LJAŠ24: Od začetka do kraja i do novog početka

 Utorak u Velebitu

Jedan od mnogih vtoreka u Velebitu, u trenutku prisebnosti ili neprisebnosti, izjavila sam da bih ove godine mogla voditi školu nakon što je Ivan rekao da ove godine sigurno ne može toliko vremena izdvojiti za druge i da mu je potrebna godina u kojoj će se posvetiti sebi. Već se neko vrijeme ta želja kuhala u meni, a sada mi se otvorio i prozor „slobodnog“ vremena.

Jedini moj uvjet je bio da mi pomognu pronaći nekoga tko će sa mnom preuzeti tu odgovornost. Nekoga kome ću moći sve nedoumice izgovoriti na glas i netko na koga mogu 100% računati da će preuzeti dužnost ako, tj. kada, mi iskoči neka obaveza (a oko mene i uz mene stalno nešto skače i iskače, tak mi je grah pal 😊). Nisu dugo razmišljali – odmah su dali par prijedloga, okrenuli smo zajednički par brojeva i tak je u priču upao Mario Grabarić – velika podrška i suputnik. Nisam ni znala tada da bu to danas moj najdraži Podravec!

Ispit za voditelja ljetne alpinističke škole

Prvi korak za Maria i mene je bio proći tečaj/ispit za voditelja ljetne alpinističke škole. Uvijek me iznenadi koliko strastveni pojedinac može imati jak utjecaj na sustav, jednako kao što netko potkapacitiran i nezainteresiran može stvari odvesti na krivi put. Cijelu priču su odradili voditelj ispita Elvis Vikić, instruktor alpinizma iz AK Put, te naš Ivan Prepolec kao mlađi alpinist pripravnik i voditelj ljetnih alpinističkih škola. Priznajem, očekivala sam nešto „pro forme“, ali nakon tog dana svi su se moji strahovi, upitnici i nedoumice rasplinuli.

Dvije brige su me brigale najviše. Prva: kako ćemo mi prenijeti školarcima znanje o tehnikama, dekonstruirati svaki korak na zašto i zato. Osobno, puno toga nisam jaaaaaaako dugo ponavljala i koristila. Osim toga, sve je to meni jasno kad ja to primjenjujem, ali sam isto tako unazad pet godina malo ubrzala, skratila, modificirala... naravno i dalje je to sve sigurno, ali „školski“ morti baš i nije... :) Druga? Vodimo alpinističku školu – kako se onda stvaraju alpinisti, a ne sportski penjači? Kako netko zavoli klin ponad spita??

Za svaku takvu brigu sam se vraćala na Elvisove riječi – nakon što zadovoljiš sve sigurnosne stavke, ono što je najbitnije je prenijeti strast – ti nikoga ne možeš natjerati da se penje ovako ili onako, da brije na sportske smjerove ili duge alpinističke smjerove. Svatko ima svoj put i mjesto gdje će se pronaći, a na tebi je da im pokažeš kaj mi tu sve radimo i preneseš tu ljubav. Ehhhh pa to itekako mogu! 😊 Za sve drugo tu je ta obitelj, taj prekrasni kolektiv zvan Velebit. Friški pripravnici kojima su sve tehnike svježe ispečene, oni prepečeni koji su svaku tehniku već nebrojeno puta pre(i)spitali, koji su se penjali svugdje po svijetu i oni s kojima sam već dijelila uže, prošla kroz razna iskustva, stijene, prilike i neprilike.

Razgovor s kandidatima

Preispitivanje kandidata je prošlo glatko, od 53 prijavljena, pojavilo ih se tek 30ak koji su uz „alpski start“, i po snježnom pokrivaču, koji nas je sve iznenadio, dotabanali do pl. doma na Lipi i pokazali volju i izdržljivost. Odabrali smo sretnu 13toricu.

