LjAŠ25 01: Prvi i posljednji gušti

1. dan 22.3.2025.

P rvi vikend izlet Velebitaške alpinističke školice. Plan je bio subotu i nedjelju provesti penjući pod kulama starog grada Kalnika ali i drugi alpinistički odsijeci su imali iste planove.

S toga smo se u subotu ranim jutrom uputili na tunel pod Sljemenskom žičarom, a Kalnik smo prepustili kolegama Željezničarima. Dočekali su nas instruktori puni alpinističke opreme i znanja spremnog podijeliti s nama školarcima.

Učili smo tehnike sigurnog osiguravanja sebe i partnera, vezali smo osmice, šestice, prusike, ambulante čvorove, ... Petljajući se u štriku učili smo tehnike alpinizma. Spuštali smo se s vrha tunela pomoću prusika i spravice. Pri absajlanju s tunela uočio sam viseću kutijicu s papirićem u njoj. Očekivao sam koordinate tajnog penjališta ili bar nekaj pametno, no na moju žalost na papiriću je bilo napisano ime nečijeg instargram računa. Učili važnost glasne i jasne komunikacije na stijeni i družeći se dijelili iskustva i tehnike.

U pocketima Sljemenskoga tunela vrebaju nabrijani pauci koji čuvaju svoje rupe grizeći sve što im nabasa u kuću, tak da pazite di gurate prste.

Subotnje vježbe završili smo Mislavovim brifingom danas naučenog gradiva i planom za sutrašnji izlet.

Jura Vračar

2. dan 23.3.2025.

G otov je prvi tjedan LJAŠ25! U nedjelju su nas vremenski uvijeti poštedjeli i imali smo priliku iskoristiti dan na Kalniku.

U 9:30 smo se svi okupili na parkingu i ispred doma ponovili gradivo abseila i definiciju sidrišta/štanda, a nove informacije koje su se podijelile su bile osnove o kompletima. Na koji način i kako ih se ukapča u stijenu, a kroz koji dio ide konop, o čemu voditi računa pri penjanju kao prvi te koje su moguće opasnosti.

Iako sam dosad bila na par penjališta po Hrvatskoj, s onima oko Zagreba nisam baš upoznata. Tako mi je i ovo bio zapravo prvi put da idem na Kalnik. Većina mi je rekla da bi mi se trebao svidjeti - i stvarno je!

Kad smo se krenuli uspinjati po stepenicama na Stari Grad bila sam oduševljena kako se dala dozvola da se penjalište zabuža na takvom mjestu. A onda taj pogled na ravnice i polja sa Staroga Grada. Nisam se mogla nagledati. U Dalmaciji stvarno fali takvih pogleda i scenarija.

Vježbice su se sastojale od ponavljanja abseila, svak po barem dva puta. Ovaj put smo probali simulirati dolazak na sljedeće sidro gdje smo se trebali upaničariti prije skidanja abseil sustava i vikanja da je konop slobodan. Također, bitno je kod mjesta gdje su smjerovi blizu i gdje ima više naveza vikati i boju konopa kojeg koristimo kako ne bi došlo do zabuna.

Tada nam je Jere rekao da nam je to vjerojatno zadnji put kad ćemo s guštom abseilati, a da će se odsad pa nadalje svi u školici pobrinuti da toliko zamrzimo taj abseil da nam nikad neće pasti na pamet abseilati onda kada to nije potrebno i to zbog raznih mogućih opasnosti i glupih komplikacija i grešaka radi kojih bi mogli ostati i satima duže u stijeni.

Osim absajla bilo je potrebno popeti i osiguravati po tri smjera na top-rope. Kasnije smo učili siguran način postavljanja kompleta u stijenu kad penjemo u vodstvu i kako se odrađuje jednostruko prevezivanje.

Oni koji dosad nisu bili upoznati s ukapčanjem kompleta su vježbali to na podu dok smo mi motivirani i nadobudni, koji jednostavno ne mogu suzbiti želju za penjanjem dok smo na penjalištu, uspješno izmolili da nam se postavi smjer John Deere 6a/6a+ u kojem se možemo više izazvati.

One izrazito važne osnove su uvježbane i tu, kod većine ako ne i kod svih školaraca, nema nikakvih problema. Neki detalji ipak još uvijek izazivaju namrgođene obrve i zbunjene izraze lica, ali nema straha, sve će se to posložiti kako budemo napredovali kroz školicu. Ono što je najbitnije je da smo svi još na broju.

Nakon, pa čak bi se dalo reći i sunčanog dana na Kalniku, svi smo otišli na večeru u Tomislava. Umor nas je obuzeo čim smo sjeli za stol ali cijela ekipa bila je na okupu. Bilo nas je gušt vidjeti svih skupa i slušati kako unatoč umoru priča jednostavno ne prestaje. Već vidim kako će nam te večere olakšati da se međusobno bolje upoznamo i zbližimo.

(Nemojte nikome reći, ali ja još uvijek ne znam sva imena mojih kolega a i nekih asistenata, tako da ću te večere zasigurno morati dobro iskoristiti da svih zapamtim prije zadnjeg ispita.)

Opet nam je Jere za kraj večere podijelio bitnu informaciju, a to je da guštamo u ovoj spizi pred nama jer nam je to posljednji put da jedemo u restoranima. Koliko će biti fino i koliko će ljudi ostati gladni ili ne odsad će ovisiti isključivo o nama školarcima.🤣

Nimalo ne sumnjam u to da će ova cca dva mjeseca biti ispunjena simpatičnim zgodama i poznanstvima, a pritom će stvoriti još ljepše uspomene.

Ema Pestić Berišić