ČIKOLA 29.3. - 30.3.2025. Biljana Ječmenica / Pavle Slaviček
1. dan 29.3.2025.
T ko ne voli rano buđenje kada je u pitanju penjanje? Ima nas koji bismo voljeli malo duže spavati, ali sve se može kada se popije kava, a pogotovo kada se dođe ispod stijene na kojoj trebamo penjati. Krenuli smo oko 5:30, što možda nije tako rano za neke, a putovanje nas je vodilo kroz loše vrijeme, kišu i maglu. Bilo nam je onda nestvarno da nas na Čikoli čeka sunčano vrijeme. Znali smo, doduše, da će nakon tunela Sv. Rok sve biti drugačije. I stvarno, čim smo ga prošli, bilo je sunčano i temperatura je bila 10 stupnjeva viša.
Slika 1.
Asistenti škole pripremaju smjerove. Foto: Ema Pestić Berišić
Na Čikolu smo stigli točno na vrijeme, kao i svi ostali, jer kašnjenje nije bila opcija. To smo svi ozbiljno shvatili. Već smo bili u pojasevima na parkiralištu, spremni za pristup penjalištu.
Slika 2.
Svatko u svom elementu! Foto: Maki
Tijekom pristupa, uživali smo u pogledu na predivne litice kanjona Čikola i na nabujalu rijeku ispod nas. Sve to bilo je praćeno pjevom modrokosa koji je tamo stalni gost. Dolaskom na penjalište prvo smo stavili kacige na glavu i opremili se svim potrebnim, a asistenti su vrijedno počeli pripremati smjerove za nas (Slika 1).
Slika 3.
Planinarski dom Promina. Foto: Tibor Mošmondor.
Prvi zadatak je bio popeti smjer na „top rope” pod budnim očima asistenta, u mom slučaju Ane kojoj ništa ne promiče i odmah te opomene kada nešto nije kako treba. Ali čim bismo napravili nešto dobro, slijedile su pohvale. Tako bi često čuli „Bravo Martina!”, „Bravo Nika!” i slično, a i ostali asistenti su prepoznali trud, pa su i oni počeli s pohvalama. Uglavnom, atmosfera je bila top
Nakon što smo popeli smjer na „top rope”, slijedio je novi izazov – penjanje u vodstvu s već postavljenim kompletima, a nakon toga uz samostalno postavljanje i kompleta. Kroz sve ove zadatke, stekli smo pravi dojam o tome kako izgleda penjanje u vodstvu, kako se treba pozicionirati i s minimalnim naporom ukopčati komplet u spit, a onda se sigurno popeti do sidrišta. Također, naučili smo važnost pravovremenog davanja užeta partneru, kako bi cijeli proces tekao što lakše. I još nešto vrlo bitno: komunikacija između partnera. Martina, neću više govoriti da PUSTIŠ uže :)
Taman kad smo se pripremali za sljedeći smjer, počeo je dolaziti tamni oblak te smo stali s penjanjem. Međutim, dan tu nije završio. Ogi je održao nezaboravno predavanje o opremi! Čovjek je prepun znanja i želje za prenošenjem istog te smo nakon dva sata imali puno novih informacija u glavi s kojima smo se morali nositi.
Slika 4.
Kuhari Majda, Vinko i Jura u akciji. Foto: Maki.
Naravno, kiša je došla, ali par sati kasnije. Tada smo zbilja morali napustiti penjalište i zaputiti se prema planinarskom domu Promina, gdje smo proveli noć (Slika 3). Iako sam očekivala da ćemo biti sami u domu, dočekao nas je pravi dernek i, naravno, rakija! Dom je bio ogroman pa smo imali svoj privatni kat, gdje smo se mogli opuštati i družiti. Majda, Vinko i Jura (Slika 4), uz Podravku, su pripremili odličnu večeru, a desert su bile fritule! Svaka čast, ljudi (Slika 5)!
Nakon još malo zezanja, svi smo se smjestili u krevete jer sutra nas je čekalo novo penjanje.
Biljana Ječmenica
Slika 5.
Svi zadovoljni na kraju dana. Foto: Maki.
2. dan 30.3.2025.
