LjAŠ25 04: Prva pakla, prvi dužinci

1. dan 12.4.2025.

Došao je i taj dan: četvrti izlet LJAŠ-a nas dovodi u Nacionalni park Paklenica.

Od svih izleta, ovome sam se najviše veselio iz dva razloga: idemo u svojevrsnu meccu hrvatskog penjanja i uz to, ovaj vikend ulazimo u naše prve dužince!

Nalazim se s Perom u petak oko 19h, skupljamo Niku i jurimo za Paklu. Shvatili smo da nam se nije dalo dizati idući dan u 5 ujutro kako bi stigli na vrijeme (i potencijalno prali suđe navečer).

Stižemo u kamp Anića Kuk u 22h, stavljamo lampe na čelo i krećemo podizati šatore. U tome su nas preduhitrili Vinko, Matej i Martina čiji su šatori već bili spremni. Nakon nas stižu Maki, Perica i Orsat i svi se skupljamo u kuhinji i pričamo o tome što nas čeka idući dan. Malo kasnije uletava i Jura u svom poslovnom kombiju.

Plan je bio u 9h na parkingu Nacionalnog parka i svi dolazimo relativno na vrijeme. Svaki školarac dobiva instruktora i smjer s kojim će se pozabaviti taj dan. Meni je dodijeljen Sandro koji će me vodit u smjer Dreaming of lost friends (6a+).

Od parkinga nismo morali puno hodati, preskočili smo potok i došli u podnožje smjera. Pristup do samog početka smjera je bio malo sketchy pa je Sandro odlučio da ne bumo soloali tu kratku dužinu pa smo se navezali i on je u vodstvu postavio par frendova i koji čok. Na drugom međuosiguranju je skužio da ima na sebi moju čokovadilicu pa mi ju je bacio, a ja sam ju na neku foru uhvatio bez da sam pustio desnu ruku s užeta.

Plus za mene (ali i za Sandra u nadolazećim dužinama…).

Stigavši do početka smjera, provjerili smo sve kako spada, premotali uže i Sandro kreće penjat prvu dužinu. Kada je stigao do sidra sam napokon shvatio zašto nas svi instruktori toliko pilaju da stvarno URLAMO naredbe. U Pakli se zaista niš ne čuje. Od potoka, jeke i čega već ne, čujem Sandrov deformirani glas: Marko, pusti osiguranje!!!

To i činim, i vrlo brzo nakon krećem penjati. Osjećao sam se relativno okej, preznojio se jesam, što će reći da nisam bio spreman (koliko sam mislio da jesam) za ono što me čeka (hvala Mislav:))

Detalj dužina, treća po redu od sveukupnih pet, ocjene 6a+ (po Sandru 6b), bila je jedna od najstresnijih trenutaka na stijeni koje sam imao do sad. Detalj je bio procijep koji je trajao možda dva ili tri spita i nije bilo previše opcija zaobilaska. Bio sam napumpan, preznojen i u glavi sam se približavao onoj paničnoj frazi; što mi je ovo trebalo…

Ali nisam se prepustio strahu (skroz), znao sam što mi je činiti jer drugih opcija nije bilo: trebalo je stisnut zube, stat na jedine ponuđene (i prilično šugave) noge i ić gore. U procesu cijele dužine sam se primio za komplet, stao na spit i opsovao sebe i stijenu nebrojeno puta, a kada sam napokon izvirio, kod štanda me dočekao glas: Jebotee, bio sam siguran da ćeš sjest.

I ja isto Sandro, i ja isto…

Naime, nakon ove dužine, do vrha je bila laganica, prekrasan pogled i guštanje.

Gledajući unazad, bilo je stvarno pre dobro! Dosta toga sam naučio u tom usponu, ali vjerojatno najviše o sebi i svojim trenutnim mogućnostima. Bilo mi je ful bitno to iskustvo pravog straha na stijeni jer iako sam penjao kao drugi, nije mi bilo svejedno i nikako nisam htio past (vjerojatno ne bi daleko). Na odstupu smo pratili formacije kamenja zvane možic po slovenski i spustili se sigurno do dolje.

Nakon prvog ispenjanog dužinca sljedila je dobro zaslužena pauza za ručak.