Školarci LJAŠa 2024., bez ikakvog reda:
Darija Tokić, Matija Kapetanić, Andreja Topolovec, Andrea Vukojić, Perica Zrnić, Ana Novotny, Nikolina Vodopić, Mario Sunko, Jan Holetić, Jerislav Bobić, Pavle Bartolić, Karlo Mikuljan i Lukas Grbac Lacković

Instruktorski

Prvi izazov! Treba okupiti Velebitaše i nešto strukturirano i školski odraditi, a svi znamo da se Velebitaši najviše vole igrati, da beže na sve strane i da ih za rep nije lako uloviti. Čak i kad misliš da si ih namamio, u zadnji tren ti mogu zbrisati negdje u stijenu, u igru, eskivirati školu, s onim vječnim naumom – odlijepiti, na stijenu se zalijepiti i penjati seee.

Prije instruktorskog, Mario i ja smo se našli par puta na Tunelu i prošli sve školske tehnike, prisjetili se svih kako i zašto, vuzlali sve „po školski“. Onda smo Velebitaše malo stisnuli, namamili ićem i pićem, novom umjetnom stijenom na Žici i tako se skupila bagra. Kuvali smo grah, ujednačavali tehnike, sinkronizirali se kako bi ublažili raznovrsnost i kreativnost te pokušali biti jednako dosljedni pred školarcima.

Kreće školicaaaaaaaa

Realno, za voditelje i školarce ona traje od ponedjeljka do nedjelje, kotrlja se u krug bez petka i svetka. Po danu i po noći, nema rupe u koju se možeš zavući, a da ne blejiš u prognozu, razmišljaš o polulađarcu, školskim smjerovima, podjeli zadataka, ekipiranju, tipkanju, nazivanju, planiranju, podsjećanju, prepakiravanju. Izmjenjuju se osjećaji veselja, odgovornosti, uzbuđenja i panike.

Sad sam već malo zaboravila koliko sam bila uzbuđena i tko me poznaje, zna moje natprosječne spavačke mogućnosti... ali taj prvi tjedaaaaaaaan... ajme koliko sam bila uzbuđena od te neizvjesnosti! Nečeg novog, nepoznatog, sve situacije sam odsanjala i proživjela, budila se noću, a da još ništa nije ni krenulo. Znam da ne možemo na sve utjecati kada smo u brdima i stijeni, no nisam si niti u jednom trenutku htjela dozvoliti da izgubim kontrolu nad onime na što mogu utjecati. Samo da školu svi završe čitavi, a da nekog vraga nauče i još da im bude i lepo!

O prolaznosti vremena i školici, školarci su sve rekli u svojim izvještajima koje možete tu pronaći.

Ispitni dan 19.5.2024.

Proletjelo je vrijeme, pale su neke kiše, a neke nisu. Puhali su neki vjetrovi, a neki i nisu. Mi smo se svaki vikend penjali, ponavljali, ponavljali, ponavljali tehnike i vodili se onom slavnom Akčevom „da smo prognozu gledali, ne bi se ništ popeli!“.

Ja sam, priznajem, u tu prognozu ipak u kontinuitetu blejala (ali i primjenjivala slavnu Akčevu!) i nekako smo uz misao da nema lošeg vremena, već samo loše pripreme i loše opreme, bez visokih očekivanja i ponizno, uspješno prkosili vremenu. Imali smo uvijek u pripremi plan B, a i Bojko mi je u nekom trenutku rekao – a kaj se toliko sekiraš, ak bu tak loše da nemamo gdi pobjeći za suncem, onda ćemo se negdje zavući, pive natući, tulumariti i bolje se upoznati!

Teško je taj Duh riječima opisati.

Nemam kaj reći osim da su sve školske tehnike svi zadovoljili. Vježbali nisko da bi išli visoko te poveli instruktore u ispitne smjerove.

Užasno sam ponosna na sve. Kako su sve odradili, koliko su truda i vremena uložili. Koliko su toga novoga u tako kratkom, ali intenzivnom, vremenu savladali. Sad treba brusiti tu novostečenu vještinu. Mario, instruktori i ja smo svoj posao odradili, a novopečenim Velebitašima želimo da se još duuuugo i sigurno penju visoko visoko!

Ira Topličanec