oni na nekom prethodnom izletu spavali tamo, bilo -13˚C. Premda mi je bilo ugodno toplo, nisam se uspjela naspavati. Kada su ostali počeli ustajati u 3:30h, kako bi se spremili za odlazak na vrh na kojem je plan bio dočekati zoru, činilo mi se kao da sam spavala svega desetak minuta.

Došli smo do mjesta s kojeg se vidio Triglav i po njemu mala svijetla onih koji su toga dana odlučili popeti taj vrh. Na jednom dijelu uspona išli smo poprijeko zabijajući i dereze i cepin kako bismo prešli taj dio. Ipak, straha nije bilo. U polumraku se sve nekako činilo izvedivo. Na vrhu nas je dočekala i zora. Svidjelo mi se što nije bilo neke oznake vrha, već smo samo stali na najviši dio tog dijela planine prekriven snijegom. Rekla bih da na Stenaru nije bitan onaj osjećaj postignuća da si popeo još jedan vrh jer uživaš u pogledu na susjedni Triglav, na sunce u izlasku i na bjelinu snijega.

Do doma smo se spustili puno brže. Mate je sa Slovencima u kuhinji skuhao kavu te smo pojeli doručak vani na suncu. Skupili smo stvari koje smo ostavili u domu jer nam nisu trebale za uspon na vrh pa krenuli nazad do parkinga. Silazak po snježnom dijelu mi je prošao brže od silaska po dijelu bez snijega. Možda zato što nije najudobnije hodati u visokogorskim gojzericama po zemlji. Mihael i Grof su me već čekali kod auta i odlučili smo s ostatkom ekipe otići na ručak ili, u Grofovom slučaju, dva ručka te se vratili kućama prepuni novih dojmova, iskustava i bogatiji za neka nova prijateljstva.

Mia Vučevac

Slike: Marina Pavlić, Paula Jozić, Ivica Pletikosa, Mihael Varga, Mirela Šušnjara, Mia Vučevac