No, vrlo brzo nakon kako bi iskoristili još preostalog dana, Matej i ja smo se uparili i postavili par lakših sportskih smjerova te sam nakon ja ušao u jedan 6a na top rope. Smjer je bio jako lijep i popeo sam ga isključivo uz pomoć Lukine bete i Matijinog savjeta da ga “spustim u noge“.

Naime, na kraju kada me Matej krenuo polako spuštati, pogledom dolje sam kod ulaza u smjer uočio Mislava kako mi se smješka i maše nekim prusikom. Nisam siguran čiji je to prusik bio, a kako i zašto se nalazio u podnožju smjera kojeg sam upravo penjao, dan danas mi nije jasno.

Ako itko ima bilo kakav info, nek javi. U ime tog nesretnog prusika sada pišem ovaj izvještaj, a

kasnije sam čuo žamor da je i Prepu ispod smjera bio neki kevlar, ali o tome ne znam ništa više…

Za kraj dana, oni najhrabriji su se bacili u promrzlo more, dok smo ih mi manje hrabri gledali s obale u hudicama i jaknama.

Povratkom u kamp, postavlja se Jurin slack nasred kampa kako bi ga ljudi morali fino zaobilazit te nakon par neuspjelih pokušaja i jednog dobrog pada sam zaključio da je vrijeme da se pridružim svima na vrlo dobrodošlu večeru koju su nam pripremili Martina, Ema i Matej. U kampu je bila hrpetina ljudi, vjerojatno svaka škola iz Zagreba, školice iz okolice, bilo je veselo i glasno, a hrane i pića definitivno nije falilo. Hvala svima na lijepom druženju, nismo mogli bolje zaključiti ovaj dan! :)

Marko Begović

2. dan 13.4.2025.

Nakon uspješno odrađenih prvih dužinaca, (mog) prvog posjeta Paklenici, prvih „prohodanih“ koraka na slacklineu te prvog ovosezonskog kupanja – pohvala za sve nas koji smo odlučili iskoristit ne tako savršeno vrijeme za savršeno hladan tuš u moru! – odrađenog u subotu, stigla je nedjelja!

Jutarnje buđenje u debeloj toploj Perinoj vreći, za koju smo se mijenjali jer se moja malenkost večer ranije odlučila smrzavat u laganoj ljetnoj vreći s pet termo slojeva na sebi, bio je dobar početak još boljeg dana.

„Nika danas ideš u Anića kuk, vodiš prvu dužinu u Danaji s Lukom, postavljaj što vise međuosiguranja i uživaj“ Mislavova je rečenica upućena meni s naglaskom na: „postavljaj što vise međuosiguranja“.

Plot twist, nije me ubio, no zato pišem izvještaj i pored svog imena u njegovoj bilježnici vjerojatno imam pokoji prigovor. :)

Ostatak cugova vodio je Luka koji me na vrhu dočekao s preeefinim Milka jafa keksima s kojima mi je momentalno napunio energiju za vrlo neudobne dve dužine absaila koje su slijedile. Aha da, na vrhu smo opalili i sliku s mojim analognim fotićem, ali nažalost film još nisam razvila (ups).

Nego, krenusmo s absailom, prva dužina prošla glatko, a kad onda na drugoj – gužva na štandu. Mi i Švicarke kojima je zapelo uže. Luka kao pravi džentlmen preuzima njihov narančasti konop i cuka, cuka, cuka i cuka, a pomaka nema. Švicarke, od kojih smo naučili kako na francuskom vikat UŽEEEE, smo ostavili da opet penju taj cug kako bi skupile uže, dok smo mi nastavili svojim putem. Spust s Anića kuka, moram priznat, bio je puno brži – vjerojatno samo u mojoj glavi jer je uže ovog puta bilo na Lukinim leđima. Ubrzo opet vidjeli poznata lica u kanjonu.

Nakon klasičnog briefinga s velikim vođom, čekao me još jedan absail kod Prepa. I tako, za kraj dana Vinko i ja odrađujemo posljednji zadatak ovog vikenda. Naposljetku nas sve kao savršena točka na i ispraća lagana kišica te nas odvodi do legendarnog Dinka, a potom i slatkog doma.

Nika Maesano Krapinec