S mještaj u planinarskoj kući Promina je gotovo apartmanski te je opuštenost velebitaša preplavia cijelo potkrovlje. Jura i ja se dogovaramo kako nam ipak nije zanimljiv krov nad glavom pa oko 22:30 razvlačimo šator na livadi, u zavjetrini stvorenoj samim objektom. Večer je puna ugodnih razgovora naroda slovinskog, a razgovori su popraćeni i vrhunskom kapljicom. Ispostavilo da je ekipa puna ljudi koji uživaju u dobrom crnom vinu (ili jednostavno uživaju u vinu).
Inače jutro donosi kraj, ali ovaj put su kraj donijele političke teme koje su Ogiju i meni bile izvrstan indikator da nam je vrijeme za pozdraviti se. Ulazim u šator i padam u san za tren oka.
Slika 1.
Popraćenost vrhunskom kapljicom!
Budimo se oko 8, skupljamo šator i pakiramo ruksake. Ispred auta smo u 8:30 te krećemo nazad prema kanjonu rijeke Čikole. Dan je izgledao odlično i temperatura je već bila solidno visoka iako je bilo jutro. Poslije kiše dolazi sunce, no ni svjesni bilo nismo kakvo nas sunce čeka. Okupljamo se na parkingu iznad kanjona koji odiše romantizmom. Čikola užurbano žubori dok je okružuju impozantni zidovi vrhunske stijene. Jučer nas je otjerala kiša pa se danas vraćamo na drugu rundu. Krećemo odmah sa penjanjem smjerova koje smo penjali jučer (ili sličnim) i postavljamo ih. Smjerove koje nismo penjali penjemo na top rope, s postavljenim kompletima i s ukapčanjem kompleta.
Vrijeme leti kad se zabavljaš, ali zabavlja se i sunce koje svakom minutom postaje sve intenzivnije.
Slika 2.
Bar nije hladno.
Slika 3.
Prevezivanje na stijeni pod budnim očima instruktora.
Nakon par uvodnih smjerova, Vinku i meni se nudi prilika da isprobamo jedan 5c+ naziva „Brijem da da“ sa navodno dosta detaljnom pločom u kojoj je u jednom trenutku napredovanje moguće samo nogama. Sa zadovoljstvom prihvaćamo ovu ponudu te pristupnim puteljkom veselo polazimo do smjera. Penjem ga prvi, projicirajući prvih par pokreta ulaznog detalja na prvoj ploči. Smjer je jako zanimljiv i zbilja pomaže pri razvijanju sigurnosti u oslanjanje na noge pri nekim manjim gazištima. Dolazim do zadnje ploče i detalja, a sunce je već visoko i nemilosrdno prži. S lakoćom pronalazim hvatove (vjerojatno zbog visine) te plazeći nogom po stijeni do prvog gazišta za koje bi se zakačio izlazim iz detalja. Spuštam se dolje kao otuširan i preuzimam ulogu osiguravatelja. Vinko je već u pola smjera kada Maki dolazi do nas i obavještava nas da nas je Mislav pozvao nazad jer želi prezentirati novu tehniku prevezivanja.
Želja za novim znanjima i vještinama dodatno motivira Vinka koji se zatim nadljudskom brzinom ispalio do kraja smjera i brzo spustio nazad. Brzo trčimo nazad do grupe koja je vrlo ljubazna i nije počela s prezentacijom dok nismo svi na broju. Mislav i Luka P. nam objašnjavaju dvostruko prevezivanje, a Matija i Matija postavljaju frendove i čokove u stijenu. Po završetku prezentacije, Vinko i ja penjom u lead-u još jednu, nešto dužu, četvorku i spuštamo se do Matije i Matije. Eminem nam u tandemu objašnjava kako se, pod koji kutem i u kakvu pukotinu postavljaju čokovi i pješčani satovi. Zatim prelazimo na frendove koje nam detaljnije opisuju, prepričavaju neka svoja iskustva i demonstriraju kako bi i pod kojim kutem trebali stajati u stijeni. Igramo se s čokovima i frendovima sve dok nije došao naš red za dvostruko prevezivanje.
Slika 4.
Matej u fokusu, prevezivanje izvan fokusa.
