Kako bi se ušlo u vilinski svijet, najčešće se treba proći kroz neku inicijaciju.
Inicijacija je postupak kojim se pojedinac uvodi u određeno područje, čin ili djelovanje kojim se on/a potvrđuje sposobnim za neku aktivnost. To je često u obliku kakvog izazova ili iskušenja (npr. ispit). Nama se to zbilo, razumljivo, odmah na početku izleta.
Nikada ne pretpostavljajte. Ne pretpostavljajte da će osoba, koliko god si bili dobri ili bliski, kupit i vama kartu za bus, kad kaže: kupit ću kartu. Verbalizirajte svaku pretpostavku. Tako sam ja u četvrtak u pol 12 spakirao stvari u bus, da bi napokon spoznao da kartu nemam. Srećom, vozaču je činjenica da je Ivana ima, i da smo spakirali već ruksake, kako mu je objasnila situaciju, bila dovoljna da me stavi pri vrh potencijalnog popisa putnika koji "kartu nemaju, a čekaju da se vidi ima li kakvo mjesto." Mjesto se našlo, pa smo mislili da je glavni stres iza nas, da putujemo u Zadar i dalje prema Lukovom Šugarju, mjestu početka uspona na Šugarsku dulibu. Da nije tako pokazalo se već kod Jankomira, gdje je trebalo preko pola sata do naplatnih kućica, pa dva sata do Karlovca zbog nekog sudara na autocesti. To je bilo drugo što je našu namjeru pretvorio u samo lijepu, a neostvarivu ideju: kasnimo u Zadar, propuštamo vezu za Lukovo. To je činjenica, što ćemo s njom? Ivanin pristup je valjda najlogičniji - uzmemo smještaj u Zadru, pa prenoćimo do nekog jutarnjeg autobusa. Nisam sretan baš s tim - to znači da ćemo na Šugarsku ići samo jedan dan gore, drugi dolje, bez dodatnog cijelog dana za lunjanje po okolnim vršcima. Moja ideja je: bus ima stanicu u Perušiću, i prolazi pored Gospića, iako u njemu ne staje. Idemo na Gospić pa ili na Rizvanušu, pa Visočicu, ili, gle ima na karti neki put odmah s početka Brušana, na Pasji klanac i direktno na Šugarsku. Prema vremenima, možda bi mogli do ponoći stići u sklonište...?! Nagovorio sam Ivanu da probamo tako, iako je odmah uočila 'sumnjive' izohipse koje ovaj potonji put nemilice siječe. Kava/čaj nakon što smo oko pola sata pješačili do Gospića od mjesta gdje nas je bus ostavio. Uber za dalje se ne javlja, nismo sretni, ali šta je - tu je: svatko svojih 25 kg na leđa pa oko 5 popodne prema Kalobagu.
Dva i po sata tabananja po asfaltu kasnije. Put za Pasji klanac počinje preko puta crkve na početku Brušana, tamo počinje (ili se nastavlja naša) Kalvarija. Početak je dobar, dan je, mi smo zadovoljni. Oko 21 moramo zastati da upalimo lampe, a put je sve strmiji - vodi kuloarom nekog razdrtog dna vododerine. Teško se baš izgubiti, ali je kuloar širok, pa ipak nije lako pratiti stazu, jer je nema - idemo od marke do marke, ili samo gore. Kamene glondže tek povremeno zamijeni djelić zemljanog tla.
