LjAŠ25 05: Nije što je namijenjeno, nego što je suđeno

1. dan 26.4.2025.

To je navodno neka stara narodna poslovica, ali ja ju nikad nisam čula ni od koga osim svojih doma. Naravno da je prikladna baš za ovaj vikend kad je mene dopalo pisanje izvještaja i to zato što sam htjela pisati izvještaj nakon prve Paklenice kad me Flex&Rex prožvakao i ispljunuo pa mi je to bilo baš smiješno, ali je sudbina htjela da to bude ovaj pa da svi čitaju moju sramotu.

Ujutro nas budi poruka “ekipa vidimo se u Paklenici u 8:30”. Iako smo bili prije dva tjedna, nikome nije teško palo. Sve je bolje od Zagreba. I fakat, u kanjonu ni v od vjetra koji nas je potjerao s Tulovih, dapače sunjara dere.

Skupljamo se na parkingu, mi tečajci i instruktori bivamo podijeljeni u naveze. Mene dopalo penjati s Pericom (ili Pericu sa mnom) i to Tinin smjer. Njega veseli reći da s Martinom ide u (Mar)Tinin smjer, a ja sam presretna jer ću cijeli dan moć urlat njegovo ime jer mi je jedan od dražih citata iz hrvatskog filma upravo “Perice, ljudi su svinje, nemoj nikome otvoriti svoje srce”. Perica će me itekako demantirati pa će se i to pokazati kao potpuna neistina.

S lakoćom sam našla smjer, dva su naveza ispred nas pa u hladu čekamo naš red. Perica vodi sve osim trećeg cuga. Prva dva su prošla bez nekih poteškoća, no kako je od zadnjeg izleta prošlo dva tjedna, malo sam uzrujana znam li ja više složiti autoblok pa vježbamo na sidrištu prije mog cuga. Uspjela sam tijekom vježbe staviti uže penjača s krive strane pa namještam ponovo, tješim se da sam barem skužila da autoblok ne radi pa sad neću ponovo pogriješiti.

Brzinski to popravljam i tad mi je postalo potpuno jasno zašto su nam govorili da nakon što se uštandaš, najbolje odmah usmjeriti i staviti spravicu u centralnu točku. Ok, lesson learned. Prije nego mu potvrdim da penje, radim zadnju provjeru, kužim da mi matičari na štandu nisu u najboljem položaju, okrećem ih i ponovo namještam. Gledam si štand, sve je tu, ali mi nešto ne štima s tim matičarima. Sad već osjećam i pritisak vremena jer Perica dugo čeka, a budući da je sve zatvoreno i autoblok je dobar, javljam mu da penje.

Lo and behold, nije sve bilo ok. Ovo je onaj trenutak kad je postalo gore. Perica je čim je došao rekao da sam napravila američki trokut smrti i da ne ulazim u detalje istog, moj štand, namijenjen da nas čuva, bi u slučaju pada presudio. To je za mene već druga kobna greška taj dan, još jedan lesson learned i škola bez koje se moglo.

Perica mi je smireno, ali ozbiljno objasnio gdje sam pogriješila i pokazao kako to spriječiti, zbog tog čovjeka znam da nema verzije života u kojoj ću ponoviti tu grešku. Odmaramo na vrhu, prije odstupa pričamo o životu negdje u prirodi i hinim da je sve ok, ali duboko u sebi osjećam da danas nije bio dobar dan (Perica to vidi i radi sve što je u njegovoj moći da mi to popravi, priča o svojim greškama na školici ne bi li me utješio).

Ali ljudi moji, ja vam ne mogu opisati koje su to velebitaši ljudine. Dođeš onako jadan u Klance s očima punim suza, to nema tko nije došao do mene utješiti, ohrabriti, educirati, oraspoložiti.

A Perica... ta ljudina zajedno sa svima ostalima mi je pokazala da ljudi definitivno nisu svinje i da ovim ljudima slobodno otvorim svoje srce. I možda je to taj velebitaški duh, predavanje legendarnog Akca koje stoji u kalendaru, još jedna vrijedna lekcija za kraj tog dana. Neću reći najvrjednija koju sam naučila jer je američki trokut smrti ozbiljna stvar, ali isto gro vrijedna :D.

Kako nevolja nikad ne dolazi sama ili dolazi u paru, ne znam više što kaže poslovica i matematika me nikad nije išla, a nevolja je bilo preko nekoliko, na kraju dana sam izgubila zamku hodajući prema autu pa me Mislav počastio pisanjem ovog izvještaja i zato nije kome je namijenjeno, nego kome je suđeno.

Dok se vozimo prema kampu Prep ničim izazvan izjavi “kako je danas bio lijep dan” i po prvi put danas, unatoč svemu, i ja to vidim. Punog srca i praznog želuca postavljam šator, veselim se roštilju i jedva čekam novo penjanje sutra! 🙂

Martina Dominković

2. dan 27.4.2025.

Nakon vjetrovite noći osvanulo je sunčano jutro – idealno za penjanje. Pojeli smo doručak, spremili stvari i s dobrom voljom krenuli prema stijenama u Paklenici. Na brzom briefingu Mislav nam je podijelio smjerove i partnere.

Obaviješten sam da penjem Tinin smjer s Niksijem, a s nama su išli i Vinko i Franjo. Orijentacija i pronalaženje smjera nije uopće bilo problem jer se nalazio odmah iznad parkinga, tako da nismo ni morali daleko hodati kao dan ranije.Vinko i Franjo su se spremili malo prije pa su prvi ušli u smjer.

Plan je bio vježbati postavljanje međuosiguranja i izradu štandova, iako je smjer bio već dosta dobro pospitan.

Prvi cug vodio sam ja – na par mjesta gdje je imalo smisla postavio sam frendove i čokove, a na predviđenoj poziciji sam složio klasični štand, više za vježbu nego iz potrebe. Odabrali smo desnu varijantu smjera jer su svi rekli kako je ljepša.

Drugi cug je vodio Niksi. Bio je nešto tehnički zahtjevniji, ali ga je odradio bez problema, a meni je penjanje tog dijela bilo skroz ugodno. Treći cug je opet bio moj.

Na početku mi se noga poskliznula pa sam se malo ogrebao, ali ništa strašno. Kraj smjera prolazio je kroz kamin s dosta trenja – u jednom trenu sam imao osjećaj kao da me uže vuče unatrag. Ipak, popeo sam do kraja bez većih problema.

Kad smo se vratili do Mislava, ponovili smo neke čvorove i klasične štandove, a dok smo čekali Prepa i Marka da izađu iz smjera, penjali smo sportiće čisto za gušt.

Za kraj dana Jura nas je sve iznenadio – Mislav mu je rekao da ima 10 minuta da popne jedan smjer, a Jura ga je riješio za 2 minute.

Dan smo završili kod Dinka (a neki i u kampu) na klopi – standardna postaja za kraj izleta – i onda lagano doma. Sve u svemu, dobar dan u stijeni, korisna vježba i još bolja ekipa.

Tibor Mošmondor