22. 2. 2025.

Kad je u subotu visokogorski izlet, u petak ideš spavati ranije. Meni je ranije ići spavat negdje oko 21 sat. Taj petak igrom slučaja sam zaspao tek oko pola 11 sati.

Kad je u subotu visokogorski izlet, budiš se rano. Ovaj put sam se probudio u 3:39 sati (da, znam, kakvo je to vrijeme alarma?). Kava i doručak. Paralelno kuhanje čaja i nalijevanje u termosicu da bude čim topliji kad ga popijem na vrhu. Isto tak volim “pusnuti” malo vruće vode u regularnu vodu koju furam u termo boci da mi se ta ista ne ohladi previše (jer i termo boca posrne na niskim temperaturama). Isto tak je dobro baciti u čaj malo soli, čist da nadoknadi elektrolite koje gubimo naporom. Ako ste za čudni miks okusa, dodajte i šećera, nek se nađe!

Minutu nakon tog stavljam na sebe bazni sloj (onaj merino kojem je svrha da odvodi znoj s tebe i da ti lijepo bude toplo) te drugi sloj na to. Bacam sendviče u ruksak, cepin na njega kao zadnji korak i pravac parking. Na parkingu susrećem Mateja i zajedno čekamo Miu koja dolazi minut prije 4:30 sati. Krećemo prema Benzinskoj na kojoj se nalazimo na kavi u 6 sati. Mia dobro tajmira vožnju pa nakon usnulog razgovora ulazimo u kafić u točno 6 sati. Druga kava taj dan.

Nakon pauze, za još nekih pola sata, dolazimo na odredište, naravno nakon gubljenja i kretanja po šumama, okretanja između stabala na nečem što ćemo za prilike ovog izvještaja nazvati - makadamom. Neizostavna su i nezaboravna guranja auta koji zapne na ledu u svrhu ranojutarnjeg razgibavanje. Kako god bilo, stigli smo mi na parking "V Koncu". Kreće klasična priprema za visokogorski uspon, stavljaj na sebe primopredajnik, pa brzo preko toga jaknu, na brzinu obuvaj gojzerice dok su ruke još tople. Zatim dolazi pojas. E onda na pojas stavljaš svu opremu koju imaš od zamki, gurtni, karabinera, spravica za samoosiguravanje, micro tractiona i sl. Cepin te spremno čeka na ruksaku. Neki od nas imaju čast nositi i užad!

Čekamo da se svi okupimo i nakon provjere da svima rade primopredajnici, krećemo. Uspon ide kroz šumu i otprilike prvih sat vremena dereze nam ne trebaju.

Ne trebaju nam dereze, a ne trebaju nam ni podhlače, niti bazni sloj dugih rukava. Vruće je. Prognoze i svi modeli - prevarili su nas. Sunce kao da se urotilo protiv našeg ranog starta. Snijeg srećom, donekle odolijeva. Ispred sebe srećem dvojac iskusnijih visokogoraca koji sa sebe skidaju sav višak odjeće. Slučajnim prolaznicima ljepšeg spola taj prizor možda bi i bio zanimljiv, no ovdje nema slučajnih prolaznika, a i oni koji ovuda prolaze, previše su zaokupljeni vlastitim disanjem.

Negdje usred uspona osjećam se čudno, bio je to umor ili nešto slično. Inače moje gunđanje kreće u specifičnim fazama, kad sa sobom nosim probleme od dana prije, no rijetko kad kreće ovako, naizgled samo od sebe. U tim trenucima dijelim s ekipom oko sebe da ću ih najvjerojatnije pričekati kod Cojzove koče, otprilike na sredini uspona jer se ne osjećam dobro. Već neko vrijeme smo bili izvan šume, ali dereze nam još nisu bile potrebne jer snijeg drži.