Gdje su ruksaci? U jednom trenu, sat ili dva od početka uspona sjednemo da se odmorimo: sva je sreća da sam ipak odlučio uzeti štapove jer po toj strmini s tom težinom ne znam kako bih se inače proveo!? Ostavimo ruksake i odemo tražiti marku. Sad nam je već dosta bitna, jer izlaz iz kuloara je najstrmiji dio obično, a ne bi htjeli doći nekamo gdje ne možemo izaći na prijevoj. Mrtvi-umorni, spust je još veća patnja nego uspon. Nađemo marku, ali ne možemo više naći ruksake! Sve kamene gromade su po noći vrlo slične, a izgleda da niti jedan od ruksaka baš nema kvalitetne reflektirajuće elemente... Prioritet se mijenja - koga briga za marku, sad tražimo ruksake! Ok, nakon nekog vremena istraživanja kamene strmine po noći, nađeni su. Jedan dio uskoro od šumsko-kamenog kuloara postaje prava šumska stijena, na kojoj stvarno treba biti oprezan: nema osiguranja, ima doduše i kamenih i 'botaničkih' oprimaka, ali na stijeni je lišća, mrak je, a put je slabo hodan. Ako netko kaže da za Komarču trebaju kacige, i ovdje sigurno isto tako, pa Ivana malo pričeka da ne dobije nešto u glavu. Njoj je ovo veselo, a ja stvarno patim - umorni smo od dugog penjanja, a ja nisam baš vičan s tim teretom održavati sigurnost u stijeni. A još i štapove prebacivat na zaravan iznad, pa ovo pa ono... Meni je ovo bilo baš u tom trenu teško. Nakon stijene, nije još prijevoj, još malo se gubimo, ali kad se nađemo, osjećaj je kao da smo ispenjali ne znam kakav vrh. Vidi se na slici desno:
Vidi se i mali mrljavi mjesec iznad, a ne vidi piva koja mi je tad stvarno trebala. Bilo je valjda oko pola 11 (ili 11) u noći? Ostao bih spavati tamo, ali ipak idemo dalje. Dalje je jedan zapravo jako lijep dio puta koji dosta podsjeća na dijelove Vihoraša, ali ipak zaobilazi po šumi kamene kukove (iako ima još mali komadić stijene za napredovanje i rukama). Tu naučimo i da ispod naslaga lišća još bude sniježnih padina. Ovdje se rijetko hoda jer nije baš pristupačno, ali mi je žao što smo baš po mraku jer izgleda baš lijepo i zanimljivo: malo gore, malo dolje uz i niz padine. Područje se zove, kako drukčije nego Kameni klanac :)
Uskoro prijevoj i (pred?)zadnje ozbiljnije gubljenje marke. Gledamo karte, i Ivanin uređaj i moja papirnata se slažu, pa sad treba priječiti desnu padinu Siljevače do spoja s 'pravom markom' iz Raminog korita. Priječenje i traženje puta nije jednostavno - staza ne postoji, markirano je kako-tako. Ipak se nakon dosta vremena izvučemo i iz toga i ecola - novi betonski stup s oznakom 45 minuta do Šugarske! Ipak se i na tom dijelu gdje sam vjerovao da smo sigurni uspijemo jednom izgubiti: na mojoj karti put je krivo prikazan iznad šume, ali Ivanin uređaj pokaže da trebamo niže kroz šumu... Napokon oko 2 ujutro smo pred kućom. Vrata nisu zaključana, pa je to zadnje razočarenje za danas: sad još trebamo biti i obzirni kod raspakiravanja, ovako krepani.
Prvi maj je internacionalni praznik. To postajemo svjesni iduće dvije noći. Prvomajske noći na Šugarskoj su redovito internacionalna gužva! Uglavnom mladi planinari i planinarke, prvu noć troje Mađara, trojica Istriana, i dvije Slovenke. Gužva je, odlučujemo spavati vani. Toplo je, nije problem. Ali meni je ipak problem zaspati - ne znam je li od umora, nemira, previše napora ili čega, pod drvenom klupom na kojoj spavam na trbuhu stalno čujem kako mi bubnja srce i ne da da zaspem... Jutro je, nakon 3h ujutro kad smo legli, došlo brzo. Nisam umoran ni pospan, ali nogama nije sreća u gojzama. Žuljevi nisu ozbiljni pa prošećem do bunara i na obližnji kuk. Danas imamo chill dan, svatko kako nam drago! Kod bunara su dva šatora, pokazat će se od zanimljive ekipe iz 'Osmice' iz Karlovca koji obilaze kukove. Taj dan idu dalje prema Visočici. Ekipe ujutro pomalo odlaze, svaka u svom smjeru, Ivana se pomalo budi, pomalo jedemo, pijemo i uživamo samoću: sad mi prvi biramo gdje ćemo leći! Oko 9 i pol idemo na najbliži Veliki stolac. Marka je pola sata, što bez ruksaka i jest tu negdje, gore uživancija na suncu, piva, čokolada. Imao sam ideju (koju je spomenula iskusna Karlovčanka) da odatle odem(o?) prema Goliću i grebenom Siljevače, ali dok tražimo mjesto za prelaz dubokog klanca između vidimo da je to oko 4-5 sati od kojih početna dva batrganje po klekovini bukve i stijenama, što strmo dolje, što još strmije gore, pa nisam ni ja entuzijastičan - idemo ipak natrag, pa ćemo kad sunce padne na Siljevaču s druge strane, od Pasjeg klanca. U tom bauljanju oko Velikog Stolca nađemo neku jamu. Nismo baš sigurni je li istražena, ali zbog velikog nanosa lišća pred ulazom ne dolazimo joj blizu da provjerimo pločicu: od jučer znamo da ispod lišća može biti i snijeg! Ivana je zabilježila koordinate, pa je provjera u tijeku.
