Nešto Divlje je u zraku!
Austrija, Sjeverni Tirol (19.-22.06.2025.)
Nakon brojnih teoretskih predavanja, praktičnih vježbi visokogorskih tehnika, zimskih uspona, penjačkih izleta kratkih sportskih i dugih smjerova, dvoranskog penjanja i ferata, naši mudri voditelji škole Matija i Marko počastili su nas gajbom pive i rekli – spremni ste! Idemo na Wildspitze – Vaš prvi tri tisućnjak i drugi najviši vrh Austrije.
Danima sam ih gnjavila – što od uzbuđenja, što iz stvarne znatiželje – za njih trivijalnim pitanjima – u čemu hodati do doma, što ponijeti od odjeće, što od hrane, hoću li osjetiti visinu i druga brojna pitanja, na koja su strpljivo i opširno odgovarali.
Na dan kretanja na izlet, već uigrana ekipa za poželjeti (Marina, Katrin i vozač Mate) s kojom sam bila u autu na svim pripremnim izletima, krenula je uzbuđeno put seoceta Vent odakle kreće uspon do doma Breslauer Hütte što će biti naš dom idućih dva-tri dana. Bilo je najvažnije doći na vrijeme, jer u slučaju kašnjenja, nema večere za taj dan, kako su nas naši voditelji škole upozoravali.
Put je bio kao da se vozimo mjestima iz bajke – posvuda mala austrijska sela, lijepo pošišane livade, kravice koje pasu, vodopadi na sve strane i niti tri kave kasnije stigli smo na naš stvarni početak avanture.
Vadim opremu iz auta, po milijunti put provjeravam imam li sve potrebno sa sobom i – nema kacige na mom ruksaku! Kuku lele – kako je moguće da je nema na ruksaku, u autu, netragom nestala. Sve bi to bilo dobro da nije bio blagdan i neradni dan, ekipa čeka u nervozi, nekima je večera od životne važnosti. Srećom, pronašli smo jedan jedini dućan koji je radio i imao na prodaju kacigu koja je bila ista kao moja odlutala – idem na sigurno – kupujem kacigu i spremni smo za uspon.
Kako je ipak bilo najvažnije doći na večeru do doma, tako je dio ekipe koju glad nije dovoljno tjerala da požure pješke, krenula jedan dio žičarom – među njima sam bila i ja – razmišljam, biti će dovoljno uzbuđenja i napora u narednim danima. Tako smo brzo žičarom savladali pola visinske do doma (cca 500 m), a drugu polovicu hodajući smo uzbuđeno promatrali te visoke planine, čaroban okoliš, vodopade, jezerca i probali otkriti gdje je taj Wildspitze koji ćemo posjetiti.
Svi smo na kraju došli na vrijeme za večeru – bili oduševljeni desertom od jogurta i višanja. Marko i Matija su nas podijelili u naveze za idući dan – također ekipa za poželjeti (Naglić, Dragec, Mate, Ivana F.) i ubrzo smo svi krenuli na počinak.
Idući dan bio je plan da nađemo špaltu (pukotinu, razpoku, crevasses) kako bi mogli vježbati izvlačenje palog penjača i u stvarnim uvjetima. I našli smo je! Kakva je to avantura bila – posebno za one koji su čekali u pukotinama dok ih je zalijevao rastopljeni led i čekali da se mi gore smislimo i izvučemo našeg palog penjača. Svi oni mjeseci vježbanja po travnjaku ispred tunela i na žici sada su konačno imali smisla i trebalo je primijeniti stečeno znanje. Nije bilo nimalo lako, iako su svi uspješno bili spašeni – no, da bi dobili zbilja rutinu, u slučaju stvarnog pada nekog od članova iz naveza treba svakako opetovano ponavljati.
Božo nas je naučio kako napraviti abalakova u slučaju da se nađemo na okomici okovanoj ledom i moramo napraviti absajl, a ne želimo ostaviti niti jedan komad opreme – svakako korisno znanje za koje se ipak nadam da neću koristiti tako skoro
Odradili smo sve vježbe – i krenuli polako prema domu. Naši Matija i Marko ipak nas nisu dovoljno umorili prvi dan, pa se nekolicina nas popela zapravo na svoj prvi tritisućnjak poznat pod nazivom Martinov vrh koji Austrijanci još zovu i Urkundholm (3.113 m).
Večera, desert od griza – priprema opreme za Dan D – krunu naše višemjesečne obuke.
Preslagujem stvari, sto provjera i... – sad pak – nema dereza! Opet kuku lele – samo sada nema dućana iza ugla.
