Dragmanica

Zovem Ogija u srijedu popodne:

“Hej, kam idete sutra?”
“Mislili smo na sportiće”, kaže on.
“Luka i ja idemo na Klek, odite s nama.”
“Ajde javim ti se nakon treninga [u Hiveu] dok se dogovorim s Ivonom.”

I tako smo na Prvi maj nas četvero krenuli na Klek. U Ogulinu su nas dočekali bajkeri i nakon kratke kave i čaja, nastavismo prema Bjelskom. Već sam po putu krenuo uvjeravati Bogoviće da idu s nama u Dragmanov smjer. Nije ih dugo trebalo nagovarati. Plan da Luka i ja odemo u Damuzovu plafonjerku je do daljnjeg odgođen.

Pod smjerom smo se navezali Ogi i ja, Luka i Ivona. Prvi cug, III, ugrijao nas je za klečku stijenu možda i više od sunca koje je pržilo. A pržila se i muzika u Ogulinu, pa smo za dobar dio smjera imali nenaručenu glazbenu podlogu. Svatovsko-pučki miks dizao je amosferu ili nas bar nasmijao svojim susramljem - Luka je znao riječi svih pjesama.

No, vratimo se smjeru. Nakon ulazne dužine, cijeli ostatak smjera slijedi sustav kamina i zajeda. Iznimka je dužina prije police za bivak, koja, nakon bolder detalja koji se osigura frendovima, zaobilazi kamine. Za tu dužinu nismo sigurni jesam li je baš pogodio, ali našli smo nekoliko klinova po putu, pa valja nismo skroz zabrljali.

I evo nas pod upečatljivim mahovinastim kaminom. Izgledao je upravo klasično, po to smo došli. Donji dio mu je lagan, ali neosiguran (mogao bi se dodati tek klin), a onda slijede 2 detalja u kojima te čuvaju stari klinovi i vlastita međuosiguranja. Nakon uglavljenog kamena i smicanja kroz uski dio kamina, konačno super štand. Trebalo je još samo malo penjuckati kroz zadnji žlijeb ispod još jednog uglavljenog kamena.

Na silasku nije bilo ni domara ni planinara, ali smo se sretni i pod dojmom avanture uputili u Bonino na zasluženu okrepu.