Tek pred finalni uspon do koče, stavljamo dereze. Do ovdje sam popio već oko litru tekućine. Sad već slutim kako sam se preračunao u vezi vode. Taj zadnji dio uspona do sedla, nećemo se lagati, podosta je strm kad ga prolaziš kroz grapu. A i tko god je radio stopinke, ha, pucao je po pravom azimutu. U toj situaciji ne isplati se raditi neku svoju varijaciju manje strmog puta do gore, jer to će te još više umoriti. Pratiš te male stopinke, propadaš u njih, ma da ih je već ugazilo dosta ljudi. I kako onda propadneš baš ti? I to se pitamo - baš svi. Inače, velika količina takvog propadanja, pa, zna biti frustrirajuća. No još uvijek se držimo!

Na sedlu kod Cojzove koče puše; ali baš ga puše. Stajemo u zavjetrinu pored koče (koja je zatvorena) i svi komentiramo da nije baš preugodno, ali s vedrije strane, bar smo na pola puta. Ili smo tek na pola puta, ovisi kako gledaš na taj put. Tu nešto bacamo u usta, dobivamo se i spremamo se krenuti dalje. Meni je postalo nešto bolje i znao sam da bi čekanje bio mukotrpan proces, pa nastavljam s ostatkom ekipe.

Na svu sreću, planina kao utjehu za umor nudi poglede. Bilo je lakše hodati uz sve te divote na vidiku. Jedan dio puta bio je više manje ravan i tu smo se raspričali, zalegli u snijeg, pričekali se. Zatim smo nastavili s Grintovcem ispred sebe. Nadohvat, a tako daleko. To tako bude u planinama. Tu dolazimo do jedne manje grape i Matija, kao pravi vođa puta, odlazi prvi da nam proprti put i izvidi situaciju. Grapa je bila kratka, ali imala je zanimljiv zaleđeni detalj gdje većina nas po prvi puta zabija prednje šiljke dereza u led. Nadasve zanimljivo iskustvo! Matija nam govori gdje da čekamo, koliko da se pomaknemo i kad smo prošli taj zeznuti dio puta, nastavljamo dalje.

U nekom trenu, sjedam u snijeg da malo odmorim. Kad sam se poželio ustati, tijelu se nije dalo. Tijelo bi sjedilo. Nisam prije iskusio ovako nešto, trebalo je uložiti puno mentalnog truda za dignuti se. No jednom na nogama, išlo je, veoma polako, ali išlo je. Tu svi nešto krećemo gunđati: “Koliko ovo traje””, “Zašto je toliko vruće?” ili jednostavno “Ne mogu! Skupite me tu dok se budete spuštali.” Ja tu ostajem na nekih 2 deci vode i pola litre čaja. Pošto je vrh blizu, mislim si da će biti dovoljno. Onda još nisam znao da zimi gubiš više tekućine nego ljeti (da, znam, čudno, no tako kažu stručniji ljudi od mene. Ne vidim razlog zašto bi lagali oko tako nečeg). Matej i ja sjedamo, ne damo se dalje. Tu nas Mirela hrabri, doslovno daje ruku, ustajemo i nastavljamo dalje. Stvarno, ne kužim, zašto je ovo toliko naporno? Matija je požurio ispred svih nas. U agoniji uspona mislim si “super, voditelj puta je pobjegao od nas jer nas ne može slušat više”. Kasnije se ispostavilo da se Matija maknuo da može u miru leći u snijeg i gunđati na svoj način, u mirnoći bjeline. U svom tom bunilu uspona, ponovo po azimutu, nikakav cik-cak, čak i Marko komentira da su mogli utabati taj put malo elegantnije. I tada sam čuo onu poznatu “A nije džaba Grintovec!”. A bome sam ju čuo još nekoliko puta taj dan. Nedovoljno? Previše? Nebitno. Nije džaba.

Uz mazohistično grintanje, grupne napore i umor, korakom kao da smo na nekoj ekspediciji na osamtisućnjak, uspjeli smo! Evo nas na vrhu. I to, pazite sad, s nekim razmakom od desetak minuta od prvog do zadnjeg na vrhu. Vrlo kompaktna grupa. Bravo mi! Kao i na skoro svakom vrhu zimi, pa eto, voli puhati vjetar. Bude hladno. Zato mi sjedamo u rupu u snijegu koju je iskopao netko prije nas, rupi dajemo nadimak “grobek” i tu radimo pauzu za ručak.