Planina ima svoje vile i vilenjake. Jutrošnja Karlovačka (vila, ne piva) reče kako se treba otići na onaj Krivi kuk koji izgleda kao gola stijena. Odem to još obići jer mi se još ne kuha ručak i ne ostaje u domu. Kuk je blizu, i stvarno je lijep - kroz otvor između stupova vodi neki kuloar u unutrašnjost. Dosta rubno za moje penjačko iskustvo, ali sam ipak uporan i na dovoljno siguran način uspijem se iskobeljati na nemoguće mjesto! Ovo je moje najbolje improvizirano penjanje na ovom izletu!
Ivana je skuhala juhu u međuvremenu, pa dok ona spava ja brstim ostatke, stiže i drugi Velebitski vilenjak - odnosno prvo vilenjakov pas, onda i on. Dečko je iz Šibenika i vodi ekipu na Krug - kuk u blizini koji je bio moj treći kandidat za obilazak u izvornom planu. Da nije podne, bilo bi sjajno ići s njima jer je momak oličenje entuzijazma za planinu i sve njene likove: "jeste li vidjeli degenije?" (sramim se reći praktički sam ih gazio, a nisam pojma imao da su one), "tu ima spilja koja vodi na vrh Kruga" (sjajno, ali gdje, to nikad neću znati ako ne odem s njima). Pas i vlasnik i ekipa koju vodi idu dalje, ja ih pratim pogledom kroz staklenu stijenu skloništa.
Ivana spava. Kuham jednu talijanetu. Prolazi Amerikanac na long-distance obilasku. Ekipa se vraća za oko 2-3 sata. Nešto sam spavao u međuvremenu. Oni odmah ide dalje na obližnji kuk, ali dovoljno pričamo da i Ivanu budimo. Nije za samnom na Siljevaču - ima svoj chill raspored. Ona kao da već osjeća ono što i drugi koji su nas oplemenili ovdje - vrijeme koje imaš u planini nije za planove, ono je za susret. Kao da te livade i kukovi zovu, a ti, ako slušaš, čut ćeš. Ako samo žuriš, sve će proći mimo, kao da ni planine, a ni tebe u njoj nije ni bilo.
Malo sam nemiran jer ono što gledam kao mogući smjer uspona odozdo nije sasvim 'light'. Strmo priječenje, strma livada, a sve uz orijentaciju iz blizine uvijek bude drukčije... A i već je 5 popodne, oko tri sata dana. Ipak, hod do pasjeg klanca je po stazi lak, u podnožju sam brzo, i onda kratko priječenje i dolazak do neke stijene na grebenu Siljevače koja mi je odozdol izgledala kao orijentir. Odande lagano priječenjem prema gore.... E, ovdje dolazim do elementa, dio koji se ne vidi, a u stvarnosti nije zanemariv: ispod šume je strmo kameno bilo koje bi se trebalo prepriječiti da se dođe do 'moje livade'. Ne izgleda mi baš sasvim dobro, a nisam ni siguran na kojem dijelu bi to poduzeo... Pa kad nemaš ideju, slijediš što je tamo: izgleda kao da tamo neka šumska divljač ide, a kasnije mi se čini da je vjerojatnije drugo objašnjenje: mislim da možda postoji neki (virtuelni, GPS) trag, pa ekipa uglavnom ide po njemu. Uglavnom nešto poput ugažene kozje stazice, ili samo šumovitog kuloara. Idem gore iako se ne čini da će me odvesti na vrh. Ipak, taj put uz nešto korištenja ruku taman provuče između stijene, zaobiđe ih na jugozapadnoj strani i izvuče na lakši teren na vrhu. Sve skupa puno lakše i ljepše nego što sam se bojao kad mi je Ivana prestala biti sigurnost potpore. Isplati se na Siljevaču: gore divan travnati golemi greben, pogledi posvuda, divljina u i oko. To je mislim i najviši vrh u okolici, 1457, tako nešto. Kuk Krug dobiva svoje objašnjenje odavde - stvarno kao neka okrugla naopako okrenuta posuda.