Matija i Marko su proširili glas o nesreći koja me snašla, tako da mi je Ivana Heshemeier odlučila unatoč mojoj lošoj reputaciji sa stvarima na ovom izletu dati neizmjerno povjerenje i ustupila mi je svoje dereze za uspon svih uspona. Hvala joj na tome, jer bez dereza ne bi bio moguć uspon na zacrtani vrh.
Svanuo je i taj dan! Čini se da su svi obziljno shvatili uspon jer smo krenuli točno u dogovoreno vrijeme – nas 30-ak i barem još toliko drugih planinara.
Prvi dio uspona nije bio pretjerano zahtjevan, kretali smo se po kamenju čudesnih boja, uživali u pogledu na jezero gdje će se Mia kasnije možda i okupati. Stižemo do Mitterkarjoch kuloara koji je nagiba 50-55% što znači da je vrijeme za oblačenje opreme – pojas, dereze, cepin, feratea set – vječna dilema – koji flis, koja jakna, koje rukavice – u nadi da neće biti niti prevruće, a niti prehladno.
Grupiramo se po navezima i krećemo – mi i onih ranije spomenutih 30-ak drugih planinara. Po sredini kuloara je ferata u dužini od 150m i tu kreće zabava. Prvi put u životu susrećem na planini vodiče sa svojim klijentima i cijela situacija me šokirala više od gubitka kaciga i dereza – a to nije bilo lako. Guraju se preko nas, pokušavaju se ugurati ispred i upozorava me Ivana F. da su nam oni trenutno najveća opasnost na planini – jer ako kliznu oni, kližemo svi zajedno. Imam osjećaj da bi nas najradije i gurnuli niz padinu samo da pokupe tih par sto eura po klijentu – koji hodaju sa jednim štapom, bez cepina, i na tzv. Short rope.
No, ne damo se ni mi, držimo svoj cepin i – ostajemo pri svom da mi idemo prvi – i dobro da smo napravili tako jer su oni bili značajno sporiji od nas – a već smo ionako bili promrznuti (bili smo zadnji navez).
I nakon izlaska iz ferate kreće nagrada za svu muku – predivno bijelo prostranstvo ledenjaka Taschach koje od ljepote oduzima dah. Imamo vremena i za kratak odmor, te slažemo navez za finalni uspon.
Hodamo u navezu tom čudesnom bjelinom – srce mi je veliko ko planina, uživam u svakom koraku i pogledu na Veliku bjelinu. Što se mene tiče i ne moramo na vrh, možemo ostati na ledenjaku i proglasiti ga vrhom.
No – ne dijele svi moj entuzijazam pa ipak krećemo do vrha i dolazimo do Divlje Špice. Kako je vrh zaista špičast, nema puno mjesta na njemu pa čekamo barem dva sata da svi uhvate svoj trenutak na vrhu – pomalo je bio ugođaj kao da penjemo Everest – barem što se gužve tiče. No, vrijedilo je čekati – sunčan je dan i na vrhu je baš magičan osjećaj sa pogledom na okolne vrhove.
Uhvatili smo i mi svoj trenutak na vrhu – ovjekovječili ga fotografijom i kreće spust. Sam uspon je bio relativno lagan, ali spust je taj za koji si dajem medalju. Kako smo bili posljednji navez, zbilja je sve trajalo poprilično dugo, sunce je bilo jako, a imala sam i lagane simptome visinske bolesti – mučnine i glavobolje. No, i to su trenuci radi kojih planinarim – izboriti se sa sobom za još taj jedan korak – jer tako se stiže do svakog cilja – kako planinarskog, tako i životnog – korak po korak.
Darija, moja vjerna suputnica na ovom spustu i ja, pod budnim okom Naglića i Petre, spustili smo se zadnji do doma gdje su nas dočekale ovacije vesele ekipe koja je stigla prije nekoliko sati i dolazila k sebi pivom, wienerschnitzelom ili kaiserschmarnom.
U duhu dobre tradicije svih školica imali smo krštenje konopom (tri udarca po stražnjici) za svaku tisuću po jedan.
Slijedila je večera za koju nisam baš imala apetit od umora ili visinske, pa je čak i mramorni kolač od kokosa bio nepojeden. Ali srce je bilo puno.
Idući dan, na povratku kući riješili smo da i želudac bude pun, konačno sam i ja pojela svoju wienerschnitzlu.
Misterij Wildspitzea po pitanju nestanka kacige i dereza i dalje je neriješen – no, stižu i nove dereze, jer biti će potrebne za uspon na neki slijedeći ledenjak.
Andreja Topolovec