Penjemo u lead-u neku peticu na početku i dolazimo do Luke P. koji nas čeka na kraju smjera. Derem se Vinku da ulazim u procesu dvostrukog prevezivanja i započinjem s istim. Uz Lukine komentare i prijedloge prolazim kroz proces i uspješno se prevezujem. Spuštam se dolje te osiguravam Vinka dok prolazi kroz isto. Idemo zajedno prema mjestu okupljanja, a pogled mi leti prema „Dini“ u kojoj se trenutno nalazi Mislav. Konstatacija koja se najviše puta ponovila ovaj vikend je sigurno bila ta da je „Dina“ najljepša.
Slika 5.
Ekipa dajte malo u hlad...
Mislav se spušta pun euforije i entuzijazma, opisujući kako je „Dina“ puna vrhunskog i sadržajnog penjanja. Javljam se da bi ju rado probao sljedeći i tražim Vinka da me osigura. „Dina“ prvi dio smjera dijeli sa smjerom koji smo ranije penjali tako da s uzbuđenjem dolazim do raskrižja na kojem se desno nastavlja u „Dinu“. Malo iznad raskrižja je polica natkrivena zaobljenim prevjesićem koji se može zaobići s lijeve strane. Prevjesić izgleda prezanimljivo i sigurno bi se mogao popeti, no `ajmo za prvi put jednostavno i proučiti smjer. U nastavku su dva detalja koji završavaju pločom koja nudi mnogo raznolikih hvatova, ali ja se odlučujem za lijevu ruku iza brida koji graniči s pločom.
Izlazim iz detalja dok me oblijeva nesnosna jačina sunčevog sjaja. Odmah po završetku, govorim Vinku da me spusti razmišljajući kako OPET nisam ponio zaštitni faktor i da ću OPET izgoriti.
Slika 6.
Matija i Matija pokazuju postavljanje čokova i osiguravanja preko pješčanih satova
Slika 7.
Primjer fiksnog štanda na tri točke.
Slažemo užeta i kupimo opremu – što kome već pripada. Slijedi završna riječ, kratki osvrt na izlet i povratak prema autu. Okrećem se kako bi još jednom bacio oko na Čikolu i kanjon po izlasku iz istoga, a u daljini prepoznajem masiv koji se strmo uzdiže. Srce mi je brzo zaigralo, a oko pustilo jednu malu suzu sjete i nostalgije. Šaljem pozdrave Biokovu i svojima, uz obećanje da ću ih ubrzo posjetiti. Na parkingu Ivona dolazi do našeg auta i obavještava nas da idemo u Knin na hranjenje. Ispočetka vrlo skeptičan s obzirom na dan i sat, lagano postajem sve sretniji kako se za stolom nastavljaju ugodni razgovori, a hrana pristiže. Punjena leskovačaka pljeskavica 8/10.
Hvala svima na druženju i vrhunskom vikendu!
Pavle Slaviček
Podijeli!
LjAŠ25 03: Cerada? Koja cerada?
Sve je počelo još jednim ranim buđenjem i skupljanjem suputnika (u jednini). Na već dobrih pola puta stiže poziv nepoznatog broja. “Jutro ekipa di ste?” s drugog kraja linije čuo se Jurin glas. U tom trenutku mislio sam da je Jurina sudbina, u Mislavovim očima, toga dana bila najgora, a nisam znao da će i moja uskoro krenut nizbrdo.
LjAŠ25 02: U Zagori na izvoru rijeke…
Tko ne voli rano buđenje kada je u pitanju penjanje? Ima nas koji bismo voljeli malo duže spavati, ali sve se može kada se popije kava, a pogotovo kada se dođe ispod stijene na kojoj trebamo penjati. Krenuli smo oko 5:30, što možda nije tako rano za neke, a putovanje nas je vodilo kroz loše vrijeme, kišu i maglu. Bilo nam je onda nestvarno da nas na Čikoli čeka sunčano vrijeme. Znali smo, doduše, da će nakon tunela Sv. Rok sve biti drugačije. I stvarno, čim smo ga prošli, bilo je sunčano i temperatura je bila 10 stupnjeva viša.
LjAŠ25 01: Prvi i posljednji gušti
Prvi vikend izlet Velebitaške alpinističke školice! Plan je bio subotu i nedjelju provesti penjajuči pod kulama starog grada Kalnika ali i drugi alpinistički odsijeci su imali iste planove.