Nakon fotki, još sam rano do zalaska. Brži sam nego planirano, spustim se i krenem kući. I znam da je pretjerano, ali ipak: još Krug za kraj, sutra se vraćamo, a danas taman za zalazak sunca... uz mali strah od medvjeda koji moguće imaju brloge u nekima od 'Krugovih' spilja. Put gore je traženje pristupačne stijene. Nije nemoguće, ali je skrovito. Dođem gore, čekam zalazak, hladim noge na kamenu, liječim žuljeve, čujem povike ekipe koja traži marku na putu iz Križca, opet nismo sami. Okinem te za zalazak i sad u sumrak dolje. Međutim, a to sam odmah znao, prolaz za dolje je samo na točno određenom mjestu, a nije jasno i lako orijentirati se u velikoj kamenoj površini kuka gdje se nalazi. Uz malo tjeskobe, ipak ga 'upiknem' pa do kuće. Tamo su već dvije Hrvatice, frendovi jedan Austrijanac i jedan Hrvat, i tri Mađarice. Internacionalna gužva, ali sad smo mi 'domari' !:) Ivana nije sretna ali ja bi probao Juretićevu ležaljku. Meni je ona izvrsno otkriće nakon tvrdih ravnih ploha od prošle noći (ne treba karimat :) Ivana veli da nije dobra za spavat na trbuhu. Ja nisam probao. Na leđima je cool.
Ujutro opet sam rano, do vode i na obližnji kuk s degenijama. Ovaj put da vidim kako je to sa strane kulora, a ne po 'babljem' putu. Može se, ali traži malo opreza i izbora hvatišta. Opet sam zaboravio fotić, pa ništa od jutarnjih slika. Iako ovo je jutro mutnije od prošlog... ne tako fotogenično.
Do kuće, pojedemo, spremimo se pa oko 8 čak prvi napustimo sklonište. Prema Šugarskoj prvi dio je malo zarastao ali mjestimično idiličan. Drugi dio kamenjara je patnja, koje se dobro sjećam od zadnji put. Opet je patnja. Uz put dva poskoka, oba vidi Ivana, ja samo hodam i ne kužim. Osim cvijeće: ljiljan i divlji božur, cvatuća žalfija, brnistra, majčina dušica. Uz degenije, alpske jaglace i encijane gore, mnoštvo drugog šarenila možda manje zvučnih (ili poznatih) imena. Ipak kad-tad nagrada je more (stubicama od crkve u Lukovom Šugarju). Čini se hladnije nego što smo se nadali, ali ne prehladno za plivanje i uživanje.
Fosilni dinosauri opet nas varaju. Autobus za Rijeku ne staje pa propada plan za itekako potrebnu i zasluženu pizzu između busa za Zagreb. Srećom autobus za Zadar je dobar, a vozač nas čak uputi na drugi bus odmah oko 17, pa ćemo u Zagreb doći ranije nego očekivano. Kako bi rekla Milanova priča koja se može sažeti u 'svako zlo za neko dobro'. Ivani je bitno jer dan poslije odmah trči na Wings4Life utrci sa školom. Pa sretno ti, dok ovo pišem.
Postoji dakle zanimljiva supkultura, to sam naučio, ekipe koja istražuje sve te netaknute kukove. A i meni, i Ivani je to došlo kao posljedica potrebe da se ne radi nešto planirano, da se ide kamo slučaj privuče. Ima još takvih, a i nas je bilo uzelo dok smo imali opušteni dan na skloništu. Susret će nas oplemeniti i izmijeniti. A za susret treba vrijeme. I otvorenost. Susret s planinom. Njenim vilama i vilenjacima, i licima. Cvijećem i strahovima.
(Radoslav Katičić, filolog i etnolog, u svojoj istoimenoj knjizi reći će da 'Vilinska vrata' nisu toponim na Velebitu, nego je to planina sama.)
Vjeran Gomzi