Ručak je sendvič nabrijan proteinskim kruhom, zimskom, sirom, još jednom vrstom sira, paprikama i to je to. Aha, da, i čaj. U grobeku je vjetar malo slabiji. Protiv vjetra izvrsno pomaže hard-shell jakna koju već i neko vrijeme ionako imamo na sebi. Dok si na vrhu, oblačiš i pernatu jaknu. Kad stojiš bude hladno. Osim onih dana kad ne puše vjetar pa na vrhu možeš uživati u pravom smislu te riječi. Ta subota nije bila takva subota. Bacamo par selfija, slikamo, ali stvarno predivne prizore (normalno kad smo mi u njima). Nažalost, u pogledima se nije moglo uživati predugo jer hladnoća radi svoje.

Krećemo mi na spust!

Spust je svima došao kao lakši dio puta, ali ga je imalo. Na početku je puhalo. Neki otpenjavaju, neki idu normalno - prema naprijed, neki rade nove puteve. Matej i ja isprobavamo tehniku guzičarenja. Lijepo je to dok ide. Većinom ne ide. Zaobilazimo grapu i krećemo se “regularnom” stazom, ma da je ona ispod nekih pola metra snijega. Ponovo se čekamo na onom ravnom dijelu i tu ostajem bez vode. Po prvi put ikad krećem žicat druge da mi posude nešto tekućine. Srećom, par odvažnih je ponijelo i previše. Hvala ljudi, hvala na vodi i čaju. Tu sam po ne znam koji puta osjetio to jedinstvo i povezanost grupe. Grintanje nas je ujedinilo na usponu, a pomaganje na spustu. Na kraju smo se podijelili u dvije grupe. Neki su se izležavali i pravili društvo zlatorozima, drugi su zabavu tražili u razgovoru. Do same koče hodam u kratkim rukavima, no tamo vjetar opet radi svoje. Oblačimo se i krećemo spust kroz grapu prema šumi i parkingu. Spomenute metode guzičarenja ponovo nisu bile od previše pomoći. Snijeg je nezahvalan i propada se, ali bar se spuštamo! Pred sam kraj spusta dijelim životne priče i mudrosti s Marinom.
"Bi popela sad ovo za dvajst tisuća eura?", Marina mudruje natrag meni: "Ja ne penjem zbog para nego zbog užitka.".
A ne bi bio užitak vraćat se. Mislim, barem ne taj dan.

Negdje oko 15 sati, kad smo konačno stigli do parkinga, pronalazimo napušteni cepin. Slikali smo ga i objavili na Facebook grupi. Cepin je pronašao svog vlasnika (doduše vlasnik je Slovenac, a cepin je već bio u Zagrebu, ali Bože moj), a svaki auto svoje putnike. Uputili smo se kući, ili u restoran, ovisi kako koji auto. Nama se žurilo kući.

Sam uspon i spust trajali su oko 7 sati, odradili smo nešto iznad 1800 metara visinske i to je većini nas bio prvi malo jači zimski uspon.

Grintovec me je naučio da i zlatna rezerva vode ponekad nije dovoljna kad se umor i žeđ iskombiniraju s još par faktora, a sunce bude nemilosrdno. U tim slučajevima dobro je imati nekog pored sebe. Zato se i kaže da planina voli visokogorce, a ne visokogorca. Na kraju, da sam bio sam, vjerojatno bi i odustao od uspona. Ako i ne bi, bome bi se najeo snijega.

Autor teksta: Mihael Varga

Autori fotografija: Paula Jozić, Matija Pecotić, Ivica Pletikosa, Leonardo Grozaj, Nikola Barišić, Mia Vučevac, Mirela Šušnjara, Mihael Varga

Sudionici izleta: Paula Jozić, Matija Pecotić, Marko Naglić, Mate Dželalija, Katrin Bilić, Marina Pavlić, Andreja Topolovec, Dragan Skorosavljević, Matej Širac, Ivica Pletikosa, Marko Pletikosa, Leonardo Grozaj, Nikola Barišić, Mia Vučevac, Mirela Šušnjara, Mihael Varga