Točno mjesec dana nakon slavnog nam Grintovca (22.02.2025), trebao je uslijedit brat po težini Špik (22.03.2025), međutim sile klimatske su se usprotivile i odlučile srezati taj naš pothvat u korijenu. Dolaskom poruke od strane voditelja da se Špik zasad otkazuje, mislim da je kod nekih prouzročilo neizmjerno veselje (malo odmora za promjenu), dok kod nekih tugu, jad, bol i čemer. No, što se tu može, ne može se nikako svima udovoljit.
Kako ne bi previše odmarali svoje moždane vijuge, a bome i ruke i noge naši voditelji školice su tome doskočili organizacijom neobaveznog penjačkog izleta u dvoranu za penjanje u Slovenskoj Bistrici.

U subotu, 22.03 u 9h ujutro smo se sastali na parkingu ispred Lidla kod Z centra, malo proćakulali te se raspodijelili u dva auta. Pao je dogovor da ćemo kavu piti kada dođemo u dvoranu jer imamo vremena čitav dan, a i Slovenska Bistrica je udaljena svega jedan i pol sat od Zagreba. Oko 10 h smo stigli u dvoranu te su neki odmah pohitali na presvlačenje i razgibavanje, a drugi pak na kavu. U svakom slučaju, svi smo bili spremni na vrijeme za početak kratke edukacije. Prošli smo i ponovili kako se osoba koja penje (penjač) navezuje uz pomoć užeta na pojas ( osmica s uplitanjem) i kako osoba koja osigurava penjača stavlja uže u spravicu ( Petzl Reverso) te tu spravicu uz pomoć matičara ukapča u belay loop (ne znam koji je točan izraz na hrvatskom). Nakon toga je uslijedio dio o načinu ukapčanja uža u penjačke komplete, vidjeli smo kako pravilno ukopčati bez obzira kako komplet bio okrenut i kako ne ukopčati uže. Svi smo redom to prošli i pravilni i nepravilni način. Onda je krenulo penjanje. Podijeli smo se u parove i sa svakim parom je bio jedan od instruktora. Penjali smo na top rope kojeg bi instruktori postavili i koji je bio back up uz još jedno uže uz pomoć kojeg smo mi imali priliku sami jedni druge osiguravati i učiti kako se ukopčati u komplete. Tako smo se izmjenjivali u smjerovima, težinama, malo odmarali, aktivno odmarali uz self belay sustav penjanja, malo se maknuli na puš i kava pauze itd. Nismo se ni okrenuli već je bilo skoro 16 h i trbusi su počeli polako kruliti, a bome i ruke su nam već lagano otkazivale. Stoga smo zaključili da bi trebalo uskoro krenuti u smjeru nekog restorana dok se međusobno ne poubijamo. Instruktori su rezervirali neki restoran u Celju za 17 h i do kojeg treba samo pola sata (kasnije ćemo saznati pola sata u suprotnom smjeru od doma). Ostalo nam je još jedno pola sata prije nego smo morali krenuti te smo to vrijeme iskoristili za još malo penjanja, ali na nižim visinama i da potvrdimo naučeno od dana. Svi parovi su uspješno položili naučeno, spakirali se i krenuli put restorana. Brzo smo stigli do restorana i brzinom munje naručili hranu, a najgori dio je bio čekanje. Hrana je relativno brzo došla i svi, skoro svi smo bili zadovoljni naručenim. Netko je predložio da bi mogli naručiti i desert, malo smo se nečkali, ali s obzirom da smo se ‘’baš puno umorili’’ i deserti su pali. Čekanje deserata trajalo je čitavu vječnost, toliko dugo da smo čak razmišljali da pozovemo konobara i otkažemo narudžbe. Naravno, kako to obično biva čim smo to pomislili, kao i kad zapališ cigaretu i tramvaj odmah dođe tako je i s ovim bilo. Deserti su lagano krenuli pristizati i njih smo brzo riješili, platili i krenuli sretno i zadovoljno, punih trbuha i u duše put Zagreba.

Sve u svemu, odlično provedena subota i hvala voditeljima školice na organizaciji i svim instruktorima na izdvojenom vremenu i strpljenju!!!

Autor teksta: Katrin Bilić

Sudionici izleta: Marko Naglić, Marina Pavlić, Mate Dželalija, Matija Pecotić, Leonardo Grozaj, Darija Tokić, Mirela Šušnjara, Mia Vučevac, Katrin Bilić, Marina Rogina, Robert Manestar